Razgovor Marka Lopušine sa Nikolom Janićem, predsednikom Srpskog saveza Švedske
Lopušina:
Gospodine Janiću, oko 100.000 srpskih penzionera iz rasejanja ne dobija redovno ili uopšte svoje penzije. Kako to komentarišete?
Janić:
Komentar je u zavisnosti na koje penzije se odnosi vaše pitanje? Ali bilo o kojim penzijama da je reč, sigurno da je to sramota prema ljudima koji su ceo svoj živor radili u nadi i verovanju da će ”uživati” u penzionerskim danima. Umesto da danas bezbrižno provode dane, strahuju kad će im stići njihov novac i da li će na vreme moći da plate račun za struju ili telefon. Svi koji su decenijama radili u Švedskoj, Nemačkoj, Austriji i drugim zapadnim zemljama, a vratili se u maticu, svoju penziju smatraju zagarantovanim prihodom koji se redovno isplaćuje od respektivnih zemalja. Svaki dan, da ne govorimo o nedeljama ili mesecima, koliko kasni isplata penzija, donosi i jedan broj nepotrebnih telefonskih poziva, e-mailova ili pisama koja ovi ljudi šalju u zemlje gde su ostvarili pravo na penziju i traže objašnjenje zašto kasni isplata njihovog novca. Takva nemarnost države rezultira u smanjenju ugleda i verodostojnosti Srbije kao pravne i demokratske zemlja, koja bi sutra trebalo da bude članica EU. Zadržavanje novca od penzija, duže od neophodnog, nemoralno a u pojedinim slučajevima sigurno prelazi i granice zakonitog.
Lopušina:
Šta mislite o političkoj volji Vlade Srbije da dodeljuje srpsko ržavljanstvo svakom iz dijaspore ko je za to zainteresovan. A to podrazumeva i srpski pasoš koji se plaća?
Janić:
Dobro je da se ljudima da naše državljanstvo. Ali je neshvatljiva i neverovatna formulacija da se državljanstvo može dodeliti ”svakom iz dijaspore ko je za to zainteresovan”. Da li je to zaista tako? Da li je konstruktivno da recimo kosovski albanci, koji danas kortiste i novi pasoš Kosova, koji je već priznat od nekih zemalja a ovih dana čak i od Grčke, mogu i treba da imaju i pasoš Srbije? Da li se crnogorcima u Srbiji, koji su podržavali nezavisnost Crne Gore, treba dati srpsko i omogućiti im dvojno državljanstvo? Da li će se državljanstvo naplaćivati samo realnim iznosom pokrivanja neophodnih taksi ili će cena biti određivana na drugim osnovama? Koliko bi trebalo da košta taj pasoš, da bi se Srbiji isplatilo da ga daje ”svakome”? Mislim da ima mnogo razloga i mnogo ljudi kojima bi trebalo dati državljanstvo Srbije, ali ima i razloga da se to ne svede na formalnost jednog blanketa koji ne govori mnogo o onome ko dobija to državljanstvo. Dakle u pitanju je mač sa dve oštrice. S jedne strane treba olakšati i pojednostaviti proceduru dobijanja državljanstva za one koji ga traže iz ličnih, rodbinskih ili humanitarnih razloga. Ali ne treba ni zaboraviti koliko je državljana predhodne Jugoslavije, pa čak i njenih ambasadora po svetu, radilo na razbijanju zemlje. Vlada naše matice mora da bude odgovorna u mnogo čemu, ne samo po pitanju državljanstva, i da prestane da svakome ko traži daje sve i svašta a da i dalje bude neprekidno potcenjivana, korišćena i rasparčavana. Uslovi (logični, neophodni i opravdani kako za dobrobit podnosioca zahteva tako, prvenstveno, i za Srbiju) moraju biti formulisani na osnovu potrebe i realnosti u kojoj se nalazi Srbija, a ne na zahtevu i insistriranju nekih grupacija, centara ili zemalja.
