4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

Ne prihvaćena ruka – potvrda razlogu za ponos

Ako nekome javno pružte ruku na pozdrav, a on je ne prihvati, normalna reakcija bio bi osećaj nelagodnosti. Kada je jugoslovenski ambasador u Švedskoj Aleksandar Prlja odbio da prihvati moju ispruženu ruku, umesto nelagodnosti, osetio sam ponos i potvrdu mom ubeđenju o bezgraničnoj arogantnosti i sujeti predstavnika jugoslovenske vlade.

U srpskom klubu u Gislavedu odžan je sastanak skraćenog predsednistva Srpskog i svesrpsko-jugoslovenskog saveza sa ciljem da se razmotre mogućnosti bolje saradnje. Celom sastanku prisustvovao je i ambasador Jugoslavije Aleksandar Prlja. (Na čiji poziv?) Održao nam je malo predavanje o potrebi potezanja pametnih poteza, međusobne diplomatije i zaboravljanja ličnih nesuglasica – za dobrobit naših članova i srpskog naroda uopšte. Deklarisao se kao demokrata i čovek koji takođe pripada ”srpskoj liniji koja nije protiv Jugoslavije.” Reči ambasadora Prlje i ovog puta nosile su u sebi mudrost i pamet visokog političara. Nerealnost i gluposti vezane za njegove izjave (kao i u mnogim slučajevima do sada) nalazimo u činjenici da ovaj predstavnik jugoslovenske vlade i dalje radi suprotno onome što sam govori, savetuje i smatra da svi ostali (sem njega?) trebaju činiti u ”interesu naroda”. O kom narodu i o čijim interesima gospodin Prlja govori? Za njega volja naših ljudi koji žive i koji su organizovani u ovoj demokratskoj švedskoj zemlji, gde se i predsednik vlade oslovljava sa ”ti”, prestaje onog momenta kada smatra da je volja pretstavnika njihovih organizacija ili pojedinaca u suprotnosti njegovim ličnim interesima i njegovoj za nas neobjašnjivoj sujeti. U toj potrebi isticanja sebe i ”svojih zasluga” gospodin Prlja nije se ustručavao ni da u zemlju šalje izveštaje u kojima je svesno prećutkivao činjenice od kojih su i zemlja i srpski narod mogli imati velike koristi. Sve vreme jugoslovenska vlada, čiji je on službenik, pokazala je neograničeno poverenje izveštajima, rečima i formulacijama gospodina Prlje – a ostala gluva za sve činjenice koje potvrđuju suprotno!?

Razlog za svoj nediplomatski gest (da ne prihvati pruženu ruku i dijalog sa potpredsednikom Srpskog saveza) ovaj iskusni diplomata (kako opisuje sam sebe) nalazi u mom odbijanje da zadnje dve godine prisustvujem prijemima u ambasadi (za naše drzavljane) na koje sam pozivan. Razlog su i moja pisma koja sam mu upućivao. Gospodin Prlja ide toliko daleko da (preko gospodina Gruje Morovića) zahteva da mu se izvinim zbog tih pisama (na koje nikada nije odgovorio). Izgleda da je ovaj prekaljeni političar, zbog svojih godina koje često pominje, ušao u fazu gubitka pamćenje i zaboravio na, od njega samog izrečenu mudrost da: ”svako ima pravo da piše šta hoće, a svaki kulturan čovek trebalo bi da odgovori na pisma koja su mu upućena”. U tim pismima i u kontaktima sa ambasadorom Prljom nisam vređao ili psovao. Isključivo sam zahtevao da radi posao za koji je plaćen i da poštuje demokratska prava svih naših članova i svih državljana Jugoslavije. Dakle uzrok nekulturnom ponašanju Aleksandra Prlje može se tražiti u predpostavkama. Kao  potpredsednik Srpskog saveza dužan sam da tražim i za nas važno objašnjenje: Da li smo mi ti koji u ovoj zemlji treba da odlučujemo ko će predstavljati našu organizaciju – ili će to određivati ambasador FRJ u Švedskoj? Da gospodinu Prlji najviše odgovaraju razgovori sa ljudima sa kojima će se pri susretu poljubiti tri puta i koji će učestvovati u dijalogu (najčešće monologu gospodina Prlje) na taj način što će svaku njegovu reč odobravati klimanjem glave, potpuno je razumljivo. Ali želje su jedno a stvarnost drugo. Prošla su vremena kada se ćuteći dozvoljavalo da ”vlast” bira sagovornike a ne narod svoje predstavnike. Kod Prlje je i dalje prisutna, ali neprihvatljiva, ranija osornost režima da se ne obazire na volju naroda i da odbija svaki dijalog sa opozicijom. U Jugoslaviji se danas razgovara i sa onima koje ne volite – ako su većinski izabrani od onih koji ih vole. Nameće se zaključak da je teret arogantnosti i osornosti proslih vremena koje je gospodin Aleksandar Prlja godinama i decenijama akomulirao (kao kamila vodu) na svojim plećima, tolikog obima da ovaj gospodin u godinama danas nije u mogućnosti da ga se oslobodi. Kao potpredsednik saveza i predsednik odbora za informacije ja sam dužan da naše članove obavestim o nastaloj situaciji i da ih upoznam sa hronologijom događaja, delova razgovora, izjava i mojih pisama upucenih ambasadoru FRJ:

