4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

Čija je sramota? – četvrti deo

Nikola JanićI u ovom pisanju, izlazim iz okvira od mene najavljenog, u verovanju da ćete prihvatiti da je vaša obaveza da zaustavite političke prevare, koje se svakodnevno realizuju u vaše ime.

Gospodine Tadiću, gospodine Cvetkoviću… članovi Vlade Republike Srbije, i u njoj odgovorni i glavni urednici onih medija koje prećutkuju mnogo toga što nije u interesu određenih političkih grupacija i pojedinaca u matici.

Opet, i u ovom pisanju, izlazim iz okvira od mene najavljenog, u verovanju da ćete prihvatiti da je vaša obaveza da zaustavite političke prevare koje se svakodnevno realizuju u vaše ime. Ali da vas odmah upoznam sa skraćenim i malo stilski/gramatički ispravljenim delovima pisma koje je napisala jedna srpska majka u Hrvatskoj.

Šta se ne zna u Srbiji

„Poštovani Nikola,
Čitam na www.koreni.net već ni sama ne znam po koji put Vaše obraćanje nadležnima u Srbiji, pa ne mogu a da se ne osvrnem na to. Kako ste i sami rekli: briga matice za rasejanje i region, složiću se s Vama, u najmanju ruku je površna. Vama je poznato da mi školujemo od njih šestoro već pet učenika. Pregledajući katalog odobrenih udžbenika od ministarstva prosvjete Hrvatske, pa tako i za našu nacionalnu manjinu, ponovo šok. Za primjer izdvajam udžbenike iz matematike, da ne pomislite kako biram nacionalne predmete, tj. povijest ili što god drugo. Mi imamo pravo na naše obrazovanje na srpskom jeziku, ali po hrvatskom programu su ti udžbenici i po nekoliko puta skuplji. Razlog je, kažu, prevođenje na srpski … Pa zar se svake godine moraju isti udžbenici prevoditi? Nauka o matematici se za to vrijeme nije promjenila, isto kao što se nije promjenila ni pasivnost matice Srbije da pomogne nama koji nismo u njoj. Ministru Srećkoviću su usta puna hvale o brizi za dijasporu i za Srbe u regionu. A gde smo mi, Srbi u Hrvatskoj? Nismo ni dijaspora ni region o kome on brine? Hvalisavo pišu i govore da su dijaspori poslali knjige, bukvare, udžbenike i kompjutere… Meni nije poznato ni jedno srpsko dete u Hrvatskoj koje je dobilo od njih neki udžbenike na srpskom?! A evo jedan primer, koji vam sve govori:

Komplet iz matematike za 3. razred, preveden na srpski, je 588,20 kn ili skoro 80 eura. Za redovno obrazovanje, za iste knjige na hrvatskom jeziku, bi bilo 135.00 kn ili manje od 20 eura… E, sad se ja pitam, ko može da uči naš srpski jezik (a mnogima je stalo do toga gospodine Janiću) ako mora, a ne može, da to tako skupo učenje plaća niz godina… Zar ne mislite da Srbija tu treba snositi dio tereta pa da svi mi, na opštu radost, i dalje upisujemo svoju djecu u manjinske, srpski škole? Kad već na to imaju zakonom pravo. Vjerujte da kad imate ovaj broj dece, onda pomišljamo da od iduće godine djecu moramo da upišemo u redovno obrazovanje, po hrvatskom jeziku… jer nam je 4-5 puta jeftinije! Da li je moguće da novac bude osnovni i jedini faktor koji će srpsku djecu u Hrvatskoj udaljiti od srpskog jezika? Mi u Hrvatskoj smo na korak do Srbije, a ta Srbija, kakva je trenutno, ne pokazuje ni da zna za nas, ni da nas treba. Boli to, gospodine Nikola. Jer mi čeznemo za Srbijom. Mi se dan i noć osjećamo dijelom Srbije, samo sva dosadašnja iskustva govore drugačije. Mi smo ovamo kao Kurdi bez domovine i zemlje. Bivšu zemlju su nam oteli, a za uzvrat ne dobismo ništa… Ne pripadamo ni ovamo ni tamo, a negdje u svijet, gdje ne pitaju jesi li Srbin ili Hrvat (kao da samo to postoji) ne možemo. MOLIM VAS, ako mislite da ovo može nekad i negdje biti tema diskusije, recite slobodno i moje ime i prezime… i da ovakvih problema ima u takozvanom „regionu“.


