Lopušina: Došlo je do smene u Ministarstvu dijaspore. Kako ocenjujete rad bivše ministarke Milice Čubrilo?
Janić: – Da bi se mogao oceniti nečiji rad, morate znati činjenice o tom radu. Nažalost uvid u rad tog Ministarstva, kao i ministra gospođe Čubrilo, nismo nikada imali. Pitanja i zahtevi koji su dolazili od nekih organizacija našeg rasejanja, kao i od poznatih ljudi iz dijaspore širom Evrope, uglavnom su bila ignorisana. Ponekada se ukazivalo na njihova zvanična saopštenja za javnost, ili tekstove objavljene na njihovom sajtu. Problem je u tome što su saopštenja i tekstovi na zvaničnoj Internet prezentaciji Ministarstva često bili frizirani i modifikovani, a ne činjenični i istiniti. Konstatacija većine predstavnika organizacja sa kojima sam razgovarao, recimo u Nemačkoj, Engleskoj… i drugim zemljama, bila je negativna. Nepotrebna arogantnost je često bila prisutna a kontenta toga je nedostatak dijaloga sa svima koji bi konstruktivno kritikoval taj (ne)rad.
Lopušina: Da li je baš tako? Vi lično ste često kritikovali ministarstvo a imali ste u Štokholmu, par meseci pre promene vlade u Srbiji, susret i duži razgovor sa gospođom Čubrilo?
Janić: – Do susreta sa gospođom Čubrilo došlo je pod uslovom da pre zvaničnog razgovora sa njom i delegacijom MzD, koja je boravila u Švedskoj, gospođa Čubrilo i ja imamo razgovor u četiri oka. Neke stvari su morale da se razjasne i pojasne, što je i učinjeno. Razlog da se odbije razgovor nije postojao. Ono čemu sam ostao dosledan jeste da, i pored više poziva od strane ministarstva, nisam želeo da uđem u zgradu Ministarstva dok na naša zvanično postavljena pitanja ne dobijemo neka objašnjenja i odgovore. Međutim koliko su ti razgovori u Štokholmu bili konstruktivni, na njima je prisustvovao i predsednik naše omladine, gospodin Srđan Mladenović, toliko se kasnije, ponovo, nedoslednost Ministarstva i ministra pokazala destruktivnim i nekorektnim a njihova data reč i obećanje bezvredno. Po završetku našeg razgovora zatražio sam od ministarke (pred svima koji su bili prisutni) obećanja da se eventualno saopštenje o tom susretu ne objavljuje na njihovom sajtu, pre nego što mi se tekst istog dostavi na autorizaciju. Time bi smo izbegli eventualno nekorektan ili modifikovan opisa naših diskusija. Gospođa Čubrilo i njen najbliži saradnik, mislim da se zove Bojan, složili su se da je moj zahtev u logičan i opravdan i obećali da saopštenje o našim razgovorima neće objavljivati, pre nego što se usklade formulacije teksta. Nažalost prekršili su datu reč i objavili saopštenje, bez da sam imao prilike da ga pre toga pogledam. O ovome sam obavestio delegate na kongresu našeg saveza, koji je održan krajem aprila u Geteborgi. Izglasana je odluka, jednoglasno, da je to čvrst pokazatelj i dalje prisutne arogantnosti predstavnika vlade u matici i ignorisanje čelne srpske organizacije u Švedskoj, kao i da se dogovoreno na sastanku sa ministarstvom, proglasi za nas neobaveznim.
Lopušina: Kako komentarišete česte smene ministara za dijasporu. Pre 3 godine to je bio kadar SPO, potom kadar DS i sada je došao opet, ministar iz SPO?
Janić: – Najbolji opis za to je izreka: ”Ajde Jovo, nanovo”. Političke nagodbe i podkusurivanja u matici. Ovo ”naše” Ministarstvo dodeljeno je onima koji imaju najmanje šta da kažu u današnjoj Srbiji. Očigledno da maticu ne intersuje konstruktivno povezivanje sa rasejanjem. Neki dugoročan plan rada ovog Ministarstva, prihvaćenog od rasejanja, nikada nije postojao i ne postoji. Sve je od danas do sutra, periodično i parcijalno, a da od toga koristi nema ni zemlja ni njeni građani i državljani, bez obzira gde oni permanentno ili privremeno živeli.
Lopušina: Šta Ministarstvo dijaspore nije uradilo za iseljeni narod?
