I naši ljudi i stranci treba da u Srbiji investiraju radi sebe, a to će učiniti tek kada Srbija ne bude više nesigurna, nedozrela, nepredvidiva, sklona podelama… sada – na „demokrate“ i „neprijatelje“
Malo je Srba, kako ovih dana reče akademik Matija Bećković, koji su zaslužni što su Srbi još Srbi. Takvi su još dragoceniji medu našim sunarodnicima u rasejanju, a jedan od njih je ugledni biznismen iz Stokholma Nikola Janić, predsednik Ujedinjene srpske dijaspore Evrope, lider Srpskog saveza Švedske i član Saveta švedske vlade za pitanja integracije i etničke ravnopravnosti.
Koliko je danas, gospodine Janiću, zaista brojna srpska dijaspora u Evropi?
– Onoliko koliko je kome potrebno da tu brojku smanji ili rastegne. A rastežu je: od milion i po do dva. Čak i do dva i po miliona.
Kakva je ekonomska karta srpske dijaspore u Evropi?
– Šarolika, ali to nije tipično samo za Srbe. Većina stranaca u zapadnoj Evropi danas živi veoma skromno, nije sve samo med i mleko.
Funkcioniše li srpski biznis i kao srpski, i kolika je realna moć Srba biznismena?
– Sta je to u nasem slučaju uopšte biznismen? Neko ko ima na stotine zaposlenih u svojim fabrikama i firmama i godišnje obrće stotine i desetine miliona evra ili je to i mali kafedžija i krojač iz predgrađa Pariza? Pitanje je i ko je za Srbiju važniji: krupni biznismen sa velikim ličnim bogatstvom ili onaj ko bi sa manjim sredstvima pokrenuo biznis u domovini i stotinama ljudi omogućio zaposlenje? Naravno da su ovi drugi važniji, ali ih nema puno.
Šta je potrebno promeniti u zakonodavstvu i ekonomskim uslovima u domovini da bi srpski biznis iz sveta konačno počeo da ulaže u maticu?
– Priliv kapitala u Srbiju i budući ulazak u EU ne zavise od toga da li i ko je njen predsednik – neki Tadić ili Nikolić. Važnije je da budemo nacionalno i demokratski zdravi i tolerantni, i da biznisu zakonski stvorimo povoljne i sigurne uslove ulaganja, sprečivši pritom i iskorišćavanje radne snage i pljačkanje i rasprodaju domaćih resursa.
Treba li stvarati posebne pogodnosti za srpski biznis iz Evrope i sveta?
– Biće dovoljno da budu privlačni oni opšti uslovi.
Zato što ti uslovi nisu bili dovoljno primamljivi za Nemce ili Francuze?
– Nisu bili takvi ni za srpski „patriotski biznis“. Smatram da ne treba ozbiljno uzimati one Srbe iz sveta koji turistički dolaze na „susrete“ dijaspore i matice, na kojima se lepo druže i jos lepše nastupaju, a u Srbiji iza sebe ostave samo obećanja koja retko ispune. Zato ovogodišnjim susretima nisam ni prisustvovao. I naši ljudi i stranci treba u Srbiju da investiraju radi sebe, a to će činiti tek kada Srbija ne bude vise nesigurna, nedozrela i nepredvidiva i zbog svoje sklonosti podelama. Sada: na „demokrate“ i „neprijatelje“.
Na kakva ulaganja bi se u tom slučaju moglo računati?
– Na veća nego što je do sada viđeno na celom području bivše Jugoslavije.
Jelena Z. Skenderija
Lobisti „spasioci“
Zašto Srbi nemaju ni u jednoj uticajnoj zemlji jak i organizovan lobi?
– Zato, pored ostalog, što ni jedna vlada u Beogradu još nije shvatila značaj lobiranja po svetu, pa naivno veruju da ministar za dijasporu, samo zato što je ministar, o svim zemljama i celoj dijaspori zna više nego mi koji smo decenijama u rasejanju. Primera radi, Ujedinjena srpska dijaspora Evropa ima kancelariju u Beogradu, koja predstavlja više od 80.000 članova, ali od Ministarstva za dijasporu nije dobila ni jedan jedini dopis ili telefonski poziv. Umesto da sa nama saraduju oni, čujem, najavljuju da će „početi sa ujedinjenjem dijaspore“…
Koliko nas je koštalo što proteklih 15-ak godina nismo, pogotovo u SAD, imali lobi koji bi bio konkurentan albanskom i hrvatskom?
– Više nego što se moze i zamisliti, a koštaće nas još više ako hitno ne dođe do nacionalnog osvešćenja i ne shvatimo da jedni bez drugih ne možemo. Neki se predstavljaju, a tako ih i reklamiraju u zemlji, kao vođe i organizatore lobiranja po svetu, iako tu nema ništa osim prazne priče. Nije ništa drugo do bezobrazno varanje kad neko istovremeno skriva od srpske javnosti da je član Odbora za zastitu Karadžića ili da svake godine demonstrira u Hagu za gospodina Miloševića, dok u matici se predstavlja kao lobista spasilac u ime „Kongresa Srba“.
Pismo Koštunici
Napisati ili ne napisati pismo predsedniku SCG Svetozaru Maroviću ili premijeru Srbije Vojislavu Koštunici, Nikola Janić se ne koleba kad oceni da je potrebno. Tako je Koštunici napisao i ovo:
„Za koga je vlada Srbije štampala Belu knjigu o Kosovu kada ni čelne organizacije srpske dijaspore u Evropi, čak ni na izričito traženje, nisu dobile ni jedan primerak?“