Masovnim angažovanjem dijaspore stvorila bi se protivteža muslimankoj, šiptarskoj i hrvatskoj dugogodišnjoj propagandi. Postignut efekat prevazišao bi u mnogome ono što bi eventualno mogle da ostvare PR firme, koje za svoj posao traže novac koji Srbija nema i koji bi se, da ga imamo, najverovatnije dao u pogrešne ruke …
Razgovarao: Ratko Dimitrov

Gospodine Janiću, Crna Gora je referendumom postala slobodna i nezavisna država. Granice na Balkanu još jednom su promenjene. Da li je došlo i do nekih bitnih promena u međuljudskim odnosima u dijaspori?
Koliko je meni poznato nije, ne računajući izuzetke koji se procentualno mogu meriti u promilima. Međutim, izrazito je visoka prisutnost mišljenja da je Srbija trebalo u mnogočemu da vodi drugačiju politiku i da je rezultatom referenduma u bratskoj Crnoj Gori Srbija i politički i egzistencijalno prisiljena da svoju buduću spoljnu politiku u mnogočemu promeni. Prvenstveno u dijalogu sa Evropskom unijom i zemljama u okruženju. Bilo kakva sentimentalnost u odnosu na “slobodnu i nezavisnu Crnu Goru“ ne bi trebalo ovoj zemlji da omogući bilo kakav povlašćen položaj.
Da li se varam ili je moguće da kada govorite o Crnoj Gori kao “slobodnoj i nezavisnoj državi“ u vašem glasu postoji i malo ironije?
Varate se. Ironije nema, a verujem da nema poštenog čoveka koji bi prihvatio da Crna Gora u bivšoj zajednici sa Srbijom nije bila “slobodna ili nezavisna“. Bez da detaljnije rasčlanjavam pitanje na referendumu “Da li želite slobodnu i međunarodno priznatu Crnu Goru“ mišljenja sam da je samo takva formulacija ovog pitanja dovoljna da se shvati obim i cilj još jednog “demokratskog doprinosa“ i brige Evropske Unije i gospodina Solane u njihovim naporima da pomognu Srbiji i Crnoj Gori.
Neizmerno mi je više žao prijateljskih i rođačkih podeljenosti u današnjoj Crnoj Gori nego sam razlaz dve države gde je većinski narod srpski. Inficirana rana crnogorske “slobode“ ostaće decenijama nezalečena i otvorena. Lično bih voleo da grešim u proceni da buduća Crna Gora neće imati neku nezavisnost dostojnu njihovom shvatanju “čojstva i junaštva“. Ne verujem da će mogućnost prosperiteteta i delovanja ove male države u odnosu na EU i Ameriku biti veća nego što je to bila u vreme državne zajednice Srbije i Crne Gore. Kada američki marinci budu šetali po Boki Kotorskoj smatrajući je “svojom“ a mladi i ponosni crnogorci “njihovom“, posledice suprotnih tumačenja “nezavisnosti“ snosiće crnogorski, a ne američki narod ili albanska manjina u Crnoj Gori.
Vratićemo se na pitanja o Crnoj Gori nekom drugom prilikom…
Što se mene tiče nećemo. Ja buduće razgovore o Crnoj Gori neću prihvatiti. Ostavimo i Srbe i Crnogorce u Crnoj Gori da sami utiču na svoju sutrašnjicu i da svoje buduće probleme rešavaju sami ili sa onima sa kojima oni žele da to čine. Srpskom i ostalim narodima u Crnoj Gori iskreno želim mirnu i bogatiju budućnost.
Voleo bih da nastavimo naš razgovor o matici i dijaspori, koji smo već ranije vodili, i nadam se da ćete ovog puta moći da nam kažete nešto novo i nepoznato.
Ništa nije novo i odgovornima je sve poznato. Kada se govori ili piše o dijaspori najčešće se susrećemo sa imenima istih organizacija i njihovih predstavnika, pojedinaca koji uz pomoć laži i falsifikata, poznatih i političarima i medijima, javnosti se i dalje predstavljaju kao “predstavnici“ dijaspore. U pitanju su često fantomske organizacije tipa KSE. Najčešće čitamo o, na primer, Kongresu Srpskog ujedinjenja iz Amerike i pojedincima Majkl Đorđeviću, Jasmini Vujic, Editi Krunić, Sofiji Škorić, Mili Alečkovic, Zoranu Milinkoviću… U čemu je greška što tražimo da se svede računica koja bi pokazala koliko je ispunjeno od svakakvih i mnogobrojnih obećanja koje su ove osobe i lično i u ime njihovih organizacija javno obećali napaćenoj Srbiji?
Vi ste više puta govorili o Kongresu srpskog ujedinjenja…
Jesam i govoriću o njemu i o njemu sličnim organizacijama. Sve dok neko ne ispoštuje svoju obavezu i građanima Srbije i srpskom rasejanju umesto laži i bajki ne predstavi istinu. Američki KSU sam o sebi piše da su oni “najznačajnija organizacija srpske dijaspore“. To je njihovo pravo, ali je nemoralno to učiniti. Ja sebi zadržavam moje patriotsko, ali i moralno pravo, da iznesem mišljenje da se ta organizacija srozala na nivo sitnog profiterstva i da je ona već godinama od veće štete nego što je od koristi i srpskom rasejanju i srpskim maticama.
Gospodine Janiću, moram da ukažem da vi sebi dozvoljavate izuzetno teške optužbe na račun drugih..
Ja sebi dozvoljavam sve i svašta kada je u pitanju moj narod. Ali nikako ne vidim zašto bi moj stav po nekim pitanjima ili moje mišljenje o nekim organizacijama ili ljudima trebalo da bude optužba? Za razliku od mnogih od njih kada šire neosnovane glasine i pišu svaštarije o meni ja deklarišem javno osnov za moje stavove i prilažem dokaze neoborive za moja pisanja. Shvatite da ja ne mogu da shvatim ili prihvatim da jedna organizacija srpske dijaspore, kao što je KSU, ima ekonomskih mogućnosti da u Srbiji angažuje PR firmu i novinare koji rade na stvaranju pozitivnog imidža o njihovoj organizaciji u Srbiji, a da ista ta organizacija istovremeno iz budžeta siromašne Srbije traži novac da bi oni u Americi u minut do davanaest eventualano provukli nešto o Srpskom narodu na Kosmetu?! Ne mogu da dovedem u vezu sa patriotizmom činjenicu da taj KSU za samo 100 evra mesečno zakupi ceo sprat u zgradi Ministarstva za dijasporu u strogom centru Beograda, o čemu sam već govorio i ranije, a da čak i od institucija koje treba da pomažu siromašne Srbe na Kosmetu traže visoke sume u dolarima kao pomoć njima za rad njihove kancelarije u Vašingtonu.
Poznato mi je i za kancelariju KSU i da su angažovali PR firmu u Beogradu, ali to su stvari koje su već zastarile kao vest…
Ja razgovor sa vama nisam shvatio kao iznošenje najnovijih vesti, već kao obostranu potrebu da ukažemo na anomaliju da u Srbiji najčešće nelogične i nečasne rabote najbrže “zastarevaju“, a da nije došlo do njihovog finalnog raspleta ili da smo bar dobili konkretne odgovore na opravdano postavljena pitanja. U slučaju dijaspore to je prisutno prvenstveno kada se radi o nekim osobama iz Francuske ili Amerike kao i o američko-srpskoj organizaciji KSU. U jednom razgovoru sa vama, kada smo govorili o uzrocima neangažovanja naše dijaspore na promeni negativne slike koja je na Zapadu stvorena o Srbima kao narodu, rekao sam da se radi o „nesposobnima koji uporno sprečavaju sposobne“.
Da li ste promenili mišljenje o tome?
Nisam. Ali vremenom se ono iskristalisalo i danas sam bliže ubeđenju da se narcisoidni, iskompleksirani i u biti nesposobni pojedinci koriste od određenih krugova u Srbiji, ali i nekih zapadnih institucija, da bi se u srpskom rasejanju sposobni što više onemogućili da deluju za interes naših naroda i države. Kada je u pitanju iznošenje globalne istine o dešavanjima na prostorima bivše Jugoslavije i stradanju Srpskog naroda u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosmetu isuviše je kontradiktornosti i suprotnog delovanja Srbije u odnosu na bivše jugoslovenske Republike i novonastale države. Dok se u svim tim zemljama kontinuirano iznosi i istina i poluistina o isključivo srpskim zločinima nad njihovim državljanima u Srbiji je obratno. Za razliku od hrvatskih, muslimanskih i šiptarskih, srpske vlasti u domaćim medijima govore često o potrebi iznošenja istine o srpskim stradanjima i angažovanju dijaspore na lobiranju, ali istovremeno su oni ti koji ne čine ništa, pa čak i sprečavaju da ta istina pređe granice Srbije i ode u svet.
