4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

Otvoreno pismo premijeru Srbije dr Vojislavu Koštunici

Poštovani gospodine premijeru,

U ovim trenutcima i suviše je sve bolno da bih mogao da Vam pišem neko novo pismo. Sigurno da ne bi ste imali vremena da ga pročitate. I ne bi trebalo da ga imate za to, sada, ali je neophodno da vas podsetim na deo onoga šta sam godinama i mesecima pisao, kao predsednik Srpskog saveza i koordinator Ujedinjene srpske dijaspore Evrope.

Ljubazno vas molim da u Vašim sigurno neprospavanim noćima ostanete budni još samo desetak minuta. Pročitajte bar deo onoga što je rečeno i vašim najbližim savetnicima. Plašim se da Vam dosta od toga nisu preneli (ili su modifikovali kako njima odgovara), a Vi danas, kao čelni svedok ove još jedne naše tragedije, pogroma i pokušaja etničkog čišćenja Kosmeta od Srba, najbolje vidite da je samo za dve noći previše najsvetijeg srpskog, naše crkve i manastiri, spaljeno i uništeno, a narod ubijan, prebijen, proteran i iskrvavljen.

Da li ćete i dalje imati poverenja u one koji treba da vas savetuju, a nisu vas upoznali ni sa stavom i molbama dijaspore za dijalog o tome kako da zajedno odbranimo narod i, bar deo, Kosova? USDE se oglašavala mnogim pismima, faksovima i novinskim člancima. Iznosili smo činjeničnu stvarnost i pisali da:

„Pregovaračkim foteljama u kojima su sedeli i na koje će po pitanju budućeg statusa Kosova ponovo da sednu srpski pregovarači, nogu je skratila doskorašnja srpska Vlada. Umesto da se učvrsti i ojača, „srpska stolica“ je postala klimav tronožac, nekoristan za Srbe i Kosovo. Dok srpska strana pokušava da bar još neko vreme ostane na tronožcu pre nego što zauvek sa njega sklizne, dotle kosovski Albanci, ali i Hrvati i Bošnjaci, uz pomoć njihove dijaspore nastavljaju da lobiraju i ponavljaju stare priče da su jedino „Srbi ti koji su ubijali i silovali“.“

Zapadni političari, zbog javnog mnjenja u tim zemljama, ne predaju posebnu važnost onome što o Kosovu kaže „zvanična Srpska strana“, a zvanična Srbija je izgleda zaboravila na činjenicu da u zapadnim zemljama živi oko trećina državljana Srbije i Crne Gore.

Gospodine premijeru, pisao sam tada i između ostalog ponavljam i sada, citat:

„Dijaspora mora da se angažuje u vezi sa ključnim i bolnim pitanjima koje ima država. Pre svega je to problem Kosova i Metohije. Ukoliko se organizovana srpska dijaspora veoma brzo ne uključi u taj proces, bilo kakav dogovor da bude po pitanju statusa naše južne pokrajine, rezultat će biti slabiji, nego što bi mogao biti sa našim doprinosom. Srpsku dijasporu ne čine pojedinci, a organizovana dijaspora ne sme da ćuti kada je u pitanju istina koja je izuzetno važna za opšti interes naroda i države“.

Imamo pravo i obavezu da od odgovornih tražimo odgovore na sve što nam je neshvatljivo ili neprihvatljivo. Na primer, za koga je vlada Srbije štampala „Belu knjigu“ o Kosovu kada ni čelne organizacije srpske dijaspore u Evropi, čak ni na njihovo izričito traženje, nisu dobile ni jedan njen primerak? Da li ima boljeg i sigurnijeg pismonoše, nego što su naše organizacije koje postoje i deluju u svim respektivnim zemljama Evrope?