Lopušina:
U svetu se polemiše da li je kriza u Gruziji kao na Kosovu i Metohiji. Šta o tome misli švedska diplomatija?
Janić:
Za mene je reagovanje švedske diplomatije, a posebno izjave ministra spoljnih poslova Švedske, gospodina Karl Bildha po pitanju Gruzije, isto sramno i (ne)shvatljivo, kao i njihovo ponašanje po pitanju Kosova. Međutim malo se govori o drugom, eventualno mogućem scenariju za budućnost finalnog rešenja pitanja Gruzije, Južne Osecije, Abhazije ali i Balkana, a prihvatljivog i za Rusiju i za Ameriku i za zemlje Evropske Unije. Oštre izjave vodećih političara tih zemalja, nisu tako ”oštre” kako na prvi pogled izgleda i njihov dijalog ponekad podseca na dešavanja u Skupštini Srbije…
Lopušina:
Kako to mislite?
Janic:
Tako što svetski moćnici govore jedni drugima šta hoće uglavnom radi domaće publike. Tvrde da jedino ”druga strana” krši međunarodno i ljudsko pravo. Rusija to govori Americi i nekim zemljama evropske unije, kada se govori o Kosovu, a ovi isto to Rusiji u slučaju Gruzije. Koliko od toga je izrežirana predstava za javnost? Nažalost kontenta nepromišljenih dijaloga velikih najčešće se završava kao nešto katastrofalno za narode malih zemalja.
Lopušina:
Po vašim izjavama mnogo toga što se dešava u matici je suprotno onome što javnost veruje da je politička realnost, svakidašnjica i stvarnost u današnjoj Srbiji?
Janić:
Da. I to nije ništa novo. Svi znaju za scenarija koja su osmišljena i koja terba da se inplementiraju kod građana Srbije. Da bi se oni ostvarili, potrebna je izrežirana predstava koja će se medijski obradi, doterati i predstavi. Na stranicama novina i ekranima elektrinskih medija generalne probe moraju da traju odredjeno vreme. One se svakodnevno ponavljaju a gala premijera je tek kada su naredbodavci sigurni da će javnost poverovati u sve što su danima i mesecima čitali, slušali i gledali. Znači tek kada im je svejedno da li je stvarnost u kojoj žive neka virtualna Srbija ili je u pitanju stvarna Srbija, ova bez Kosova i Metohije. Za mnoga dešavanja se predstava režira šablonski, samo joj se menja ime, zavisno od toga ko je njen naredbodavac i u kojim medijima će se odigrati. I njeni akteri su uglavnom isti, a stepen prihavtanja onoga što se nudi zavisi od toga kako je ubedljivo predstava izvedena na osnovu postavljanih smernica ili energičnosti dirigentske palice. Dovoljno je da pogledate sastav gostiju koji se dovode u politicke i slične emisijama na B92 ili RTS i unapred možete predpostaviti i nameru i sadržaj poruke koje ce se uputiti gledalištu. U zadnje vreme je primetno i veće približavanje RTS-a i B92, po pitanju ciljnih izbora učesnika takvih emisija. Ali je je B92 ostao beskrupulozan u jednostarnom informisanju čak i onih egzistencionalnih dešavanja koja se odnose na celu Srbiju i o kojima politička Srbija i njeni građani imaju ražličite stavove. Naprimer emisija ”Uvećanje” koja je pre neki dan emitovana na B92 Info kanalu a odnosila se na Evropsku integraciju, tipičan je primer predstavljanja samo ”jedne polovine Srbije”. Evropska integracija je važna za sve. Ali za urednika ove emisije u njoj nije bilo mesta za one koji možda imaju drugačije mišljenje o načinu integracije, od onog kakvo ima gospodin Nenad Čanak i predstavnici LDP-a, G-17 i DS-a, koji su bili gosti-istomišljenici u emisiji. Naravno, ma da to nije bila tema emisije, bilo je i konstantno ponavljanje Nenada Čanka da je sramota da Skupština Srbije nije imala rezoluciju o Srebrenici. U emisiji nije bio ni jedan učesnik koji bi tu sramotu izjednačio sa činjenicom da nikada nije donešena, ili je u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu… zahtevana rezolucija o zločinima nad srpskim civilima u Krajini, Medačkom džepu, Lori, Bratuncu… Ako su takve rezolucije potrebne radi ”izmirenja” onda bi one bile konstruktivne, moralno i politički vredne, jedino ako bi ”čanci” i u Srbiji i u ostalim bivšim Jugoslovenskim Republikama shvatili da je svačija prolivena krv crvena i svačiji život isto nenadknadiv. Po mom shvatanju vrednost ovakvih emisija je u iznošenju različitih i suprotnih stavova pred javnost. Za jednoumlje postoje plaćeni termini a ova emisija bi terbalo da bude suprotnost tome.