Janić: – Nije shvatilo da predstavnike dijaspore bira dijaspora a ne oni. Nije za tri godine imalo ni jedan ozbiljan razgovor ili volju da reguliše pitanje glasanja dijaspore, na način koji bi ljudima u rasejanju omogućio slične uslove za glasanje kao što ih imaju glasači u Srbiji. Nije napravilo odgovoran inventar dijaspore i shvatilo da o nama, našim mogućnostima i organizacijama u rasejanju mi ovde znamo mnogo više od sliužbenika ministarstva i državnog sekretara tamo. Nije uspelo da shvati, iskoristi i uključi masovnost našeg rasejanja za dobrobit matice. U demokratskim zemljama Evrope masovnost je preduslov ostvarenja nekog uticanja, lobiranja ili zahteva za poštovanje zakona respektivnih zemalja. Njih to ne interesuje a poznato im je da su mnoge zapadne zemlje radile mnogo toga na štetu naše matice a što je bilo u suprotnosti važećim zakonima i propisma tih zemalja… Dakle mogu da nastavim u nedogled ali dozvolte da prvo vidimo kakav će stav zauzeti novi Ministar. Od njegovog stava zavisi da li ćemo ih podržati ili se, ovog puta, organizovano suprostaviti marginalizovanju našeg milionskog rasejanja…
Lopušina: Zvaničnici Narodne banke Srbije kažu da Srbi iz rasejanja salju kući preko 3 milijarde evra godisnje. Da li imate ikakva informacije o sudbini tog kapitala?
Janić: – Većina tih sredstava je lična pomoć koja se od naših ljudi šalje članovima njihovih porodica i rođacima u matici. Samo time što se taj novac zadržava po nekoliko dana, ili nedelja, pre nego što se isplati onome kome je namenjen, donosi nekome milonsku zaradu. Nažalost te milijarde se ne mogu iskoristiti za pritisak na političku Srbiju, recimo po pitanju njihovog ponašanja, delovanja, izmena i sprovođenja zakona o simbiozi matice i rasejanja. Mnoge majke, braća, sestre, rođaci i prijatelji su egzistencijalno zavisni od tog novca, da bi u današnjoj Srbiji mogli da se prehrane, da ne govorimo o drugim ljudskim potrebama. Zato država i ne vidi taj novac kao nešto što je od rasejanja poslato državi. U tome se varaju i zaboravljaju da je to pomoć građanima njihove Srbije, kojima oni nisu omogućili da u zemlji žive pristojan život. Naravno i da je zahvaljujući tim milijardama delimočno rasterećena potražnja iz budžeta određenog za socijalne nadoknade najugroženijima.
Lopušina: Šta bi Ministarstvo za dijasporu i nova Vlada Srbije trebalo da urade za iseljene Srbe?
Janić: – Za početak (jer je staro Ministarstvo ali novi ministar) ništa drugo već da ozbiljno shvate da su iseljenici trećina sveokupnog srpskog naroda u Srbiji, državi u kojoj bi Ministarstvo za dijasporu trebalo da bude veoma važno ministarstvo, a ne moneta za međupartiska podkusurivanja. Srbija je, koliko je meni poznato, jedina zemlja u svetu koja oko tri miliona svojih državljana ignoriše i ponaša se kao da se radi o nekoj grupaciji od trista ljudi. Došli smo u situaciju da su prava rasejanih Srba u mnogome manja od prava manjina u Srbiji. Zar nije u okviru demokratije da očekujemo da smo izjednačeni?
Lopušina: Gospodine Janiću hvala. Nije samo dijaspora tema o kojoj bih želeo da razgovaramo pa predlažem da se češće čujemo i porazgovaramo.
Janić: – Svakako. Hvala vama.
O odnsou matice prema dijaspori moze da se diskutuje i diskutuje jer je taj odnos veoma diskutabilan. Obracanja tzv. ministrstvu za dijasporu, bivsoj minstarki Cubrilo konkretno, nisu radjala nikakav plod. Postavlja se pitanje zasto uopste postoji jedno takvo ministarstvo u kojem nema NIJEDNOG prestavnika iz dijaspore? Kome odgovara takvo minsitarstvo ciji sluzbenici jedino lobiraju o kapitalu dijaspore? Da li se nasi gradjani iz dijaspore u matici susrecu sa bilo kakvim problemima (a susrecu se sa nebrojenim) to nikoga i ne zanima. Cemu onda uopste sluzi osnivanje ministarstva za dijasporu osim za sve glomazniju administraciju u kojoj se uposljavaju oni koji o dijaspori najmanje znaju dok troskove snose gradjani kako matice tako i dijaspore.
U tom kontekstu imam konkretan predlog a to je da se organizuje javna tribina o potrebi ministarstva za dijasporu. Vrlo rado cu ucestvovati licno na takvoj tribini sa konkretnim primerima, dokazima i predlozima.