Da li znate za odgovor dijaspore na pismo mladih sa Kosova, prosledjen i političarima i medijima u matici, a koji je u potpunosti prećutan i ignorisan? Dozvolte da vas podsetim na manji deo tog emotivnog pisanja:

„Suze koje nam teku danas, dok čitamo pismo naše mladosti iz „Srpske kolevke“ u kojoj Albanci (i ne samo oni) pokušavaju da satru sve sto je srpsko, vrednije su od predhodnih. Naviru iz smanjenog, ranije nepreglednog srpskog jezera suza koje lagano presušuje. Možda su današnje suze obavezujuće? Zbog izostale solidarnosti sa srpskom mladošću sa Kosmeta, koja godinama uspeva da opstane na ognjištu pradedova, a sada javno ispoljava svoj strah da je i njihova snaga na izmaku i da više neće ni oni moći da izdrže? Ima li čoveka koga ne podilazi jeza zbog njihovog vapaja ogluvelom srpskom rodu i ostalom civilizovanom svetu: „Dosta, dosta je svega“!“

Danas je suza muškost, a slabost je i sramota da ne čujemo jauk naše izgubljene kosovsko-metohijske mladosti i da ne reagujemo na vapaj koji dolazi iz ove dojučerašnje srpske „kolevke“, odakle nam mladi pišu i sledeće:

„Kako posle svega što nam se desilo, što nam se dešava i što sa strepnjom iščekujemo da će se desi, kako da prihvatimo sve ovo što nam donose nove kosovske “demokratske“ institucije pod kišobranom međunarodne zajednice? Kako preživeti jedan dan, a sa molitvama dočekati sutra!? Ne, mi nismo heroji! Možda dok vam ovo pišemo, možda još jedna srpska kuća gori, možda je još jedna srpska baka pretučena, možda je još jedna porodica proterana, možda je. DOSTA! Dosta je svega!“

Da li zaista neko veruje da mi izvan Kosova i oni na Kosovu u noćima isto drhtimo?

Ili nam je svejedno što u današnjoj Evropi mi drhtimo u zagrljaju voljene osobe (neko u mraku neko u osvetljenoj sobi), a oni na Kosovu samo u mraku i strahu u kome nisu sigurni da li će živi dočekati novo jutro?

Zar novinarska etika u Srbiji, i ljudskost uopšte, ne obavezuje da se javnosti saopšte sve važne istine? A istina je takođe i da pojedinci iz Amerike ili Evrope nikada nisu mogli i nikada neće moći da pomognu Srbima na Kosovu, kao što to može koordinirana aktivnost i masovnost Srpskih organizacija. Nesumnjivo da mnogi poštovani pojedinci, profesori, akademici, psiholozi, bankari i drugi stručnjaci, mogu u mnogo čemu tome da doprinesu. Ali nikako kao izdvojene veličine već samo ako su pripojeni masovnosti naroda kome pripadaju i našim organizacijama koje dokazano postoje i deluju u Evropi, Australiji, Kanadi i, možda, Americi.

