A osećaj i istina su uvek u rupi
Ne treba mnogo pisati… Dovoljno je videti ovih nekoliko fotografija, od više stotina sličnih koje posedujem – a ove su samo sa jednog stepeništa – i shvatiti da su možda baš među tim fotografijama dokazi o pogubnoj i konstantnoj medijskoj cenzuri istine u Srbiji. Srpska napredna stranka nedeljama se ponosila izložbom „Necenzurisane laži“ koju je organizovala u julu mesecu. Na toj izložbi su pokazali hiljade fotografija kao dokaz da je sve što se na njima videlo – u štampanim medijima (nekim) napisano i TV kanalima (nekim) pokazano – laž. Televizija Pink je danima pokazivala inserte sa te izložbi i intervjuisala mnoge goste, ali samo one koji su govorili da je ta izložba, koju je inicirala i organizovala SNS, neoboriv dokaz da je Srbija kojom vlada SNS demokratsko i otvoreno, supertransparentno društvo.
Aleksandar Vučić i Siniša Mali, koga je gospodin Veliki govoreći o slučaju Savamale veličao kao čoveka čijom zaslugom je glavni grad Srbije, Beograd, čist i sređen, kao i Goran Vesić, uvek su u superlativu na TV Pinku neometano govorili šta su hteli i kad su hteli. Suprotno reči „uvek“ je i reč „nikad“, a urednici Pinka verovatno nikada nisu dozvolili novinarima i reporterina ove televizije da gradonačelnika Beograda Sinišu Malog i njegovog menadžera Gorana Vesića, bar nekad, upitaju dokle će centar glavnog grada Srbije, liderske države u regionu kako Vučić često govori, da bude ruglo koje nas bruka?
Beograd (iz „Žikine šarenice“ , TV RTS 1… |
Pink godinama cik-caka, prolazeći pored ovih i njima sličnih stepenica „koje nas vode napretku“, i ponašaju se kao da ne vide mnoge rupe koje su bolne za mnoge građane. Možemo samo pretpostaviti koliko je ružnog i nezakonitog što postoji i što se svakodnevno dešava u celoj Srbiji, cenzurisano od moćnika, prećutano od medija, ili neosnovano predstavljeno gledaocima kao lepo i napredno. Koliko mi je poznato samo je RTS naravio reportažu o ovom četvorogodišnjem ruglu, emitovana 06. marta 2016. u Žikinoj šarenici.
Posebno je tragikomično da se ovi dokazi o cenzurisanoj istini godinama nalaze „ispred nosa“ gospodi zbog kojih su u pripremi sajtovi bia.one (bezobrazni i arogantni) i skiv.rs (svete krave i volovi). Pored portala www.koreni.rs na tim sajtovima se planira objavljivanje reči građana Srbije i dokazi o svakodnevnom kršenju njihovih građanskih i ljudskih prava. A ta prava krše primarno oni koji bi trebalo da ih garantuju i da omoguće ta Ustavom Srbije i zakonom zagarantovana prava. Na tim portalima bi trebalo da se progovori, i govori, o selektivno nedodirljivima koji ignorišu važeće zakone i propise. Ne samo među medijima, visokim političarima, pravosuđu i sudstvu, već i u mnogim drugim segmentima društva i relevantnim institucijama naše države.
Sramota koju vidite na fotografijama, rupetine razvaljenih stepenica u strogom centru Beograda, u prolazu između Terazija i Balkanske ulice, zjape tako razvaljene i nedirnute četiri godine, a nalaze se samo:
oko 50 metara od Terazija,
oko 100 metara od Gradske skupštine,
oko 120 metara od Predsedništva,
oko 150 metara od Skupštine Republike Srbije, a fotografija minimalne, smrdljive i ružne „deponije“, napravljena je na Terazijama, odnosno u Bezistanu, koji je sastavni deo Terazija.
Tekst nisam objavio iz razloga što mrzim nekog od „svetih, bezobraznih i arogantnih umišljenih Bogova“, jer ne mrzim nikoga. Napisao sam ga iz razloga što volim grad mog detinjstva i narod od koga potičem. Oni koji mrze ne kritikuju (dobronamerno) ono što je za kritikovanje i ne potpisuju od njih napisano svojim imenom i prezimenom. Oni ćute, jer ćutanje šteti svima nama. A grad Beograd (njegove građane i ceo srpski narod) najbolje opisuju reči pesme koju je u mladosti mnogih nas pevala Lola Novaković:
”Bila sam u Pragu i Londonu,
prošla kroz Atinu, večni Rim.
Videla sam Napulj i Veronu,
jarkim suncem obasjani Krim.
Gledala sam raskoš i bogatstvo,
mnoge čari sretala sam tad.
Ali nigde, nigde ne pronađoh
to što ima moj voljeni grad.
Moj Beograd srce ima,
i u srcu ljubav čistu.
Beograd ruke širi svima,
svakom radost pruža istu…”
I da ponovim još jednom, bez trunke mržnje prema bilo kome, ali sa nesmanjeno velikom ljubavi za zemlju u kojoj sam rođen, dozvoljavam sebi da poručim gospodi Vučiću, Siniši Malom, Vesiću, Mitroviću… i svima koji bi trebalo odgovorno da rade njihov posao koji bi bio od koristi svim građanima, ne samo pojedincima:
Naučite gospodo napamet reči ove pesme i pevušite je svaki dan. Možda će vas to odvesti na put neophodnih promena koje će doprineti da život u glavnom gradu Srbije, i u celoj Srbiji, bar delimično postane pesma a ne da još četiri godine ostanu sramota, bol i jauk!
Nikola Janić
www.janic.se
www.koreni.rs