Lopušina:
Delimično se slažem se vama ali…
Janić:
Dozvolte da dodam i lično mišljenje da gospodin Čanak i njemu slični posmatraju dešavanja sa Srebrenicom kroz trsku, tanku cevčicu koja im sužava vidokrug i godinama ih usmerava samo na Skupštinu Srbije. Ako su u ratu u Bosni i borbama oko Srebrenice ratovali i Srbi iz tadašnje Bosne, iz sadašnje Bosne i Republike Srpske, Crnogorci iz tadašnje i sadašne Crne Gore, kao i Srbi iz Srbije i tadašnje i sadašnje Crne Gore i drugi… zašto (i ko?) isključivo traži da Skupština današnje Srbije preuzme odgovornost za zločine oko Srebrenice (i stvarne i eventualne i uvećane) i da jedino ona donese rezoluciju o tragičnim (bilo kojim) dešavanjima za koja ta Skupština nije dala zeleno svetlo? Dokle će i vlast i medije u Srbiji da nastave sa selektiranjem žrtava rata, na taj način što će da prećutkuju, ili da retko govore ili traže odgovornost od Hrvatske, Bosne i Kosovskih albanaca za zločine nad Srbima?
Lopusina:
Prokomtarišete kratko aktuelna dešavanja u Radikalnoj stranci i dajte nam takođe kratak odgovor na pitanje: Tomislav Nikolic ili Vojislav Šešelj?
Janić:
Odgovor na vaše pitanje ne može da bude kratak. Mnogo toga se zadnjih nedelja dešavalo i u Radikalnoj stranci i u Srbiji a za žaljenje je da je kulminacija svega bila ovakva kakva jeste. Za mene je posebno interesantno da je, i zašto je, gospodin Vučić, političar za koga mnogo toga nije bilo neočekivano iznenađenje, kao što je bilo za građane Srbije, trebao skoro nedelju dana da bi doneo svoju odluku. Osim toga njegova odluka zapravo nije politička odluka, niti konkretno biranje jedne od strana. Gospodin Vučić je odabrao da se ne odluči ili, da se privremeno povuče iz politike i na dve nedelje ode van zemlje. Ja razumem da su dešavanja u stranci za njega bila veoma traumatična. Ali poltičar koji je jedan od vodećih ljudi u stranci i dojučerašnji kandidat za gradonačelnika Beograda, nema političko pravo da se u kriznim trenucima drži po strani i tako dugo ostane neodlučan. To će biti velika prepreka za eventualan povratak Vučića na političku scenu, a posebno sa nekim kredibilitetom i snagom kuju je zračio do pre par nedelja. Ovime što sam rekao o gospodinu Vučiću stavio sam istovremeno i sebe u položaj da moram kratko da odgovorim na vaše pitanje: Nikolić ili Šešelj? Moj izbor je gospodin Tomislav Nikolić.
Lopušina:
Hvala. Nadam se da ćemo u sledećem razgovoru imati nešto lepše o čemu ćemo razgovarati.
Janić.
Hvala i vama. Možda o lepim ženama i lepom plavom Dunavu… što znači ništa novo.