Umesto da isključivo pišem vama i o vama, deci sa Kosova, pišem o nekim drugim ljudima i nekim medijima. Pišem o pojedincima koji nesumnjivo snose deo krivice da se dijaspora nije aktivnije angažovala u vašem i u svesrpskom interesu. Govorm o osobama koje su godinama bagatelizovale pa i svesno sabotirale pitanje Kosova, onima koji su i iskrene apele o pomoći, koja vam je godinama bila potrebna, skidali sa svojih sajtova i novina. Preklinjem vas da izdržite jos malo. Vi jeste heroji, a svi oni koji se ni ne pridruže vašem zahtevu i našoj podršci vašem „Dosta je bilo“, upućenom političarima i medijima, oni su suprotnost svega onoga što vi jeste. Ispred članica USDE-a (preko 80.000 članova) deklarišem teret savesti koja me tera da sagnem moju uvek ponosnu prosedu srpsku glavu i kleknem pred vama, da vas zamolim za oproštaj što smo naivno i toliko dugo verovali da će narcisi postati božuri. Shvatili smo odavno, ali smo se ustručavali od toga, da se moramo boriti sa Srbima da bi se borili za Srbe. Oprostite nam zbog te neodlučnosti. Vaš današnji krik i gluv mora da čuje, a vaše napisane reči samo slep ne vidi i nečovek neće da poštuje. Vi se patnjom borite za vaše i naše korene a mi ćemo se i u rasejanju boriti za istinu o vama i o stotinama hiljada srpskih izbeglica širom Srbije i Crne Gore. Borićemo se za vaša ljudska prava i zahtevaćemo od Evrope i sveta da se agonija stotine hiljada srpskih izbeglica, naše otadžbine i njene pokrajine, Kosova, zaustavi. Realna stvarnost je da političari zemalja Evrope u nama, koji živimo u tim zemljama, vide svoje potencijalne birače koje zbog toga hoće da čuju. Na nama je da ih bombardujemo činjenicama a na budućoj vladi Srbije da shvati da se bez horske podrške miliona Srba u rasejanju, njihov glas danas ne čuje daleko. Nadajmo se, i vi na Kosovu i mi u rasejanju, da to shvataju i gospodin Koštunica i gospoda Drašković, Ilić, Nikolić.“

Eto, dragi naš premijeru, Srbine Vojislave, to je odavno pisala srpska dijaspora. Drugima, ali i vama. Da li vam je neko davao te informacije i tekstove da ih pročitate? Molili smo vas tada, molimo vas i sada: Dozvolte trećini naroda zemlje čiji ste Premijer da se i mi borimo za svoje korene i narod od koga potičemo. Moramo i možemo dosta toga da učinimo, ali samo organizovano, koordinirano i u dijalogu sa maticom. Bez konsultacije sa vama to ne možemo. Opravdani strah svakog poštenog Srbina je da ne pogreši u proceni potrebe i da ga sutra proglase „Brankovićem“ samo zato sto je samoinicijativno činio koliko je mogao. Morate i Vi priznati da bi oni koji su na vlasti svoje eventualne diplomatske neuspehe mogli da pokušaju objasniti ili opravdati tvrdnjom da je uzrok njihovog neuspeha naša dijaspora, „koja se mešala u nešto šta nije znala“.

Hoćemo da budemo sigurni da i pored naših najboljih želja i mogućnosti, koje vi danas nažalost nemate u matici, uradimo samo ono što je od opšte potrebe i koristi svom našem narodu. Hoćemo da nam kažete javno, ali da nam najzad kažete, da li smo u pravu ili nismo? Ako smo u pravu, onda je lako da obe strane prihvate i potrebu razgovor u „četiri oka“, kada se bude razgovaralo o detaljima.

Dozvolite sebi, a time i nama, da vi iz matice, i pozicija i opozicija, i mi koji živimo u izobilju i sigurnosti u rasejanju, kao i pretstavnici onih Srba koji su ostali (i nestali) na Kosovu, zajedno napravimo strategiju i dogovor. Svi mi pripadamo narodu koji preživljava (svako na svoj način) agresivan pokušaj etnčkog čišćenja i stvarnost pogroma na Kosmetu. Naša istoriska i patriotska obaveza i sveta dužnost je da svako, tamo gde može i gde mu je mesto, stavi sa postojanom bojom obojen svoj kamičak u mozaik koji hitno moramo da završimo. Možda je taj i takav mozaik neophodnost građana demokratske Evrope, i dela njene političke elite, da i oni konstatuju da Srbi i Srbija ne traže ništa više od onoga što je međunarodnim i ljudskim pravom zagarantovano njima samima i svim drugim državama i narodima. Možda je naš mozaik, njihova potreba, da i oni izgovore dugo očekivano: Zaista dosta. Dosta je svega.

Nikola Janić,
predsednik Srpskog saveza i koordinator USDE-a
Štokholm 21. mart 2004. godine

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi