4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

“Šut sa rogatima se ne bode…”

Ako nisam nekad, zašto bih sada?

Danas mi došao jedan od prijatelja u posetu i kaže: „Tvoj bivši prijatelj, novinar, piše da je Slavka Drašković, predsednica Kongresa srpskog ujedinjenja, postavljena za direktorku kancelarije za dijasporu. U članku tvrdi da je „jedna grupa stalno nezadovoljnih ljudi iz dijaspore, slala ružna protestna pisma premijeru i predsedniku Srbije protiv njene kandidature…“. Napisao je i da su ti ljudi „malo učinili za Srbiju, a dosta samo za sebe“ i da su kritikovali gospođu Drašković bez argumenata“.

To se ne odnosi na mene, kažem sadašnjem prijatelju, iz više razloga, i počnem da nabrajam:

  1. Slavka Drašković nije nikada bila predsednica „Kongresa srpskog ujedinjenja“, a već dugo nije ni predsednica „Kongresa srpskog ujedinjenja Srbija“. Profesionalni i poznat novinar, koji poznaje dijasporu, ne bi mogao pogrešno da napiše njene funkcije.
  2. Lično ne pripadam grupi „stalno nezadovoljnih“, već grupi onih koji su stalno bili i uvek ostali spremni da ukažu na pogrešno i nekorisno za našu maticu.
  3. „Ružna pisma“ ne pišu oni koji se potpisuju svojim punim imenom i prezimenom. Takva pisma pišu anonimni, koji ne smeju da stanu iza onoga, najčešće laži, što su napisali. A protestna pisma, za koja znam da su upućena na pomenute adrese, uključujući i moje, bila su sva potpisana i objavljena.
  4. Što se tiče tvrdnje da su ti ljudi „malo učinili za Srbiju, a dosta samo za sebe“, ne mogu da govorim u ime drugih. Što se tiče mene, kad moj sadašnji prijatelj tvrdi da je moj bivši prijatelj napisao tako ružnu formulaciju, za one koji su protiv naimenovanja Slavke Drašković, želim da pomenem dve činjenice: Prvo, da ja nikada nisam prestao da volim Srbiju i nikada se nisam ustručavao da se suprotstavim svakoj ružnoj reči napisanoj o Srbiji i o narodu kome pripadam. Naravno, kada to ružno nije bilo zasnovano na činjenicama, dokazima i istini. A to je, priznaćeš, bar malo više od onoga što su učinili neki novinari u Srbiji, koji „konstatuju“ i pišu šta je njima ili drugima ćef ili potreba. (samo jedan manji deo „neučinjenog“ može se videti na portalu www.janic.se i na www.koreni.rs u rubrici „Srbi u švedskoj“, koju smo tek otvorili i počeli da je „punimo“ a koja će biti finalizovana tek za par nedelja). Inače ne verujem i da se ta i takva pomenuta tvrdnja (ako je taj novinar zaista napisao da su ti ljudi, koji protestuju protiv ovog sramnog naimenovanja, „učinili dosta samo za sebe“, može odnositi na mene, jer ja:

a) Nemam nikakav biznis u Srbiji.

b) Ne interesuje me nikakvo političko delovanje, ili neki položaj u Srbiji, što mi je više puta nuđeno. Godine života koje su mi preostale živeću sa mojom najbližom porodicom daleko od Srbije, koju često i sa radošću posećujem, a gde ću i kada ću umreti, ne znam. Ali znam da ću biti sahranjen daleko od Srbije, u kojoj su odavno sahranjeni moje babe i dede, otac, majka i brat. A u Švedskoj, dok sam bio i dok ću biti aktivan u društvenom radu, nikada neću dobijati, niti sam ikad dobijao, platu za moj rad – nikada u poslednjih deset godina nisam uzeo ni jednu dnevnicu za sva moja mnoga i duga putovanja; pa ako neko može da dokaže suprotno, neka izvoli! Ako je taj novinar ipak napisao to što reče moj sadašnji prijatelj, onda je prešao sve granice ljudskosti. Bilo bi krajnje vreme da se i on i njemu slične kolege opamete i prestanu da trpaju sve ljude u isti koš – ili da polaze od samog sebe kada pišu o drugima.

c) Kad smo već „kod pisanja o drugima“, mogu da kažem – ako je isti gospodin zaista napisao da su „ljudi koji su protestvovali protiv kandidature Slavke Drašković, kritikovali gospođu Drašković bez argumenata“ – da se ni to ne može odnositi na mene. Zašto? Pa zato što sam ja iznosio jasne i neporečive argumente, koji su dostupni (ili su bili, jer su ponešto u međuvremenu sklonili) na portalima Kongresa srpskog ujedinjenja, na Slavkinom „Poslovnom vođstvu“ (koji je ugasila) i drugima. Ali i što su moja pisanja o KSU, o Slavki i o drugim ljudima u vrhu te organizcije, o njihovim susretima i konvencijama, kao i gorih lagarija od ove „kancelarijske“, bila zasnovana na podacima dobijenim, i u mnogim mejlovima potvrđenim, bš od tog istog novinara.

O tome ne želim da pišem sve dok ne dobijen skeniran članak iz „Novosti“, koji će mi poslati iz Srbije. A tada ću pisati, ako treba i o tome, a čim mi bude bolje pisaću i najavljeni nastavak o Slavkinom „biznisu“ i „poslovanjima“ grupe žena, „lidera iz Srbije“. Izneću neke podatke i mišjenja i o tome šta su sve one sa tim liderstvom i „znanjem“, školama, diplomama, političkim i drugim funkcijama učinile za bolje sutra Srbije i njenih građana.

Nikola – kaže mi prijatelj koji mi je danas u poseti – šut se sa rogatima ne bode, a imena ovih ženskih „lidera“ današnje Srbije pokazuju da su i one rogate i da su njihovi rogovi izuzetno šiljati i opasni. Mani se toga…

Niti sam ja brate „šut“, niti sam se ikada plašio da se bodem sa damama… Ovde nije u pitanju lično uživanje, zadovoljstvo i obostrano zadovoljavanje, već egzistencijalna potreba da i ovima „novima“ kažemo:

Dosta bre! Dosta zbog svih gradjana Srbije i njihovih kćeri, sinova i unuka. Ne toliko zbog naših u rasejanju, koliko je to primarna neophodnost zbog mladih u matici!

Nikola Janić


Nastavak teksta o „poslovanju“ direktorke i KSU sledi uskoro.

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi