Zbog zemlje u kojoj smo rođeni
Pre tri nedelje (26. februar 2019.) najavio sam promenu vlasnika portala www.koreni.rs a o razlogu da portal predam (besplatno dam) drugima, napisao sam: „Zaustavlja me život koji tvrdoglavo otkriva istinu da sam svaku godinu koja dolazi i koja prolazi sve stariji, a zdravlje se zainatilo i neće da bude onakvo, kakvo je bilo bar pre jednu deceniju“.
Kompletan tekst je u rubrici „Aktuelno“: Novi vlasnik portala koreni.rs. Nekoliko dana posle objavljene ponude za preuzimanje portala javilo se devet zainteresovanih. Od tih devet, posle razgovora o planovima i predlozima na radu portala, ostalo ih je troje a rok za slanje prijava zainteresovanih je do kraja marta. Posetioce Korena molim da ne zamere što u tekstu koji sada čitate ponavljam i nešto o čemu sam ranije pisao ili govorio. Uvek sam imao potrebu da ponavljam ono što smatram važnim i za šta mislim da o tome treba upoznati javnost.
Nedelje u bolesničkoj postelji, nekoliko meseci pre zadnje četvrtine sedme decenije mog života bile su plodonosne i pored toga što ni žuč, ni moje srce, ni bubrezi, ni… nemaju snagu koju su imali pre nego što su zadnjih godina udruženo počeli da štrajkuju i po ko zna koji put me slali u bolnicu. Verovatno se pitate šta je „plodonosno“ u neizvesnosti i neprospavanim noćima u kojima sam satima razmišljao o ljudskim životnim vrednostima? Plodonsan je moj zaključak da su neka od mojih ubeđenja godinama bila pogrešna i nekorisna. Jedno od njih je i ćutanje o tome koliko ste, kada ste i gde ste pomogli onima kojima je pomoć bila potrebna, kao i koliko i u čemu danas i sutra možete biti od koristi zemlji u kojoj ste rođeni i narodu kome pripadate. Ćutanja o tome nije vrlina skromnosti, već greh. Ne samo moj, već neoprostiv greh mnogih ljudi i tamo i ovde, od kojih neke i lično poznajem, a koji su mnogo činili i mogu da učine za zemlju i narod. Njihove aktivnosti i agažovanja su u Srbiji prećutkivani i nepoznati. O tome su ti ljudi ćutali, kao što sam i ja dosta ćutao. Moćnici iz Srbije i izvan nje, koji nisu mogli ni da „prismrde“ važnim odredištima i centrima moći u zemljama zapadne Evrope, izmišljali su i uz pomoć (ne)ljudi kakve je lako naći među Srbima, širili su svakakve laži i glasine o meni… da sam šiptarski plaćenik, izdajnik, lopov čudnog porekla, peder, član neke srpske terorističke organizacije, a nikada mi nisu rekli koje… Na njihovu žalost uvek sam bio i ostao suprotno: normalan i iskren čovek i Srbin, koji voli žene i svoj narod i ne mrzi druge. Retko sam reagovao na bljuvotine. Posebno iznenađujeće je da laži o meni nisu izmišljali i širili bosanski Muslimani, Hrvati ili Šiptari. Smrad se pokretao i širio od srpskih „patriota“, a u biti iskomplekiranih slabića, moralnih nakaza, ljigavaca, idiota i idiotkinja ispunjenih zavisnošću i mržnjom… Cilj izmišljanih smrdobajki (i o meni i o drugima) bio je da se umanji kredibilitet i mogućnost pojedinaca koji su mogli da učine za zemlju i narod ono što nisu mogli „oni“, od kojih se očekivalo da to učine. Verovali ili ne, Srbi su sabotirali i napore u sprečavanju širenja slike o Srbima kao zlom i genocidnom narodom. Oni kojima je bio posao, plaćen novcem naroda Srbije, da političkim centrima i uredncima medija u zapadnim zemljama dostave dokaze da su mnogi od zločina nad Srpskim civilima predstavljani kao zločini srpske vojske nad Hrvatima, Muslimanima iz Bosne ili Šiptarima na Kosovu, nisu to činili. U tome su čak sprečavali i sabotirali ljude koji su to činili o svom trošku i koji su u svetu mogli da dođu do uticajnih političara i važnih institucija, glavnih urednika medija i poznatih novinara i tv reportera… Njihova, tada i sada, nerazumljiva pasivnost u mnogome je doprinela verovanju da je građanski rat na prostoru bivše Jugoslavije vođen samo iz razloga što je Srbija okupirala delove Hrvatske, Bosne i Kosova i da su Srbi jedin narod na Balkanu čija je vojska činila masovne zločine i silovanja.
Sve dok javnost zapadnih zemalja bude verovala da su Srbi zaista takvi kakvim su ih medije decenijama predstavljale (što je bila i ostala potreba i pomoć njihovim političarima za donošenje odluka koje su u suprotnosti međunarodnom pravu) Srbija će biti gubitnik. Suprotno moćnim idiotima u Srbiji i iz Srbije, koji su kočili istinu o svojoj zemlji i svom narodu, bilo je u Srbiji i onih ljudi koji su znali koliko je važno širiti istinu. Neke od njih ću pomenuti imenom: Direktora prvog Satelitskog programa RTS-a početkom devedesetih godina, gospodina Miodraga Ilića i u toj redakciji zaposlena gospođa Snežana Rodić-Sinđelić. Natašu Tasić i Peđu Kovačević, koji su provodili mnoge noći da bi obezbedili tv priloge koje sam dostavljao medijima i političarima u Švedskoj. Nataša i Pađa nisu među živima, ali u sećanju su mi ostala njihova često umorna ali uvek nasmejana lica.