Gospodja Isakovic je potpuno u pravu. Mozda sa time treba pozuriti i mozda da taj okrugli sto bude pod radnim naslovom: „Sta hoce oni, a sta mi, da se dogovorimo.“ Negde u centralnoj Evrope, recimo u Nemackoj?
Mislim da Milosrdni Andjeo, koji je bombardovao maticu Srbiju, ništa nije propustio da dovede na ključne položaje odlučivanja one koji su ih pred bombardovanje dozivali.
Pa je sasvim normalno da pobednik oružanok konflikta zastupa u prvom redu svoje interese. Ničemu se netrba čuditi što je situacija takva kakva je niti se može očekivati da će dijaspora uz pomoć takvih biti u stanju bilo šta promeniti. Od kad je Ministar Čubrilo te moje prepostavke potvrdila skidanjem sa panela, pred proslavu Vidovdana, temu o Kosovu uništeno je i ono malo iluzija koje sam prije toga gajio.
Mi moramo više jednom da shvatimo realnost i po njoj da donosimo svoje odluke. Nepobitna činjenica je to da dijaspora nije birala niti odlučivala ko će u tom Ministarstvu da je zastupa. Dokle bude to tako dotle neće ni biti interesi dijaspore zastupani već interesi stranaka koje zastupaju odnosno čiji su članovi i nalogodavača smernica kojih moraju da se pridržavaju ako žele da zadrže položaj i životni standard kojeg im omogućava zaposlenost u Ministarstvu Dijaspore. Od takvih koji sabotiraju sve što bi imidžu Srbije i njenog naroda u dijasporo pomoglo i podiglo ne može se ništa dobro očekivati i nema potrebe da se sa takvim ministarstvom saradjuje. Dok se po zemljama NATO širila zlonamerna propaganda kako bi kreatori globalizma pridobili narod i mandat da postupaju sa srbima onako kako su to postupali nije ministarstvo dijaspore a mogu reći da ni vlada Srbije kao i vodeće stranke, ništa preduzimalo kako bi se to blatenje, nakaradenje i satanizacija našek naroda sprečavala niti se na vapaj savesnih osoba u dijaspori reagovalo. Eto dragi prijatelji, zato smo ovde gde jesmo. Vapili smo, kritikovali, molilili ali nismo ništa od toga našeg ministarstva dobili pa čak ni verbalnu podršku koja ništa ne košta. Dijaspora nebi trebala da gubi svoje vreme u špekulacijama oko ministarstva dijaspore. Od njega nije bilo vajde niti će biti, dijaspora mora prestati da bilo šta očekuje i umesto gubljenja vremena sa tim ministarstvom treba da uloži svu svoju umešnost kako bi stala na svoje noge odnosno kako bi bila u stanju umestu moljakanja da postavlja uslove a to je samo onda moguće ako na izborima u Srbiji učestvuje sa svojim kandidatima i svojim kristalno jasnim programom. Dijaspora ima sigurno dovoljno izuzetno sposobnih ličnosti koje bi bile u stanju da na sledećim izborima u Srbiji, koji će doći brže nego što mislimo, pošteno zastupati interese naroda kako matice tako i dijaspore. Dijaspora mora naći način kako bi osnovala svoju stranku u Srbiji. Možda bi se mogla zvati; Stranka Srbije i Dijaspore za bolji život naroda. Možda i neko drugo ime samo neka bude što prije jedan sastanak ili konferencija na kojoj bi se ozbiljno porazgovaralo na tu temu i po mogućnosti postavili ozbiljni fundamenti za jednu buduću stranku dijaspore u matici zemlji Srbiji.
Dušan Nonković
PS: Još bih samo dodao da te milijarde koje dostavlja dijaspora svojoj rodbini u srbiji utiču na potražnju robe a stim i na zapošljavanje naroda na infra strukturu kao i na celokupan socijani život Srbije.
Slazem se sa gospodinom Nonkovicem da bi dijaspora trebala i politicki da se angazuje u matici. Ali zar to nije zapravo doprinelo strahu politicara u matici koji su nas zbog toga i tek reda radi samo i spomenuli u Ustavu Srbije? Nas kapital je dobro dosao ali to ne znaci i da smo i mi dobro dosli. U matici se smatra da oni mogu da raspolazu nasim kapitalom a mi samo da dostavljamo kao i do sada.
Da i mi u rasejanju ne bismo po ugledu na maticnu gospodu samo strancarili (jer to preletacko strancarenje nije nista drugo osim licnog interesa) a posto nas u rasejanju ima maltene koliko i u matici, mozda nije na odmet razmisljati o osnivanju uporedne vlade u dijaspori. Mozda bi jedino tako mogli nesto da uradimo za nasu maticu u suprotnom bojim se da samo gubimo vreme kojeg vise nema niko.
