„Vi u Ministarstvu imate problem u tome što za ovih osam meseci niste priznali ni jednu od vas počinjenu grešku. Zašto? Bilo bi od opšte koristi da ste priznali da vam se u brzini potkrala greška i da ste nenemerno učinili ono što se desilo“

Gospodine Janiću, aktuelna vlast u Srbiji i Ministarstvo za dijasporu za samo osam meseci ispunili su neke od osnovnih očekivanja i zahteva srpskog iseljeništva: formirano je Ministarstvo za dijasporu, omogućeno je pravo glasa u diplomatsko-konzularnim predstavništvima SCG u inostranstvu, usvojen je novi Zakon o državljanstvu, a vojnim obveznicima iz inostranstva je, konačno, omogućeno da bez straha dođu u otadžbinu. Vi, ipak, niste zadovoljni dosadašnjim učinkom Ministarstva?
Nisam zadovoljan zbog toga što se skoro sve što je učinjeno za tih osam meseci odnosi uglavnom na „olakšice“ za nas koji živimo u rasejanju. Mi nismo tražili da budemo izdvojeni od našeg naroda na taj način, a Ministarstvo je zapostavilo činjenicu da je i moralni i patriotski prioritet svih nas da i matica i rasejanje zajedno učine sve što mogu da bi se olakšao težak život našem narodu u matici. Bez straha, ili sa strahom, naši mladići iz rasejanja mogu i mogli su uvek da dođu u Srbiju. Ali mladi iz Srbije često ne mogu da dobiju vizu ni za njihovu kratku posetu rođacima i prijateljima koji žive u zemljama Zapadne Evrope. O sprečavanju ili delimičnom smanjenju te i takve diskriminacije dijaspora i matica nije imala razgovore.
Prošlo je osam meseci, a nismo imali ni jedan razgovor o tome da li dijaspora i „njeno“ ministarstvo treba i mogu da zajedno učine nešto po pitanju Kosova i Metohije? Ubeđen sam da bi sve srpsko rasejanje (sa zanemarujućim izuzetkom) pristalo da čeka na sve za nas pozitivne promene, ako bi se to vreme iskoristilo da Srbima na Kosovu i Metohiji umanjimo njihov svakodnevni rizik i strah za buduć nost, pa i za goli život svoje dece. Stiče se utisak da je stvaranjem ovog Ministarstva vlast u matici žurila i gledala dijasporu kao nešto lepršavo, neodređeno i neukorenjeno. To je velika greška i zato danas ovo Ministarstvo nema onu težinu i smernice onakvog delovanja koje bi trebalo da ima, a od čega bi sigurno i građani i država imali mnogo veću korist. Koreni srpstva u dijaspori su postojaniji nego što mislite, a često su i čvršći i jači nego što je to dobrim delom slučaj u prestonici Srbije.
Isti koš
Zašto ste samo nekoliko dana po prijemu u Beogradu, demonstrativno vratili Zahvalnicu Ministarstva za dijasporu?
Delimično iz gore navedenih razloga, a prvenstveno što je ista zahvalnica dodeljena osobi za koju i vi i ja znamo da su i drugi odgovorni službenici Ministarstva znali da ona za narod, a posebno za naš narod na Kosmetu, nije učinila ni stoti deo od navedenog. Time ste drastično smanjili vrednost ranije dodeljenih zahvalnica, a navodeći isto obrazloženje za razlog dodeljivanja, uvredili ste sve one koji su skoro deceniju i po i emotivno i ekonomski izgarali da bi pomogli narodu kome pripadamo. Vi u Ministarstvu imate problem u tome što za ovih osam meseci niste priznali ni jednu od vas počinjenu grešku. Zašto? Ko radi taj i greši i to vam sigurno ne bi bio minus. Bilo bi od opšte koristi da ste priznali da vam se u brzini potkrala greška i da ste nenemerno učinili ono što se desilo. Umesto toga neki ljudi u Ministarstvu (ne svi) ponašaju se kao da ste vi ti koji su uvređeni, a ne mi koje ste vi, istim opisom strpali u isti koš sa onima zbog kojih tu više ne miriše prijatno i čisto. Što je još važnije vi ćutanjem dajete podršku onome protiv čega se organizovana i poštena dijaspora bori godinama, a time umanjujete ugled Ministarstva. Sigurno bismo imali više poverenja u „naše“ Ministarstvo ako bi se ono iz, prijateljskog, porodičnog i nepogrešivog, transformisalo u „činjenično i korektno“.