Primer nebrige

Dirnulo me je, a nadam se da će i Vas gospodo, njeno pismo. Neću reći ni ime ni prezime ove gospođe, koju sam u poslatom joj odgovoru, između ostalog i zamolio za još nekoliko podataka. Objavljivanjem njenog imena reskirali bi da ta majka, ili njena deca sa dugoročnim i bolnim ožiljcima u duši i srcu, budu eventualno prepoznata od „komšija“. Zbog iznošenja ove istine, koju u Srbiji skrivaju, ponekad i modifikuju i transformišu kao uspešnu „brigu ministra o Srbima u regionu“, mogli bi da zadobiju druge, nove ožiljke. Bolne i ružne, možda doživotno vidljive na nekom delu njihovog tela?! Napisala mi je i sledeće:

“… prošle godine smo poslali djecu u školu bez udžbenika. Škola im je dala neke, koje su imali, a mi smo pokupovali još šta smo mogli. Hrvatski, engleski, njemački i srpski (u Srbiji), znači udžbenike koji se ne prevode… Pogledala sam danas ponovo katalog na Internet prezentacji MZOŠ (Ministarstva znanosti obrazovanja i športa) gdje imate precizno navedene sve cijene. Kako za redovno, tako i za našu nacionalnu manjinu. Grubo izračunato, za troje učenika od 5. do 8. Razreda, bi to otprilike bilo ovako:

Za 5. razred, hrvatski, koštanja su 1 200 kn-165 eura, a srpiski 2 700 kn-375 eura)
Za 7. razred, hrvatski, koštanja su 1 400 kn-195 eura, a srpski 3 700 kn-510 eura)
Za 8. razred, hrvatski, koštanja su 1 400 kn-195 eura, a srpski 3 700 kn- 510 eura)

Niko sretniji neće biti od mene ako se nešto promijeni da nam se i iduće godine ne dogodi ponovo ista priča u tome i djeca ostanu oštećena. Ali vjerujte mi po ovim cijenama ne može većina nas da ih kupi. A znamo da po zakonu djeca moraju u školu, sa svim potrebnim udžbenicima i propratnim materijalima..,“


Nešto ovde ne štima

Dakle ovo je tužna istina (jedna od mnogih) o Srbiji i „njenim“ Srbima u regionu. A da li bi bilo tako, kada bi odgovorni urednici medija dozvolili da se progovori istinito o još tužnijoj istini o vašim kolegama? Kada bi se gospodin Tijanić upoznao sa činjenicama i dokazima o decenijskoj prevari srpske javnosti o srpskoj dijaspori, možda bi RTS podneo još jednu tužbu zbog širenja laži. U pitanju je ista redakcija u kojoj je decenijama radio reporter protiv koga je rukovostvo RTS-a podnelo krivičnu prijavu zbog širenja netačnih podataka o Javnom servisu. Razlika je u tome što su ovde u pitanju laži o dijaspori, a ne o RTS-u, i što je primarni lažov reorterka, a ne reporter. Odgovorni urednik te redakcije je i dalje isti gospodin koji je to bio i kada se lagalo o RTS-u (zbog neistina tuženog reportera) i kada se lagalo i laže o dijaspori (zbog tih neistina nagrađuje reporterku time što sa istog radnog mesta i dalje servira neistine).

Nešto ovde ne štima gospodo. Tim pre što je ta reporterka, sa tim njenim danas tuženim kolegom, zajedno izveštavali sa sastanaka i skupova na kojima je učestvovao i autor ovih redova, a javnost su oboje informisali suprotno istini. Počelo je to još od pre više godina, a danas se stiglo dotle da greh i greška nije u kontinuiranom višegodišnjem laganju o dijaspori. Za mnoge laži o dijaspori se nagrađuje i napreduje u poslu, a za jednu laž o RTS-u se podnosi krivična prijava i preti zatvorom. Verujem da bi gospodin Tijanić, kada bi saslušao i prihvatio istinu, smenio odgovornog urednika Satelitskog programa. Ili mu bar zabranio da nastavi sa odobravanjem laganja i da u svet, među dijasporu, ne šalje najčešće onu reporter(ku) koja najviše laže o dijaspori. Možda naivno, a verujem naivno da bi gospodin Tijanić to uradio. Ali ne znam kada ću moći da poverujem da ćete Vi, odgovorni političari u Srbiji, tražiti od vaših neodgovornih ministara odgovornost što, iz lične ili partijske potrebe, krše zakon o dijaspori i stvaraju partisku dijasporu.