Još jedan čovek koji je zauvek ostao u sećanju i koji je prosledio mnogo od onoga, što Srpski političari nisu, jeste gospodin Ilija Simić, sudija i ljudina iz Biroa za prikupljanje podataka o zločinima počinjeni nad Srpskim civilima. Ilija je bio čovek tihog glasa, ali nepokolebljiv u odlučnošću za pravdu i traganjem za istinom. Ilija mi je slao video snimke i dokumente koji su bili provereno tačni i na osnovu kojih su u švedskim medijima ispravljene i zaustavljene mnoge laži o zločinima nad srskim civilima. Sadržaji tih dokumenata i video priloga, sa temom rata na prostoru tadašnje Jugoslavije, koje sam iznosio na predavanjima u visokim školama i konferencijama, uticali su u mnogome na promenu stava i slušalaca i učesnika ih predavanja ili trajanja konferencije. Naravno da su te promene tada bile od koristi Srbima i Srbiji.
Danas je malo dama i gospode među „viđenim“ Srbima kojima se može verovati, a samo sa tri pitanja i proverom dobijenih odgovora na ta pitanja, mogla bi da se pokrene lavina neprocenjive snage koja bi bila od velike koristi svih nas i ovde i tamo. Uz iskrenu volju političkog vrha Srbije, koji tu volju decenijama nije pokazao i odbijao je dijalog o ovom predlogu, snaga pojedinca bi lako postala ujedinjena masovnost, štit od montiranih i planiranih laži o Srbima, ali i probojna raketa koje bi bile punjene istinom o dešavanjima na Balkanu, bez laganja o drugima i istine o nama, bez obzira koliko to ponekad bilo bolno.
Da bi smo uradili ono sa čime kasnimo decenijama primarno je da oni koji se eventualo odluče da prihvate ovaj ponovljeni predlog shvate da je neznačajno da li oni (ili on) vole ili mrze nekog Janka ili Jovana, Petra ili Pištu, Murata ili Marka. Merilo da li ćemo imati uspeha ili ne, biće u onome šta oni koji misli da mogu i hoće da učine nešto za građane Srbije, da bi smo krenuli napred sa „sramne tačke“, odgovore na postavljena pitanja:
- Šta ste do sada radili u korist građana Srbije i našeg naroda?
- Šta radite danas?
- Šta i čime možete sutra i prekosutra da doprinesete za opšte dobro svih nas?
Da li su njihovi odgovori na ova tri pitanja korektni ili ne, nije teško proveriti. Oni čiji su odgovori osnov za doprinos boljem sutra neće biti u nekoj novoj „Skupštini dijaspore“, niti nečiji delegati u nečijoj Skupštini… Udruženi neće biti organizacija sa predsednikom i potpredsednikom već će među njima odabrani svaka tri meseca da se sastaju u nekom gradu neke zemlji u Evropi, gde će uz pasulj ili sarmu (koju će da spremi domaćin) da dogovaraju i odluče šta je primarno o čemu naredna tri meseca treba informisati političku elitu, institucije, organizacije, medije i poznate ličnosti u respektivnim zemljama sveta.
Dole postavljeni linkovi (jer više nisam skroman) odvešće vas na stranice mog ličnog portala, koji dugo nije upgradiran, da bi ste videli i lepo i ružno među nama. Videćete i manji deo onoga šta jedna organizacija i jedna osoba preživljava, ako voli svoj narod i traži istinu i o nama i o „njima“. Znam ću možda opet biti prisiljen na mačevanje mojom istinom sa njihvim lažima, ali me nije briga koliko još mogu da držim u ruci „mač“, jer samo tako mogu da pogledam licu u ogledalu i u lice mom narodu, koji neizmerno volim i voleću ga do zadnjeg izdisaja, a ponavljam da ne mrzim ni jedan drugi narod.
Do tog „zadnjeg“ na portalu www.koreni.rs pokrećem uskoro feljton „Razgovaram sa samim sobom…“ jer oni koji treba da daju odgovor na mnoga pitanja ćute, a oni koji bi trebalo da dozvole iznošenje različitih stavova i mišljenja o aktualnim dešavanjima, neodgovorno selektiraju i ljude i njihove stavove.
Na kraju molim sve Srboljube i Alije, Šaćire i Franje, Anke i Jovanke da na e-mail adresu koreni@telia.com ili u komentaru na ovaj tekst napšu svoje mišljenje i konstruktivne predloge koji bi bili od koristi za miran i bolji život svim ljudima na Balkanu… bez mržnje i laži.
Nikola Janić
Linkovi:
http://www.mir.rs/?page_id=386
http://www.mir.rs/?page_id=404
http://www.mir.rs/?page_id=421
http://www.mir.rs/?cat=8
http://www.mir.rs/?cat=9
http://www.mir.rs/?p=483
https://www.youtube.com/watch?v=dyQTsmOgeGg