Prevare
Često ističete da se nalazite na čelu najbrojnije srpske organizacije u Švedskoj, koja broji više hiljada članova. Kako onda tumač ite činjenicu da se u toj skandinavskoj zemlji nije prijavilo ni stotinu naših državljana za učešće na predsedničkim izborima, zbog čega u ambasadi u Stokholmu i konzulatu u Malmeu izbori nisu ni održani? Da li ste i Vi zakazali?
Grešite da ja često „ističem“ da sam na čelu najbrojnije organizacije u Švedskoj. Srpski savez, čiji sam ja predsednik (ne „Svesrpskojugoslovenski savez“ koji su pojedinci mimo njihovog važećeg Statuta samovoljno prekrstili u „Savez Srba“, pa nas svi mešaju), jeste najbrojnija organizacija u Skandinaviji, a sigurno i jedna od tri najbrojnije organizacije srpske dijaspore u celom svetu. Na „isticanja“ sam prisiljen činjenicom što se organizacije sa nekoliko stotina članova, kao na primer KSU iz Amerike, od neodgovornih novinara i medija u matici konstantno predstavlja kao „najuticajnija i najbrojnija“ organizacija dijaspore. Ne vidim zašto bi se par stotina članova jedne organizacije iz Amerike vrednovalo više od oko 13.000 članova Srpskog saveza iz Švedske? Moja obaveza kao predsednika je i da ne dozvolim da se na taj način potcenjuju članovi Srpskog saveza, organizacije koja može da se ponosi onime što je činila i što solidarno čini za naš narod i našu maticu. Voleo bih da vidim nekoga ko bi mogao da stane ispred mene i ukaže prstom na nešto što je od nas, ili od mene, obećano a da nije ispunjeno? Ako ovo objavite, molim one koji čitaju intervju da ovo ne protumače kao neku hvalu. Hvaliti se onime što ste učinili za svoj narod je zaista ružno, ali uvek sam spreman na „upoređivanja“ sa raznoraznim „kongresima“ a posebno sa KSU iz Amerike. Ovo govorim u ime svih naših članova i sa neskrivenim ponosom. Neshvatljivo je da danas jedna ili dve osobe osnuju, ili ne osnuju, neku organizaciju, ali joj daju zvučno ime nekog „Kongresa Srba Evrope“ ili „Kongresa Srba Evroazije“ i da se u matici o tome mesecima govori i piše kao o nečemu što je zaista postojano, a svi znate, pa i Ministarstvo zna, da nije. Raspon razloga ovakvih anomalija i prevara ide od sitnog tezgarenja novinara koji, kao i mnogi drugi, jedva sastavljaju kraj s krajem, ali i do ozbiljnih i osmišljenih planova na slabljenju koordiniranog delovanja naše organizovane dijaspore za dobrobit matice. Međutim, odgovornost je ista i jednih i drugih, i ja se nadam da će jednog dana, oni koji već dugo neometano i svesno šire laži o dijaspori, a što je od velike štete narodu, odgovarati onima kojima nanose štetu.
Što se tiče vašeg razmišljanja o neizlasku naših ljudi na izbore, ja zaista ne vidim zašto bih ja ili „Srpski savez“ mogli biti ti, ili deo onih, koji su „zakazali“ po tom pitanju? Pravo glasa nisu imali samo članovi Srpskog saveza. Inače i da je tako, mi nismo telali koji treba da pozivaju narod da izađe na glasanje. Štokholm ili Malme, koje ste naveli kao primer, nisu usamljeni izuzeci. Slična situacija bila je u mnogim gradovima širom sveta. Ako treba za to tražiti krivca, onda su to svakako oni koji su odluku o glasanju dijaspore doneli navrat-nanos i one vladine institucije koje su bile određene i odgovorne da to sprovedu u delo. Inače, moram neskromno da kažem da, dok su poznati „predstavnici dijaspore“ u matici listom tražili i izjavljivali da dijaspora „traži pravo glasa“, stav Srpskog saveza je bio da se prvo mora videti da li se to pravo (koje smo kao građani već imali zagarantovano ustavom) može u rasejanju ostvariti pod uslovima sličnim onima koja imaju glasači u matici. I u medijima i u dijalogu sa predstavnicima Vlade uvek sam tvrdio da bi glasanje samo po konzulatima i ambasadama bilo velika prevara, a odziv zanemarujući. Dakle, ono što su svi znali, mi smo bili jedini koji su o tome javno govorili i pre izbora. Podvlačim da nismo bili „najpametniji“, jer su to svi znali, ali smo i tada kao i sada i kao što ćemo uvek buduće da govorimo o svemu što je od opšteg, a ne nečijeg partijskog ili drugog, parcijalnog, interesa.
Da smo to radili mi
Puno se angažujete na pružanju pomoći srpskom stanovništvu na Kosovu i Metohiji i odbrani južne pokrajine u okvirima Srbije. Šta na tom planu trebaju i mogu da urade zajedno srpska država i dijaspora?
Što se tiče prve rečenice u vašem pitanju, ja bih da to ne komentarišem, ali da konstatujem da svaka i svačija pomoć, ma kolika bila u zavisnosti od mogućnosti onih koji je daju, dobro je došla. Vreme je i da to vrednujemo na jedan drugi, moralniji i korektniji način. Pet ili deset evra pomoći od onoga ko ih je za to odvojio tako što je svom detetu kupio tanju zimsku jaknu ili porodica odustala od par obroka s mesom, vredniji su od deset hiljada evra datih od onoga ko ima i živi u izobilju. Nažalost, ovih drugih je malo, a činjenica da ima onih koji odvajaju od usta da bi pomogli drugima govori da su, i pored svega što je srpski narod preživeo i preživljava, Srbi zadržali one ljudske osobine po kojima su uvek bili poznati.
Što se tiče zajedničkog angažovanja srpske države i dijaspore po pitanju Kosmeta, odgovorno tvrdim da je nacionalna i politička sramota što do danas nije učinjeno ni jedan odsto od onoga što je moglo i trebalo da se čini. Šta se na tom planu moglo i šta se može učiniti, dug je spisak. Analiza toga zahtevala bi prostor jednog posebnog i celog broja, a možda i dva, časopisa veličine i formata kakav ima „Srpska reč“. Daću vam dva primera vezana za ono o čemu se poslednjih nedelja dosta govorilo u političkim krugovima i o čemu su izveštavali mediji.
Prvo su protesti na izbor Ramuša Haradinaja, a drugo je ponuda srpskog hirurga iz Amerike da zajedno sa bivšim američkim predsednikom Džimijem Karterom „nagovore“ Karadžića i Mladića da se predaju Haškom tribunalu. Što se tiče Ramuša Haradinaja, zapadni političari nemaju razloga da se obaziru na proteste zvanične Srbije, koji su usledili posle svršenog čina, sve dok njihova javnost njega i njemu slične i dalje gleda kao „borce za slobodu Kosova“. Izjave srpskih političara i njihovi neusaglaš eni podaci o broju žrtava, za koje, kako kažu, postoje neoborivi dokazi da je Haradinaj glavni krivac, izvršilac ili naredbodavac, takođe je beznačajno. Navođenje različitih brojki i trdnje da su u pitanju „zvanični dokazi“, destruktivno je. Ali da je zvanična Srbija te činjenice, dokaze i dokumente koji postoje o zločinač kom delovanju Ramuša Haradinaja dostavila organizovanoj srpskoj dijaspori još pre nekoliko godina, a mi sve to vreme kontinuirano plasirali tamo gde treba, danas on ne bi bio na tom položaju. Da su uticajni Srbi iz Amerike koji danas hoće da nagovaraju Karadžića i Mladića na predaju (znači da je prvi korak da im se otkrije gde se ovi nalaze), taj svoj veliki uticaj iskoristili prethodnih godina, da Amerika utiče na Hag da već jednom podigne optužnice protiv oni koji su činili zločine prema srpskom stanovništvu u Bosni, Hrvatskoj i na Kosmetu, stvar bi bila drugačija. Kada bi se Ramuš i Tači nalazili u Hagu i kada bi Šešelj koji se dobrovoljno predao svoje suđenje čekao u Srbiji, ne bi trebalo bilo koga nagovarati da se dobrovoljno preda. Tada bi to bio sud koji poštuje dogovor o saradnji, a ne jednosmeran.
Kako to rade nepostojeći
U medijima ste vodili oštru polemiku sa pojedinim predstavnicima nekih organizacija iz SAD (Kongres srpskog ujedinjenja) i Francuske (Kongres Srba Evroazije). U čemu je suština Vaših sporenja? Da li oni potiču iz vremena kada ste zajedno bili u Savetu dijaspore, pri Saveznoj vladi SRJ?
Da krenemo otpozadi. Kongres Srba Evroazije, koga vi nazivate „organizacijom iz Francuske“, najbolji je primer nepostojećeg, koje se predstavlja postojećim. Govoriti o tome kao „organizaciji“ gubljenje je vremena. Prevareni ste, a osoba koja stoji iza toga nikada nije imala veze sa Savetom dijaspore SRJ. Međutim, sa gospođom Jasminom Vujić, potpredsednikom KSU iz Amerike, koja je bila i potpredsednik Saveta dijaspore (bez biranja, jer je odlukom Ministarstva to mesto bilo određeno predstavniku iz Amerike) imao sam na sednicama Saveta, ne u medijima, oštre diskusije. Naši stavovi i shvatanja u mnogo čemu su bili suprotni. Za mene neshvatljivo, iznenađujuće i neprihvatljivo bilo je da je gospođa Vujić (zajedno sa pomoćnikom ministra Svilanovića, Milanom Kljajevićem) bila nepokolebljiv protivnik da Savet ima komisiju za iznošenje istine o stradanju srpskog naroda, a istovremeno im nije smetalo da postoji komisija za manifestacije. Ponašala se kao da je taj Savet dijaspore Savezne vlade, koji je imao 22 člana, 11 iz dijaspore i 11 iz matice, poslovnica KSU iz Amerike. Zapisnike sa sastanaka su pravili kako njima odgovara. U njima su pisali suprotno od onoga što je rečeno ili rešeno na sastanku. Iz kancelarije KSU su u ime Saveta (s kojim pravom?) slali neusvojena, znači nepostojeća dokumenta i dopise o kojima članovi Saveta, pa ni treći član predsedništva Saveta gospodin vladika Lavrentije, ili ja kao predsednik njegove Komisije za odnose sa javnošću i informisanje, nismo imali pojma.
Zbog nedostatka prostora (i jedino iz tog razloga) neka pitanja i delovi intervjua nisu objavljeni. Mišljenja smo da su ti delovi takođe važni i da oni doprinose da se dobije kompetniji opis onoga što dijaspora (ili deo dijaspore) smatra bitnim za maticu, ali i za rasejanje. Iz tog razloga prilažemo ono što nije moglo da stane u objavljenom tekstu:
Nastavak odgovora po pitanju Haga i onoga šta su matica i dijaspora mogli (i mogu) da urade zajedno:
Tada bi to bio sud koji poštuje dogovor o saradnji a ne jednosmerna ulica za izručenje Srba, ne računajuci izuzetke kada su u pitanju za ratne zločine osumnjičeni muslimani iz Bosne ili Hrvati, a da ne govorim o kosovskim Albancima. Ovako ispada više smešno nego moguće da bilo ko veruje da će neko poverovati u ono što se objavljuje u medijima: Da su uticajni Srbi iz Amerike dobili od američke administracije „mig“ da će se Hag, ako ovi nagovore Mladića i Karadžića da se dobrovoljno predaju, prema njima ponašati u skladu sa dogovorom o saradnji i da će početak suđenja čekati na slobodi. Čak je najavljena i mogućnost da će se možda dozvoliti da im se i sudi u Beogradu. Zaboravimo te priče. Ali matica i dijaspora treba konačno da učine ono što država stalno odbija da se učini, mada mi je i sam premijer Koštunica prilikom skoro svih naših dosadašnjih susreta i razgovora (i u vreme dok je bio predsednik SRJ) potvrdio da je on istog mišljenja, odnosno da je to potrebno. To je ponovio i prilikom našeg zadnjeg razgovora koji smo imali o Kosmetu, u kome su učestvovali i gospođa Rada Trajković i gospodin Marko Jakšić, rekavši da mu je potrebno „nekoliko dana“ da razmisli o načinu simbioze matice i dijaspore po tom pitanju. Tih par dana danas su više od mesec dana, a pod nogama nam gori već godinama. Veoma je važno da dogovor i odluka o eventualnom budućem koordiniranom delovanju države i dijaspore bude zasnovana na profesionalnim, legitimnim i činjeničnim osnovama i mogućnostima dijaspore, a da se prijateljstva ili partijske (ne)simpatije ovog sudbonosnog trenutka ostave po strani. Mi znamo šta mi možemo, kako možemo i koliko možemo da učinimo. Naša neiskorišćena ponuda stoji već više godina i na nju se ni Vojislav Koštunica (sem njegovih reči), ni pokojni Zoran Đinđic, ni Zoran Živković, ni Boris Tadić, pa čak ni Koordinacioni centar za Kosovo i njegov šef Nebojša Čović, nisu obazirali. Za mene je to neshvatljivo, a zašto je to tako odgovoriće istorija. Uvek sam tvrdio i odgovorno tvrdim da prosleđivanje onoga što je od koristi za srpsku državu i narod, od više stotina naših organizacija i hiljada srpskih glasova u zapadnoj Evropi, za Srbiju ne može da bude od štete, naprotiv. Sigurno je i da Brisel nije manje vazan od Vašingtona. Ako neko od pomenutih živih srpskih političara može da dokaže suprotno, neka izvoli, a Ministarstvo za dijasporu bi moglo da bude ta karika koja je nedostajala u tom egzistencijalno neohodnom i jakom lancu.
Da li je moguće da se na tlu Evrope stvori zaista snažna, uticajna i organizovana asocijacija srpske dijaspore koja će okupiti najznačajnije organizacije iz svih zemalja u kojima živi naše iseljeništvo i manjina? Šta su do sada bile prepreke na tom putu?
Nije moguće, a nije ni neohodno. Naša potreba i naš problem nije u nedostatku jedne uticajne asocijacije. Sve organizacije koje okupljaju naše ljude u zapadnim zemljama same po sebi su na tim ograničenim prostorima gde se nalaze i gde mogu da deluju dovoljno uticajne. Potreba je da se ti „parčići“ sklope u jedan skladan mozaik i u odgovornom koordiniranju matice i naših čelnih organizacija iz tih respektivnih zemalja. Potreba i neophodnost su dogovor i odluke o prioritetu potrebnog za maticu, a što bi te organizacije na njima isproban i adekvatan nacin mogle da implementiraju na određena i važna odredišta. Govorim o organizacijama, a ne o lepršavim balonima u drečećim bojama i miljenicima pojedinih novinara, TV reportera, urednika redakcije Satelitskog programa RTS-a i drugih medija. Ne govorim, dakle, o narcisoidnim pojedincima koji se kriju iza nekih takozvanih organizacija i njihovog isključivo „intelektualnog“ članstva, a koji i u medijima i među visokim političarima u matici iz nekih drugih razloga, ne finansijskih, imaju svoje „dužnike“ i mecene. Takva „dijaspora“ je nesumljivo i sigurno od nesagledive štete za sve nas.
Naše je iseljeništvo izloženo snažnim pritiscima denacionalizacije i asimilacije. Kako zaustaviti i usporiti ove procese? Zbog čega, zapravo, tako malo dece pohađa dopunsku nastavu na srpskom jeziku?
Najbolji i najkorisniji „ambasadori“ našem narodu i državi su oni koji su školovani i izvrsno govore jezik one zapadne zemlje u kojoj su rođeni ili u kojoj žive. Mladi zbog toga treba što više da posvete pažnju svom obrazovanju i stručnosti. Time će se lakše integrisati u politički i javni život tih zemalja. Njihova integracija je izuzetno važna i za nas u rasejanju i za vas u matici. Ona je potreba neprocenljive vrednosti, a asimilacija je kada se zaboravi svoje poreklo, svoji koreni i svoji najdraži koje ste nekada imali, ili ih još imate u matici. Srećni smo da je ovih „zaboravnih“ procentualno veoma malo. A što se tiče smanjenog interesovanja za dopunsku nastavu na srpskom jeziku, za to ima vise razloga. Jedan od njih, ali veoma važan, jeste činjenica da se matica zbog situacije u kojoj se nalazi odrekla svog ranijeg učešća po pitanju doprinosa u kadrovima i razgovorima o planu i načinu sprovođenja što adekvatnije i kvalitetnije nastave.
Zbog čega se još uvek malo srpskih poslovnih ljudi iz inostranstva odlučuje za investiranje u Srbiji?
Zato što je Srbija za mnoge od njih neshvatljiv haos i nepredvidljiva budućnost. Dok jedni sviraju u ploču, a drugi u klin nema prijatne muzike. Kada se radi o državnom vrhu sastavljenom od premijera i vlade Srbije, od predsednika države, od opozicionih stranaka i drugih asocijacija koji su u istom „simfonijskom orkestru“ čija je obaveza da skladno i profesionalno svira državnu himnu, a umesto usklađenog čujemo i gledamo feljtone nepodnošljive škripe, svi normalni ljudi stavljaju ruke na uši. Bizmismeni srpskog porekla su kao i svi drugi bizmismeni. Na ušima drže slušalice iz kojih dopire neka druga muzika, a u rukama stežu čvrsto svoje novčanike očekujući za njih sigurnija vremena. Ja svakodnevno osluškujem, očekujem i sanjam bolja vremena za sve mlade srpske naraštaje i za našu demokratsku Srbiju, koja je srpskom rasejanju uvek u srcu, bez obzira u kojoj zemlji ili na kom kontinentu mi živeli.