Nije sramota imati problema sa zdravljem. Na božićni dan 2014. trebalo je u Naka bolnici, dvadesetak kilometara od moje kuće, da legnem na dodatna ispitivanja posle višemesečnih zdravstvenih smetnji koje sam imao. Tog jutra sam se osećao veoma dobro i posle duže diskusije sa suprugom ubedio sam je da odem sam kolima do bolnice, a da ona i sin dođu uveče da me posete.
Krenuo sam ranije nego što je trebalo, prošao pored Naka bolnice i produžio desetak kilometara do strogog centra Štokholma, sa namerom da kupim stranu štampu i vratim se u Naka bolnicu na vreme. U trenutku kada mi je prodavac vraćao kusur osetio sam, delimično i od ranije prepoznatljiv neprijatan osećaj u grudima, hladan znoj na čelu, mučninu i… Sledeće čega se sećam bilo je da me bolničari na nosilima unose u ambulantna kola, koja su me uz uključene sirene odvezla do poznate južne bolnice (Söder sjukhus) u Štokholmu.
Ovo ne pišem, i u nastavku neću opisivati šta smo moja porodica kojoj je odmah javljeno šta mi se desilo i ja preživljavali tog božićnog dana na intenzivnom odeljenju za srčane infarkte.
Pišem jer osećam potrebu da se zahvalim prijateljima i poznanicima (takođe i ljudima koje ne poznajem), a koji su mi uputili pozdrav podrške i njihove iskrene želje za moje brzo ozdravljenje. Ozdravio još nisam, ali sam danas kod kuće i osećam se svakim satom i danom sve bolje. Šetam pomalo po kući, iduće nedelje ću, nadam se, šetati izvan kuće. Pre nego što se otopi sneg, koji je danas počeo da pada, želim i hoću da sa unukama u dvorištu napravim ”Sneška Belića”, sa velikim nosom od narandžaste šargarepe…
Drugi razlog pisanju nije to što od pojedinih, ”pravih i bliskih prijatelja”, nisam dobio ni pozdrav, već što mi je preneseno da neki ”prijatelj” nije ni pitao kako sam, nego je rekao: ”Ma kakva bolnica…”. Slike iz bolnice objavljujem u verovanju da će, videvši ih, i takvi neljudi shvatili da kada iznose njihove pretpostavke o drugima, kojima je možda život visio o koncu, ne treba da polaze od samih sebe. Odnosno od onoga šta su oni spremni da učine i da lažu…
Sve što se desilo na Božić pokrenulo je u meni razmišljanja kakva do sada nisam imao. O ljudima koji su neljudi i vukovi u jagnjećoj koži. O njihovoj mržnji, zavisti, zlobi i egoizmu. O mnogim osobinama (lošim), koje su svakim danom sve više i više prisutne među srpskim narodom, koji je u suštini divan, plemenit i human. Zašto?!
Nekada, bilo kada, pokušaću da opišem beskonačnu i nesagledivu dubinu koju sam video, a istovremeno u istom blesku osetio vlažnost njenog dna, koji je bio sjedinjavajuće blizu. Nesagledivi beskraj i munjevito nametljiva blizina, skoro na dohvat ruke, za mene više nisu matematička ili logična suprotnost. Danas znam, jer sam ih video, da postoje i boje i nijanse boja koje ni jedan slikar na platnu nije naslikao i ni jedan fotografski aparat do danas uslikao.
Znam mnogo više nego što sam znao. Razmišljam i mislim drugačije i sigurno je da ću se u mnogome ponašati onako kako nisam u dosadašnjem životu, do dana Božića 2014.
Nikola Janić
www.janic.se
prijetele zelim ti od srce sto brzije da ozdravis.mozda se ti nesecas meni al ja se veoma dobro secam jako si dobrodusan covek pozz ile koj e radio na iguana bic krit agiosapostolic .