U eri Internet komunikacije ne bi trebalo biti tesko okupiti ljude sa kapacitetom da na pravi nacin uspostave pravnu drzavu kakvu su Srbi kao drzavno konstitucioni narod uvek imali. Ili, mozda bi smo za pocetak mogli doneti odluku o “sankcijama“ prema matici tako sto bi smo samo jednu godinu prestali da odlazimo kao “strani turisti“’u svoju zemlju porekla i da ne dostavljamo milionske doznake u maticu. I znam, to ce pogoditi rodjake i familiju ali ce zato izvrsiti maksimalni pritisak na maticne politicare da konacno shvate pravu vrednost svojih ljudi u dijaspori.
To je samo jedna od ideja o kojima bi moglo da se raspravlja na okruglom stolu negde u centru Evrope gde smo najbrojniji.
Da bi vlada bila legitimna i imala političku težin potrebno je da bude priznata i potvrdjena demokratskim izborima naroda u dijaspori a to je za nas tehnički ne izvodljivo. Tehnički izvodljivo bi bilo, po mojoem mišljenju, da se osnuje jedna stranka u Srbiji koja bi imala program koji bi se izradio za okruglim stolom. Program bi morao biti obavezujući a i prihvatljiv za narod u matici. Mislim da bi tu mogli da predjemo limit od obavenih 5% i tako da igramo važniju ulogu kao potecijalni koalicioni partner u osnivanju vlade posle sledećih izbora. Ukoliko bi imali dovoljan broj pristalica i ukoliko bi nam se zabranio rad u srbiji mogli bi da razmislimo i o predlogu g. Isakovića. Mi moramo biti svesni realnosti da nemožemo organizovati izbore širom sveta jer ne posedujemo adrese našeg naroda u dijaspori kako bi im mogli uputiti pozive na glasanje a pored toga radi se i o troškovima koji proizilaze zbog velikih udaljenosti od biračkih mesta. Glasanje pismenim putem bi možda mogao rešiti taj problem ali opet nam fale adrese koje su zbog zakona o ličnim podatcima zaštićene. Sve to prouzrokuje i izvesne trškove za koje nemamo mogućnosti da ih pokrijemo.
Mislim da je jednostavnije ako udjemo u izborni spisak kao stranka. Na taj način ne samo da bi došli do glasča i stim do demokratske potvrde već bi nam bila i izvesna novčana sredstva posle izbora po ključu dodeljena. Prvi korak bi trebalo da bude okrugli stol. Da bi on uspeo treba da neko preuzme organizaciju. Taj neko bi morao da bude neko ko je u stanju da skupi pozamačan broj zainteresovanih za okrugli stol za kojim bi se donele odluke o daljim konkretnim postupcima po pitanju programa a i po pitanju tehničke organizacije a prije svega da se reši problem financiranja troškova oko organizovanja kancelarija u matici koje bi nas tehnički zastupale. Na kraju da bi bio realan po pitanju organizovanja okruglog stola moram priznati da sam i tu skeptičan. Sudeći po broju učesnika u ovoj diskusiji ne obećava nadu u uspeh.
Vi ste u pravu, Gospodine Nonkoviću, moj prethodni predlog je proizišao više iz bespomoći nego iz racionalnog. Ipak ostajem pri tome da dijaspora treba da deluje spolja jer se mi u krajnjoj liniji i nalazimo ‘’napolju’’. Koliko je meni poznato bilo je pokušaja da dijaspora učestvuje i na izborima u matici ali su i tu šanse bile minimalne.
Skeptik sam kada su u pitanju šanse da eventualna stranka dijaspore pređe cenzus na izborima iz jednostavnog razloga što u matici postoji predrasudni pristup kada smo mi u pitanju. Nas još uvek u matici etikeiraju kao ‘’gastarbajtere’’ i uopštavaju nas iako među nama ima najmanje 5.000 naučnika. Mnogi među nama žive celi svoj život u dijaspori ali su u matici i dalje ‘’gastarbajteri’’. Taj termini ma podzvuk nečeg unižavajućeg.
Mnogi naši građani su u dijaspori i rođeni. Naša deca odlaze na raspuste i letovanja u Srbiju jer ih za Srbiju veže naša prošlost. S tim u vezi moram da navedem jednu anegdotu. Ovih dana je se vratio sin jedne naše zemljakinje koji je na naplatnoj rampi u Srbiji imao manju neprijatnost. Na tom mestu trebalo je da se plati 160 dinara putarina. Tako je pisalo na dsipleju automata i on je toliko i imao. Međutim, njemu je zatraženo 260 dinara. Kada je on ukazao na displej da tamo piše 160 a ne 260 rečeno mu je da je on ‘’stranac’’. – Gde to piše !?’’ upitao je on razočarano naviknut da u svim zemljama dok do Srbije stigne plaća istu putarinu kao i domicilni građani iako je u tim zemljama stvarno stranac.
Postavlja se pitanje, dokle ćemo mi biti stranci u svojoj zemlji porekla?
Ili, ako smo vec ‘’stranci’’ hajde da pokušamo i da delujemo iz inostranstva gde se i nalazimo. Dajte da potražimo načina da vršimo pritisak na maticu kada su u pitanju naša osnovna građanska prava koja se diskriminišu, evo i ovim primerom putarina. I ne samo to. Naša prava se često i flagrantno krše, imovina u matici nam je ugrožena jer se na nju fokusiraju razni lopovi, lovci na povratnike. Događaju se i ubistva ljudi iz dijaspore, nedavno čak dva ubistva jedno za drugim u kojima su žrtve bili ljudi iz dijaspore na letovanju u matici. To je strašno i to je nedozvoljeno, tome se mora stati na put.
Zato nemojte odutsajati zbog toga što ovde nema dovoljno diskutanata. Mnogi i ne znaju za ovaj sajt, Okrugli sto o mnogim pitanjima našeg položaja može da se održi i sa manjom grupom ljudi koji bi mogli da pokrenu inicijativu, da održe konferenciju za štampu tim povodom.
Naša matica je u teškom stanju naviknuta da živi u nekakvom virtuelno podeljenom svetu, gde smo mi ‘’gastarbajteri’’ a oni patriote. Srbija je navikla da ima status nevoljenog deteta kome ceo svet želi da otme igračku pa i mi iz dijaspore, a ono, onako malo i jadno, pokušava da se suprotstavi mangupima iz komšiluka koji mu je uvek otmu. U srpskom društvu duboko je uvreženo mišljenje da njih niko ne voli, da svi hoće da im uzmu nešto, da su oni uvek u pravu, a da je ceo svet lud. Srpsko društvo se ponaša kao pacijent duševne bolnice, gotovo psihopatski. Ono boluje od mešavine šizofrenije, kompleksa više vrednosti i autizma. Realna slika sveta je odavno nestala, a sa njom i društvene vrednosti savremenog sveta. Užasava pomisao da u našoj matici vlada nizak društveni moral u kojem je nenormalno postalo normalno a ono što je normalno postalo je odbačeno.
Mi iz dijaspore imamo šta da ponudimo. To nije samo materijalno nego je to i moralno. Mi možemo da ukazujemo na nepravilnosti i da delujemo stimulativno. To naravno ukoliko nam se pruži šansa. Tu šansu nama niko neće pružiti nego se mi sami moramo za nju izboriti.
Oprostite na opširnosti ja sam samo bacila loptu za razmišljanje i diskusiju koja treba da se dalje “kotrlja“.
Rad dijaspore u matici nebi trabao da isključuje rad dijaspore u dijaspori. Mislim da ima dosta povratnika iz dijaspore koji bi oberučke prihvatili jedan solidan program i da bi se sigurno i aktivno pridružili. Mislim da bi mogla nova stranka sa poštenim programom, kojeg bi trebalo izraditi za okruglim stolom, bez po muke prešla cenzus u konkurenciji ovih bednih stranaka koje sada kroje Srbiji sudbinu. Ja mislim, kada bi nam pošlo za rukom barem deset procenata od tih pet hiljada intelektualaca da se odazovu okruglom stolu, da nebi bilo nikakve prepreke po pitanju cenzusa. Mislim da bi narod u srbiji jedva dočekao da dobije priliku da glasa za jednu poštenu stranku sa izuzetno dobrim programom i planom postizanja obecanih ciljeva. Mi bi trebali da delujemo kako u inostranstvu tako i u matici. Nije tako davno bilo kad se podsmevalo nemačkoj levici da neće imati cenzusa pa su se sada prilično ućutali jer je ta levica ne samo u vladi Berlina već je na saveznom nivou treća do četvrta stranka po broju pridobijenih glasova. Istu sudbinu su doživeli i zeleni. Niko nije hteo sa njima a sad se maltene otimaju za nju kako bi se održali na vlasti. To sad nije toliko ni bitno da to prodiskutujemo,
Bitnije je da se krene u konkretan rad kako bi se došlo do „okruglog stola“. Moje dosadašnje izkustvo od više decenija aktivnosti pokazuje mi da se često nadju dobre ideje i dosta pametnih predloga ali kad treba preći na konkretno delo onda se očekuje da to neko drugi uradi. Pa i kad se osnuju radne grupe, često ne dolazi do postavljenih ciljeva jer fali masovne podrške od onih koji nemaju nikakvu funkciju. Nemojte me shvatiti da sam protiv Vaše ideje ali teorija je jedno a praksa drugo. Ja se dobro sećam kad se pozivalo u Hamburgu da se dodje na demonstracije protiv bombardovanja Srbije da se, ako uzmemo samo penzionere koji žive u Hamburgu oko nekoliko hiljada, dolazilo svega nekoliko desetina. Isto je bilo i povodom protesta zbog odcepljenja Kosova. Zato mislim da će mo od povratnika u Srbiji prije dobiti podršku pa ne samo od povratnika već i od mnogih koji razmisljaju svojom glavom. Sita mačka ne lovi miševe tako i naši ljudi u dijaspori ne misle da se angažuju sve dotle dok se lično osećaju ugodno u sredini u kojoj žive. Eto sad smo razmenili mišljenja pa bi trebalo da predjemo na konkretni rad kako bi došlo do okruglog stola. Za tako nešto je Nikola Janić sigurno predestiniran ali je momentalno narušenog zdravlja pa da Vam kažem iskreno ja lično ne znam koga bi inače preporučio odnosno ko bi bio sposoban da organizuje okrugli stol. Ako znate nekoga slobodno ga kontaktirajte. Ja ću to podržati koliko je to u mojoj moći. Svoju internet stranicu, Glas Dijaspore, stavljam po tom pitanju na razpolaganje svesno da je to samo kap vode u moru. I tu je iskustvo koje ne daje razlog za optimizam. Prošlo je više od godinu dana kako sam postavio peticiju protiv secesije Kosova sa argumentom da će svim secesionistima sveta poslužiti kao ohrabrenje da podju istim putem i da će svet stim umesto da bude sigurniji biti destabilizovan odnosno ne sigurniji. Za više od godinu dana agitovanja podpisalo je tu peticiju, koja je predata nemačkom parlamentu svega 917 osoba, jedna katastrofa, zar ne? Ja ću Vam biti zahvalan ako pridobijete još nekoliko osoba za ovaj poduhvat odnosno okrugli stol!
Svako dobro
Dušan Nonković
Ima dosta povratnika iz dijaspore koji bi oberučke prihvatili jedan solidan program i da bi se sigurno i aktivno pridružili novoj stranki sa poštenim programom, kažete. Ovo me je asociralo na opomenu jednog našeg povratnika kada sam u vreme svog odmora u matici htela da krenem da kupim đubre po ulici kroz koju prolazim. – Nemojte to da radite, smejaće Vam se’’, upozoravao je.
Ako nacionalni zaštitnik građana (Ombudsman) nema uvida u sistem nabavki voznog parka vladajućih struktura bednih stranaka u Srbiji, kako bi ispred te strukture mogla da se stavi nova stranka poštenja (da je tako nazovemo) kada treba da se bori u društvu sa duboko poremećenim vrednostima u kojem se poštenje ismejava?
Slažem se da bi narod u Srbiji jedva dočekao da dobije priliku da glasa za jednu poštenu stranku sa izuzetno dobrim programom i planom postizanja obećanih ciljeva. Bojim se samo da je to utopijski pristup u okolnostima poremećenih vrednosti.
Ali ko ne nišani taj nikad i ne pogađa. Da bi smo pogodili u cilj moramo imati ciljnu grupu i definiciju nase ciljne grupe. Ako je to narod to je opširan pojam jer ne glasa narod u celini nego na izborima glasaju uglavnom zainteresovani građani a to su u našoj matici uglavnom u državnim ustanovama zapošljeni da ne kažem džinovska birokratija. To i jeste razlog što sam ja više za ciljnu grupu nas u dijapsori nego ‘’naroda’’ u matici. U kajnjoj liniji radi se o našim interesima koji su u matici ugroženi. Mi smo ti koji smo prinuđeni da naša osnovna građanska prava tražimo pred međunarodnim sudom jer se ona u matici diskriminišu a nije retkost da se i flagrantno krše. Eventualno organizovanje dijaspore u inostranstvu bi moglo imati odjeka u matici kada su u pitanju naša prava.
Što se tiče drugog dela Vašeg izlaganja po pitanju organizacije okruglog stola tačno je da se to uvek očekuje od drugog ali se ne slažem da se radi o ‘’sitoj mački koja ne lovi miševe’’. I sami znate koliko je život skup i koliki su aranžmani u zemljama zapada gde mi uglavnom živimo. Ne možemo od invalidskih penzionera očekivati da iz svog skromnog porodičnog budžeta odvajaju za troškove angažmana političkih aktivnosti od kojih oni nemaju ništa. I pored toga protesti koje Vi spominjete su ipak bili masovno posećivani ali je režim u matici i te proteste zloupotrebljavao.