Nisam baš toliko naivan pa da očekujem odgovor na konstantno pitanje: Kada će državna revizija, premijer Cvetković i Predsednik Tadić, istovremeno da lupe šakom o sto i horski izgovore: „Dosta bre, mali. Preterao si“. Samo jednim delom od tog velikog novca, koji je taj mali odobrio onima koji nisu imali osnov da dobiju taj i toliki novac od Ministarstva (čitaj ministra), mogli su da se kupe potrebni udžbenici na srpskom jeziku, za srpsku decu u Hrvatskoj. To bi zapravo, da Ministar za dijasporu nije mirođija u svakoj čorbi, trebalo da je u nadležnosti Ministarstva za obrazovanje i prosvetu. Mnogo toga pripada i Ministarstvu za kulturu, kao i Ministarstvu za sport i omaldinu… A ne znamo po kojoj osnovi je ministarstvo za dijasporu preuzelo dosta toga što je u nadležnosti ovih ministarstava, posebno kada su opravdavali dinare koje su po Srbiji, i evre nekima u okruženju i u dijaspori, delili šakom i kapom. Ako ovom ministru njegove kolege dozvoljavaju da se i dalje meša u njihov posao, onda neka bar umesto izmišljenih potreba omogući srpskoj manjini u Hrvatkoj realne i stvarne školske udžbenike za iduću godinu, prevedene na srpski.

Svestan sam da bez vaše odlučnosti da se to učini do toga neće doći. Ne možemo ni da očekujemo od ministra koji u medijima hvali međunarodnu konferenciju o dijaspori, održanu pre par godina u Beogradu, a zaboravlja odluke donešene na toj konferenciji, da tome sam doprinese. Inače, cilj pomenute konferencije je bio da se u matici čuje i da se „posavetuju“ o važnim stvarima sa dijasporom. Na njoj je jednoglasno prihvaćen predlog, što znači da ni ministar nije bio protiv, o potrebi osnivanja Nacionalnog saveta srpskog rasejanja. Pre par nedelja u Srbiji su završeni izbori za Savete nacionalnih manjina, a Srećković je samo par meseci posle jednoglasno usvojenog predloga o osnivanju Nacionalnog saveta srpskog rasejanja predlagaču rekao da „dijaspora ne može da se bavi politikom“. Taj stav je danas promenio. Sada, po njemu, dijaspora to i te kako može, i treba da se bavi politikom. Ali samoubilačkom politikom, na štetu dijaspore i Srbije, a od koristi ministru i SPO-u, čiji je on potpredsednik. A i to uz pristanak da učestvuje u kršenju zakona o dijaspori.

Deo dijaspore, naprimer u Nemačkoj, najavljuje tužbu protiv Srbije. Ali veliki deo, računajući i deo iz Nemačke, sve više je na stanovištu da dijaspora što pre treba da osnuje Nacionalni savet srpskog rasejanja; da učestvuje u osnivanju stranke MIR (Matica i rasejanje); da zahteva mogućnost glasanja putem interneta… I zbog tih potreba neće i ne treba da se tuži sa Srbijom. Ali Srbija, koja u mnogo čemu traži pomoć od Evropske unije i Brisela, ne treba da se iznenadi ako se naša dijaspora masovno obrati istim tim centrima i zatraži “obrnut pritisak na Srbiju“: Da umesto konstantnih zahteva Srbiji o “isporučivanju“ nekoga za koga nemaju validan, ili bilo kakav dokaz da se nalazi u Srbiji, od Srbije zahteva da odobri “uvoz“ mogućnosti ostvarenja demokratskih prava za svoju dijasporu. Ni većih ni manjih prava, nego što ih imaju državljani, recimo Švedske, koji žive izvan granica svoje matice. Za početak ćemo biti zadovoljni da ostvarimo pravo glasa putem pošte i interneta… A posle toga, na političkoj sceni Srbije, nestaće veoma brzo mnoge šakice i “šake jada“. Srbija će konačno imati pravnu i demokratsku pesnicu, koja neće nikoga udarati, a sigurno neće ni dozvoliti lični ni ograničen partijski interes. Ali isto tako je sigurno da će, kada za to bude potrebe i razloga, lupiti o sto Srbije i reći: Dosta bre varanja naroda u ime (ne)naroda i (ne)zakona…

Nikola Janić,
Predsednik Srskog saveza Švedske
www.janic.se
janic@telia.com


Čija je sramota? – prvi deo: https://www.mir.rs/cija-je-sramota-…-moraju-da-znaju/
Čija je sramota? – drugi deo: https://www.mir.rs/cija-je-sramota-drugi-deo/
Čija je sramota? – treći deo: https://www.mir.rs/cija-je-sramota-treci-deo/
Čija je sramota? – peti deo: https://www.mir.rs/cija-je-sramota-peti-deo/
Čija je sramota? – šesti deo: https://www.mir.rs/cija-je-sramota-sesti-deo/

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi