Jugosloven i anđeo s pištoljem
Stockholm, aprila
U nedelju u deset časova pre podne stajao sam u još pustom centru Stokholma pred ulazom u otmeni hotel “Angle”. Čekao sam Nikolu-Kokana Janića, glavog junaka televizijsko drame “Umri 10. aprila”, koja je dva dana ranije surovom pričom o teroru ustaških zlikovaca uzbudila milione Šveđana.
Osećao sam se prilično nelagodno, onako kako se ovog aprila osećaju svi Jugosloveni u zemlji koju su emigrantski teroristi pretvorili u svoj poligon.
Prethodne večeri sam do kasno u noć slušao gotovo neverovatne, mada na žalost potpuno autentične priče o ustaškom divljanju. Kragujevčanin Jovan N. je ispričao:
”Ucenjivali su me, tražeći da im plaćam 100 kruna mesečno. Nisam hteo. Otišao sam u policiju. “Imate li dokaza?”, upitali su me. “Nemate! Onda vam ne možemo pomoći.” Sutradan je zazvonio telefon. “Kako je bilo u policiji?”, zapitao je podrugljivi glas, “Ostaje ti još tri dana za razmišljanje. Imaš slatku ćerku, šteta bi bila da joj se što desi”. Morao sam da pošaljem dete u Jugoslaviju. I dalje mi prete. Ne izlazim gotovo nikud. Teško mi je. Sve mi se čini da ću i ja uskoro za ćerkom!”
Jugoslovenka Vera je kao i Jovan odbila da plaća danak emigrantskim izmećarima. Uhvatili su je u gradiću Borosu, zlostavljali je i zatim joj nožem na koži ispisali “komunistička prostitutka”. Krvnicima nije pala ni dlaka sa glave.
”Strpaj tu “Politiku” u unutrašlji džep!, upozorio me jedan Čuburac kad smo ulazili u grilrestoran “Horner”. Šta znaš ko te posmatra!” Upozorili su me da svakog ko ulazi u našu ambasadu snima skrivena kamera.
U jednom našem predstavništvu pred kojim je stražario policajac, pokazali su mi isečak iz geteborškog lista “GT”.
“Slušaj ovo!”, rekli su. “Spreman sam, ako mi se naredi, i da ubijem, jer cilj opravdava sredstvo!”. To je intervju Adolfa Lugarušića, jednog od uglednih članova “Hrvatsko-švedskog kulturnog društva” kojim upravljaju emigrantski ekstremisti. Dok teroristi slobodno objavljuju ovakve izjave nemamo mnogo poverenja u policiju. Oni imaju svuda veze, bolje nego mi!
Posle ovoga i još koječega što sam čuo i video, bilo mi je vrlo neprijatno da pred hotelom “Angle” čekam Jugoslovena na koga su ovog aprila ustaški razbojnici kivniji nego na ikog.
Sedamnaest za jednog
Uz pločnik je stao specijalni smeđi “Volvo”. Iz njega je iskočio mlad čovek u vindjakni. Pošao mi je u susret s rukom u džepu. U džepu je škljocnula kočnica pištolja. Nisam se uplašio, jer je za njim iz kola izašao Nikola-Kokan Janić. ”To je moj čuvar Bjorn Eman!, reče Kokan. Pravi “džimen”, uvek spreman da povuče oružje. Ne dopada mu se što držiš ruke u džepovima”.
Plavokosi policajac, specijalista za čuvanje života, umirio se tek kad je video da se u kožnoj futroli zaista nalazi samo foto aparat i kad je prelistao moj pasoš i novinarsku legitimaciju.
”Nadam se da shvatate!, izvinio se i pružio mi ruku. Takav je moj posao!”
”Bjorn je moja senka i moj anđeo čuvar”, našalio se Kokan.
”Od dana kad je bačena bomba na “Jugoturs”, a tog dana su i meni prvi put zapretili, ni koraka nisam bez njega učinio. Ni u toalet ne idem bez njega. Postali smo odlični prijatelji”.
”Dok sam ja živ, na Kokana ne sme da sleti ni muva!, reče švedski policajac. Kud on, tud i ja. Ako je on u vindjakni i ja sam. Kad on obuče tammo salonsko odelo, tako se obučem i ja”.
”Kod kuće u Gustavsbergu, tridesetak kilometara odavde, čuvaju me drugi policajci”, objasnio je Kokan. ”Jedan je uvek ispred kuće, drugi u stanu. Dosad ih se promenilo sedamnaest. Sprijateljili su se sa mnom, sa mojom ženom Šveđankom i mojom ćerkicom. Kažu mi da tek sad prvi put vide ko su ustaški teroristi i da tek sad ozbiljnije o njima razmišljaju”.
Upitao sam Kokana Jinića da li se plaši za sebe i porodicu,
”Nije mi svejedno” – rekao je. ”Strepim za dete. Moja žena je hrabrija od mene. Ona smatra da sam obavio dobar i pošten posao. Tako misle i moji susedi Šveđani. Sve dok emigranti nisu počeli da mi prete zbog drame. “Umri 10. aprila” i dok tu dramu nisu videli na malim ekranima, malo su šta znali o teroru, a i ono što su ponekad slušali o emigrantskim “podvizima”, smatrali su preteranim pričama. To ih se jednostavno, nije ticalo. Ali sad misle drugačije. Znaju da se ne bavim nikakvom politikom, da sam miran građanin, glumac i režiser koga zaima samo umetnost, muž Šveđanke s kojom se odlično slažem i otac koji voli svoje dete. Kad sad čitaju u novinama o pretnjama meni i mojoj porodici, kad gledaju policajce koji me čuvaju danonoćno, ozbiljnije razmišljaju”.
Kokan Janić je nekoliko trenutaka razmišljao…
”Ali ja sam Jugosloven i uvek ću to ostati. Zato sam, kao umetnik i kao Jugosloven, imao smelosti da igram Mirka u “Umri 10. aprila”.
Šveđani će saznati i više
Nikola-Kokan Janić nije nepoznato ime u Švedskoj: Prvo se istakao kao pozorišni glumac. Zatim je snimio četiri televizijska filma. Jedan od njih “Šta će se desiti sa Alijem”, koji priča kako pet stranaca, dva Jugoslovena, dva Turčina i jedan Grk, doživljavaju Švedsku, kritika je ocenila vrlo pohvalno. Trebalo je da bude asistent čuvenog Arne Matsona čiji smo film “Ona je igrala samo jedno leto” i mi imali prilike da vidimo, ali toga se odrekao zbog drugih planova.
”Televizija je prihvatila moja dva projekta za velike filmove”, ispričao je. ”Uskoro putujem na Orijent da po svom scenariju snimim Solomonovu “Pesmu nad pesmama. Čini mi se da sam u Švedskoj uspeo. Posle nepunih pet godina postao sam član Udruženja dramskih umetnika Švedske, a to je ovde vrlo velika čast za stranca”.
Kad je Stafan Ruz ponudio Kokanu Janiću ulogu u drami “Umri 10. aprila”, mladi Jugogloven se nije ni trenutka dvoumio.
”Glumac koji je odabran za ulogu Mirka je odustao, možda iz straha, možda iz drugih razloga”, ispričao je Kokan. ”Kad mi je prijatelj Stafan Ros ponudio da preuzmem ulogu, pristao sam. Znao sam da će biti gužve, ali nisam verovao sam da će se stvari toliko drastično iskomplikovati”.
Kokan je ispričao da su Stafan Ruz i njegovi saradnici pokušali da film snimaju, iz straha od emigrantskih provokacija i napada, tajno i na skrovitim mestima. Ali ustaše, izgleda, znaju u Švedskoj sve tajne. Kokan nije ispričao kojim kanalima otkrivaju šta se priprema i radi u televiziji, ali svi koje interesuju emigrantska vršlljanja znaju da je žena jednog od najpoznatijih ustaških lidera, Branka Salaja, predsednika ekstremističkog “Društva prijatelja Matice hrvatske – Matija Gubec” vrlo uticajna ličnost na stokholmskoj televiziji.
”Za vreme snimanja su nam pretili”, reče Kokan. ”Radili smo pod zaštitom policije. Nedelju dana pre prikazivanja drame ustaše su počele da gube nerve. Pretnje su postale još žešće”:
“Ako emitujete tu dramu, dićićemo u vazduh sve TV instalacije”. Šef drame na TV-2, poznati umetnik Orjan Valkvist, hrabar je čovek. Prikazao je “Umri 10. aprila” u zakazano vreme, a kad su se u svim listovima pojavile nove ustaške pretnje, kad je policija strogo čuvala tv toranj, antene i studije, izjavio je novinarima da ga ništa ne može pokolebati da i dalje iznosi istinu o švedskoj stvarnosti. Da će i dalje prikazivati filmove i drame kao što je ova zbog koje mene sad čuva Bjorn Eman”.
Tako je Beograđanin Nikola-Kokan Janić postao čovek čije fotografije objavljuju svi švedski listovi, čovek o kome ovih dana govnori cela Švedska. Svakog proleća u poznatoj umetničkoj kafani “Opera” biraju se najpopularniji umetnici godine i nagrađuju “zlatnim osicama”. Kokan mi je pokazao pozivnicu za “Operu”.
Ove godine sam na taj izbor pozvan i ja, verovatno jedini stranac – rekao je zadovoljno. Okrenuo se Bjornu Emanu, i nasmejao se. “Moj andjeo čuvar će samno. Je li Bjorn, kako će ti stajati pištoljčina pod smokingom”?
”Ne brini”, uzvratio je policajac smejući se. ”Specijalni kroj!”
Tako smo se rastali. Junak tv-drame koja je mnogim Šveđanima otvorila bar jedno oko, a koja je razbesnela ustaške teroriste, izašao je iz hotela “Angle” sa vernim pratiocem koji je opet otkočio pištolj.
Bilo je nedeljno podne. Na stokholmskim ulicama su grupe devojaka i mladića nosile zastave oslobodilačkog fronta Vijetnama. Druge grupe su prodavale značke desničarske organizacije švedsko-američkog prijateljstva. Hor devojaka, koje su u rukama držale kasice za priloge, pevao je crkvene pesme. Članovi nekakvog udruženja obučeni i ošišani kao budistički monasi delili su nekakve plakate koji preporučuju kontempliranje u usamljenosti. Orkestar “Vojske spasa” je vrlo glasno svirao. Krenuo sam prema TV-stanici. Saznao sam da će TV-2 u dogledno vreme početi da snima novu dramu-film. Dramu o emigrantskim bombama u jugoslovenskom “DC-9. Upitao sam ima li Kokan Janić kakve veze s tim filmom?
”To je trebalo da pitate njega”, rekli su mi oprezno.
Aca Radaković
Mi koji smo u Svedsku dosli pre dvadeset i nesto godina znamo za neprestalnu borbu gospodina Nikole o istini tokom raspada Jugoslavije i gradjanskog rata u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosmetu. Za ovo nismo znali. Odakle snage ovom coveku da se sam neprestalno suprostavlja neprijateljima srpskog naroda?
Lav !