Žao mi čuti od Vas da je gospodin Janić narušenog zdravlja i od srca se nadam da to nije trajno stanje. Pošto Vi imate internet stranicu Glas Dijaspore možda bi ste za početak Vi mogli postaviti ovu ideju i dati mogućnost da se zainteresovani jave s tim što bi ste naglasili da se treba razmisliti o zajedničkom snošenju troškova jer kada se oni dele uvek se lakše podnose. Iznajmljivanje prostorije za tako nešto i nije toliko skupo, gro deo su troškovi putovanja. Onaj ko ne može da podnese te troškove taj se neće ni prijavljivati kao učesnik.
Ja Vam, nažalost ne mogu obećati masovno pribavljanje učesnika jer su to uglavnom ličnosti sa radnim obavezama koje im ne dozvoljavaju odsustvovanje s posla (lekari na primer). Mogu samo da Vam garantujem moje lično učešće ali znam da to nije dovoljno. Ipak Vam savetujem da preko Vaše Internet stranice pokušate ili pak preko sajta srpske dijaspore kao i preko Politike On Line u rubrici ‘’Moj život u inostranstvu’’ možda se neko i odazove pa da opet ponovim – ko ne nišani taj nikad i ne pogađa.
Takođe svako dobro želim.
Gospodjo Isaković,
ja sam stvarno mnogo toga pokušavao ovde u dijaspori, počev od organizacije manjih protesta do osnivanja Centralnog saveta srba u nemačkoj pa me je praksa pokazala da je najveći broj našeg naroda u dijaspori nezainteresovan. Bio sam i nekoliko godina predsednik našeg kluba pa kad se organizuje neka akcija pa i od humanitarnog karaktera nema niko vremena a kad se dovede muzika uz pečeno prase i tombulu onda imaju svi vremena da sala puća po svim šavovima. Žao mi je ali je to čista istina a realnost još daleko crnja. Eto to što Vi preporučujete da objavim
na mojoj stranici, http://dijaspora.wordpress.com/ kliknite pa će te tu to pronaći. Preporučio bih da pročitate apel Dr. Umeljića na kojeg je reagovalo nekoliko stotina umesto nekoliko desetina hiljada. Vidite ovoj našoj prepiski isto se niko ne pridružuje i ako je pročitalo(vidi dole) više od 16000 osoba ovu Nikolinu stranicu.
Sami kažete da ljudi ovde nemaju vremena pa se pitam čemu onda nešto pokušavati za čega se nema vremena. Ako bi nam pošlo za rukom ne Vladu već jednostavno okrugli stol da postavimo na noge bio bih veoma zadovoljan. Zato vas molim da pokušate da nadjete barem jednog čoveka koji je spreman da dodje za okrugli stol kako bi se uverili koliko je to težak problem. Napišite predlog ili apel i ja ću ga rado objaviti u Glasu dijaspore a siguran sam da će to i Nikola učiniti a i drugi pa će mo videti koliki će biti odziv. Nije samo Nikolino zdravlje izhabano čemu je doprinela angažovanost oko organizovanja ujedinjene Evropske ujedinjene srpske dijaspore.
I moje je zdravlje izhabano, prošle godine sam dobio umetničke zaliske srca. Preko nas se prevalio težak valjak i valjao skoro dve decenije pa je došlo krajnje vreme da se mladji prihvate toga. Još jednom, ja ću vas rado podržati samo napred. Rekao sam već jednom da Vam moj Glas Dijaspore stoji na razpolaganju.
Svako dobro
Dusan Nonkovic
Poštovani gospodine Nonkoviću,
Posle čitanja ovog Vašeg obraćanja mogu jedino da zaključim da i ja treba da se predam i povučem jer i moje zdravlje popušta dugogodišnjom borbom protiv flagrantnog kršenja ljudskih prava u našoj matici a koja prava se krše svim građanima pa i nama u dijaspori. Mi smo se našim angažmanima izgleda istrošili u toj meri da nam i zdravlje popušta a to je granica. Ja sa moje strane i dok sam svojevremeno između ostalog po celom svetu prikupljala potpise da se ukinu sankcije prema našoj matici te podnosila peticije Evropskom Parlamentu jer su sankcije pogađale samo obične ljude pa i mene koja ni bratu nisam mogla da stignem na sahranu jer nije leteo JAT, ni sanjati nisam mogla da ću i sama jednoga dana doživeti da razmišljam o sankcijama prema matici koje bi mi iz dijaspore trebali da uvedemo. O svom zdravlju tek nisam razmišljala dok sam se trošila i fizički i materijalno.