Dok televizija BH skoro nedeljno emituje emisije o srpskim zločinima nad muslimanima, Satelitski program RTS-a obraća se našoj dijaspori prvenstveno obaveštenjima o folklorijadama i amaterski urađenim prilozima o beznačajnim dešavanjima u klubovima srpskih organizacja. Ne kažem da bi trebalo da postoji apsolutni tabu o takvim informacijama, ali je neprihvatljivo da je to prioritet ove redakcije koja je takođe postala i jednostrani informativni kanal Ministarstva za dijasporu. Deo te redakcije deluje kao PR agencija (nadam se besplatna) za promovisanje svakakvih bajki o patriotskom delovanju KSU i nekog Instituta Srbije i Crne Gore u Briselu.
Umesto toga bilo bi za sve, a prvenstveno za siromašnu Srbiju, korisnije kada bi državna televizija Srbije jedanput nedeljno ili bar dvaput mesečno emitovala dokumetarne emisije (idealno bi bilo da budu titlovane na engleskom) u kojima bi se objavljivali prilozi o dešavanjima koja idu u korist Srbiji i o čemu bi svet, kako kaže i sam predsednik Tadić, a više puta i premijer Koštunica, trebalo da se upozna uz pomoć srpskih lobista u rasejanju. Vreme je da kao i svi ostali i srpska televizija emituje ono što je nama u korist, a da je dokumentovano i istinito. Umesto govora o pronalaženju novca za pojedine lobiste i pojedine organizacije koji ništa ne izlobiraše, već uz pomoć nekih medija uporno lobiraju jedino na tome da im Srbija da novac da lobiraju, državna televizija Srbije treba da menja uređivačku politiku i tom izmenom omogući stotinama hiljada Srba širom sveta dostupnost takvim emisijama.
Desetine hiljada ljudi među srpskim rasejanjem snimale bi redovno ove emisije na CD i DVD. Umnožavali bi ih prema svojim mogućnostima redovno davali svojim prijateljima i vladinim institucijama i medijima u zapadnim zemljama, u kojima žive. To bi činile i srpske organizacije. Takvim masovnim angažovanjem stvorila bi se protivteža muslimankoj, šiptarskoj i hrvatskoj dugogodišnjoj propagandi. Postignut efekat prevazišao bi u mnogome ono što bi eventualno mogle da ostvare PR firme, koje za svoj posao traže novac koji Srbija nema i koji bi se, da ga imamo, najverovatnije dao u pogrešne ruke.
Zašto sa ovom vašom idejom, koja izgleda ostvariva, i sa njenom mogućom realizacijom, koja bi bila od koristi za našu maticu, niste upoznali političare u Srbiji i urednike RTS-a?
Gospodin Koštunica je u više razgovora obavešten i bio je saglasan o velikim mogućnostima koje postoje za angažovanje naše dijaspore. U mnogo čemu smo se složili tokom tih razgovora a ubeđen sam da do konkretizacije nije došlo svesnim sprečavanjem toga od nekog od njegovih bliskih saradnika. Gospodinu Borisu Tadiću, predsedniku Srbije, sam isto to napomenuo u veoma kratkom razgovoru prilikom njegove posete Švedskoj. A što se tiče Redakcije satelitskog programa RTS-a nemam šta da kažem jer je to i posebna, i tužna priča. Glavna urednica ove redakcije odbijala je čak i da objavi apel dijaspori za njeno angažovanje po pitanju Kosmeta, kada je on dolazio od zaista jakih i uticajnih organizacija i pojedinaca iz dijaspore. Nasuprot tome emitovali su tendeciozno režirane i nekorektne reportaže sa sastanka Instituta SCG i konvencija KSU u Americi. Izostali rezultati po pitanju Kosmeta nikada nisu bili tema razgovora na ovom kanalu.
Gospodine Janiću, prilikom skoro svih naših razgovora, a bilo ih je dosta, priča se uvek vrtela oko istih problema. Da li mislite da u Srbiji zaista ne postoji politička volja da se napravi taj neophodni “inventar srspke dijaspore“ o kome redovno pričate? Zar je moguće da se ne čini ono što bi sigurno bilo od koristio državi i njenim građanima?
Nažalost ne samo da je to moguće, već se to dešava, toleriše i sankcioniše od određenih političkih krugova i medija u matici. Cilj je da se konstantnim pisanjem i pozitivnim govorom o navodnim sposobnostima nesposobnih prećute realne i ostvarive mogućnosti i delovanje sposobnih. Objavljivanje u javnosti istine o tome koliko je zaista ostvareno a koliko godinama slagano o lobističkim aktivnostima navedenih pojedinaca i organizacija bilo bi istovremeno i priznavanje nekih medija i političkih institucija za njihovo saučesništvo u ovim, od nekoga lukavo smišljenim, prevarama. Istovremeno bi bilo nekoretno da ne pomenem i neka minimalna pomeranja na bolje i da su ona došla odande odakle smo se tome najmanje nadali – od Ministarstva za dijasporu.
U kom smislu?
Daću vam dva primera. Prvi je da više nema onog od ranije poznatog histeričnog, agresivnog i pristrasnog forsiranja, selektivnog izdvajanja i podrške američkom Kongresu Srpskog ujedinjenja u odnosu na druge organizacije srpske dijaspore u Evropi. Nadamo se da će ovo ministarstvo konačno učiniti ono što je trebalo da uradi od samog početka svog postojanja, odnosno da napravi korektan inventar o mogućnostima i pojedinaca i organizacija među srpskim rasejanjem.
Drugi primer je zapažen na sajtu istog ministarstva. Poznato vam je ime “Pokret za novu Srbiju“ ali ni vama kao ni nama nije bilo potpuno jasno da li je PZNS organizacija ili politički pokret? U dijaspori PZNS i njen predsednik Dejan Bulatović imaju nadimak “skakavci“ zbog njihovih neuravnoteženih saopštenja i nesrazmernih kontradiktornosti koje se objavljuju na njihovom sajtu i na forumima srpske dijaspore. To da gospodin Bulatović, predsednik PZNS-a radi u Diznilendu u Parizu nikome nije bila smetnja niti je zbog toga dovođeno u pitanje patriotsko delovanje ove skupine. Nije nam upalo u oči ni da gospodin Bulatović i njegova majka imaju potpuno suprotne podatke o izuzetno bitnom periodu iz detinjstva i dešavanja u njegovom životu.
Ali kada su saopštenjima ove grupacije počeli da osporavaju drugima ono što su očigledno smatrali da isključivo oni imaju pravo da čine, nateralo nas je da pažljivije pogledamo njihove akrobatske skokove. To je izgleda učinilo i Ministarstvo za dijasporu, pa je sa naslovne strane sajta ministarstva nestao link PZNS-a. Ali na sajtu PZNS-s je i dalje prisutna biografija njihovog predsednika gospodina Bulatovića gde između ostalog piše:
“Dejan Bulatović, citat: “rođen 08.02.1975. god. u Šidu, malom gradiću u Vojvodini. Završio je osnovnu školu u Šidu, srednju Ekonomsku školu u Sremskoj Mitrovici, a Teološki fakultet u Beogradu. 1996. godine na protestu koalicije “Zajedno” nosi lutku sa likom Slobodana Miloševića(u prirodnoj Miloševićevoj veličini) obučenu u zatvorsko odelo, što će se kasnije ispostaviti da je bilo njegovo tačno političko proviđenje budućnosti Slobodana Miloševića. Nakon završetka protesta Bulatović biva hapšen zbog nošenja pomenute lutke, gde u pritvoru doživljava neviđenu torturu, kao i da je bio osuđen kaznom zatvora od prekršajnog Sudije u trajanju trideset dana, a kasnije i pokrenut krivični postupak zbog kršenja ugleda i časti, tada, predsednika Srbije Slobodana Miloševića…”
Dakle to je deo biografije koja stoji na zvaničnoj prezentaciji PZNS. U nedeljniku NIN broj 2398, od 13. decembra 1996. objavljena je izjava majke Dejana Bulatovića koja o tome, šta je Dejana izvelo na ulicu sa demonstrantima, kaže sledeće: “Iako je završio samo osnovnu školu, od detinjstva ga je pogađala napravda…“ Ali mladi Bulatović nije jedini koga pogađa nepravda. Želim da napomenem da je za mene od malog značaja da li je on ili bilo ko završio fakultet ili samo osnovnu školu. Da li Bulatović ili njegova majka govore istinu danas nema tu važnost (sem za samog Dejana) koju ima činjenica o saznanju i istini o tome šta je ko u rasejanju činio za interes naše države i naroda juče, šta čini danas i šta može da učini za sve nas sutara? Naravno i da znamo koga zapravo neki ljudi predstavljaju. Da li je u pitanju analfabeta ili akademik nevažno je zbog neizbežne činjenice da i akademik i analfabeta imaju svoje određeno i cenjeno mesto u mozaiku srpskog naroda.
Vreme je da se bar u ovoj današnjoj srpskoj državi Srbiji oformi savetodavno telo dijaspore i matice koje će se rukovoditi isključivo relevantnim i stvarnim mogućnostima i sposobnostima i pojedinaca i organizacija i u matici i u rasejanju a zarad boljeg sutra svih njenih građana. Prvi korak je inventar i jednih i drugih i “Koreni“ će u ime toga od idućeg broja početi da objavljuje feljton sa dokumentovanim materijalom o istinskim “poduhvatima“ i od vas tamo i od nas ovamo.