Da ne bih doživela još goru sudbinu ja se povlačim i iz ove diskusije a kako bi u miru i tišini mogla da čekam neka bolja vremena, ako ih i dočekam dok ja u matici Srbiji po sopstvenom iskustvu mogu samo da osećam prezir i odbačenost. To je neka naša sudbina koju mi sigurno nismo zaslužili jer mi nismo učesnici stvaranja jednog sistema javašluka i kriminala zbog kojeg strepimo da otvorimo i novine iz kojih mogu da ‘’ispadnu’’ i odrubljene ljudske glave po ulicama.
Ne želim ni ja više da hodam po mukama i zato, iako teška srca, odustajem jer u situaciji i na mestu na kojem se jedino razume jezik pritisaka da bi se nešto promenilo ni ja ne vidim drugog načina osim da doprinesem tim pritiscima i prestanem poput mnogih naših zemljaka u dijaspori čak i da odlazim u maticu a kamoli da se dalje angažujem kad unapred znam da su ti angažmani osuđeni na propast.
Svako dbro Vama i Vašima za dobro zdravlje.
S izuzetnim poštovanjem,
Ipak mislim da je pogrešno da se čovek u podpunosti povuče. Mi moramo sada stvoriti prioritete kako bi sa ovo malo zdravlja došli do racionalnih rezultata ato znači da na prvom mestu moramo napraviti obimnu listu kontakata. Pa to i nije toliko bezmogužno jer ima dosta stranica a takva je i Janićeva koje bi trebalo samo ujediniti. Pojedinačno nemožemo mnogo toga postići. Ja imam na mojoj stranici http://dijaspora.wordpress.com/ posebnu rubriku za one koji nameravaju da saradjuju. To sve nije u očekivanoj meri urodilo plodom pa mislim ako se mi dogovorimo i ujedinimo da bi mogli postaviti neku osnovu. Vidim iz Vaših izlaganja da smo imali sličnu sudbinu. Meni ja majka umrla zbog tih sankcija i to sam istog Vašeg mišljenja. Mislim da Janic ima dobro organizovane mladje. To i ja pokušavam pa mogu reći da imam nekih skromnih rezultata. Pošto sam ja stariji od Gospodina Janica a i srce mi dobilo protezu moram ubrzano da radim po tom pitanju. Moja namera nije bila da Vas Odvratim od Vašeg angažovanja, naprotiv.
I ja radim pored svoje nevolje po 10 do 12 sati dnevno po tom našem bolnom pitanju. Gde god možemo uticati treba da utičemo jer će u protivnom pobediti zlo. Ja koristim i druge stranice poput; http://www.vidovden.org
Svako dobro
sa poštovanjem
Dušan Nonković
Zahvaljujem na informacija i sajtovima koje ste dostavili. Ostajem pri tome da dijaspora treba da se angažuje u borbi za svoja prava, prava dijaspore u matici jer su ta prava ugrožena. Čak šta više naša se prava u matici flagrantno krše zbog čega smo prinuđeni svoja prava da tražimo pred međunarodnim sudom za ljuska prava. Ovo odgovorno tvrdim jer posedujem dokaze o tome i znam dovoljno primera u kojima je to slučaj. To prvo.
Drugo, mi iz dijaspore sa dostavkama od oko pet milijardi godišnje dovoljno pomažemo maticu tako da su naši angažmani po tom pitanju ispunjeni. Sada je matica na potezu i red je da i ona sa njene strane pokaže dobru volju prema nama. Umesto toga matica pokušava preko nas da spašava svoje lice pred međunarodnim faktorima jevtinim otkupljivanjem naših aplikacija. To je neprimereno i mi sa tim ne bi trebali da se mirimo.
Zbog čega sam ja za ideju angažovanja dijaspore za SVOJA prava?
– zbog toga što postoji ministarstvo za dijasporu BEZ IJDENOG predstavnika iz dijaspore
– zbog toga što je naše pravo glasa samo forma a ne istinsko pravo glasa
– zbog toga što mi plaćamo skupo dokumenta u konzulatima od kojih su ustvari plate članovima konzulata što je dužnost države
– zbog toga što u matici putarine plaćamo kao strani turisti i što mi to i jesmo u svojoj matici
– zbog toga što imamo navodno sajt srpske dijaspore na kojem se postavljaju tekstovi koji maltene nikakve veze nemaju sa dijasporom
– zbog toga što su naša prava, naša bezbednost kao i bezbednost naše imovine u matici ugrožena
– zbog toga …..
Mogla bih da nabrajam ali smatram da je za početak i ovo dovoljno ako ne i previše. Zbog svega navedenog postavlja se pitanje kako mi možemo da se angažujemo za bolju sliku naše matice u svetu kada znamo sve navedene činjenice. Kako možemo da preporučujemo Srbiju investitorima kada naši investitori u sopstvenoj matici prolaze kako prolaze. Itd. Itd.
Svako dobro želim,