U vreme najžesćih napada na Srbe i optuživanja da su jedino Srbi odgovorni za rat na prostorima bivše Jugoslavije; da su jedino među njima prisutni koljači i monstruozne ubice koje haraju u Hrvatskoj i Bosni; da jedino Srbi imaju logore u kojima su dnevno ubijali na stotine muslimana, održana je na Geteborskom univerzitetu dvodnevna konferencija o Balkanu. Učesnici konferencije bili su ministri, ambasadori, novinari i druge ličnosti iz političkog i javnog života cele Evrope. Učesnik konferencije bio je i predsednik ”Glasa Srpskog Naroda” u Švedskoj (ima za cilj širenje istine o srpskom narodu) na čije insistiranje je ambasador Jugoslavije, Aleksandar Prlja, umesto posmatrača i gosta uključen u rad konferencije kao ravnopravan pandam ambasadorima Hrvatske i Muslimanske ambasade. Prilikom otvaranja konferencije predstavnik šiptara sa Kosova gospodin Shaqir Shaqiri od predsedavajućeg (bivšeg švedskog ambasadora u Jugoslaviji Jan af Sillena) najavljen je kao ”predstavnik kosovskog parlamenta”. Ambasador Prlja nije reagovao. Predsednik ”Glasa Srpskog Naroda” zahtevao je da se Shaqiri ne može zvanično tretirati kao predstavnik ”parlamenta” koji je nezvaničan, nelagalan i samim tim nepostojeći. Nakon kratkog savetovanja odlučeno je da se zahtev prihvati i da se gospodin Shaqiri u nastavku rada konferencije ne tretira ili oslovljava kao predstavnik ”kosovskog parlamenta”.

Učesnik konferencije bio je i američki novinar Roy Gutman koji je u svojim člancima i napisanoj knjizi ”otkrio istinu o užasima srpskih zločina u Omarskoj”. Svetske medije u svom horskom optuživanju Srba, kao jedinih krvoločnih zločinaca u Bosni, navodile su citate iz Gutmanovih članaka i knjige. U svom izlaganju, i sa velikom sigurnošću,  Roy Gutman je na konferenciji u Geteborgu plasirao ”proveren” podatak da su Srbi u Omarskoj ”držali jedanest hiljada i da su od tih 11 000 ubili pet hiljada nedužnih muslimana”. U nastalom dijalogu  predsednik ”Glasa Srpskog Naroda” insistirao je da ovaj cenjeni novinar podnese dokaze za tvrdnju. Gutman je bio prisiljen da ovu cifru od 5.000 smanji na 3.000, pa onda na 1.000 ubijenih muslimana, da bi na kraju iznerviran priznao da on nema dokaza ni za jedan jedini grob nekog muslimana koji je ubijen u Omarskoj. Priznao je takođe (od nas iznešen podatak) da je u njegovoj knjizi anonimni svedok ”Meho” ustvari sadašnji muslimanski konzul u Oslu i bivši predsednik muslimanske partije SDA u Banjaluci – gospodin Kršić, koji je na konferenciji sedeo pored Gutmana i javno mu izrazio zahvalnost ”za sve što je gospodin Gutman učinio za muslimanski narod”. Ovaj novinar, koji je za svoja pisanja o Omarskoj dobio i Pulicerovu nagradu, takođe nije mogao da porekne da je drugi anonimni svedok, koji u knjizi svedoči o silovanju žena u Omarskoj, ustvari gospođa Jadranka Cigelj, sluzbenik Ministarstva informacija Hrvatske. Nakon završenog dijaloga predsedniku ”Glasa Srpskog Naroda” prisao je američki novinar Peter Brock i čestitao mu rekavši da je ovim dijalogom ”uništen Roy Gutman”. Srpska vlada i Ministarstvo informacija naše zemlje imalo je u priznanjima Roya Gutmana veliki adut za pariranje histeričnih napada i optuživanja Srba, koja su bila zasnovana na Gutmanovom pisanju – ali o tome nije bilo obavešteno. Možda zbog ”procene” Aleksandra Prlje da je za njega važnije (i korisnije) ko je vodio (a on nije) diskusiju sa Gutmanom, a ne kakav je rezultat te diskusije. Inače tokom cele konferencije izuzetno korektan stav prema događajima u bivšoj Jugoslaviji ispoljili su engleski novinar Misha Glenny i pomenuti američki novinar Peter Brock. Ova dvojica često su podržavala predsednika ”Glasa Srpskog naroda”, Nikolu Janića u  njegovom nastojanju da činjenicama i razotkrivanjem mnogih laži ne dozvoli da se ova korisna i ozbiljna konferencija pretvori u jednostrane optužbe Srba – bez dokaza. Dok su ova trojica reagovala ne neistine i kampanjska optuživanja Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije, gospodin Prlja se uglavnom zadovoljio svojim pasivnim slušanjem. Tu pasivnost ispravio je i nadoknadio u svom izveštaju o konferenciji gde je, koliko se zna, dosta toga bilo ofarbano bojama od kojih naša vlada nije mogla imati neke vidnije koristi, a gospodin Prlja sigurno. Naravno da sam ambasadoru i usmeno i pismeno zamerio i njegovu pasivnost i njegovo neadekvatno izveštavanje.

Gospodina ambasadora sam takođe u par navrata lično obavestio da se u švedskim školama koriste gradiva gde se Srbi opisuju rasističkim i uvredljivim formulacijama kao naprimer: ”Sa srbinom možeš da jedeš i piješ – ali ne da mu okrenes leđa” ili: ”Srbi su narod koji ima čudan nagon da seče uši i noseve” Kao privatno lice, kao državljanin Jugoslavije i kao predsednik ”Glasa Srpskog naroda” i potpredsednik Saveza Srpskih udruženja i klubova u Švedskoj, zameram ambasadoru da je i po ovom pitanju ostao pasivan.

Ambasadora jugoslovenske vlade obavestio sam takođe da se deo naših članova, na javnom skupu, žalio da im se preti od strane naših diplomatskih predstavnistva. Razlog pretnje njima, kao i članovima njihovih porodica u Jugoslaviji, zasnovan je na činjenici da se njihovi politički stavovi i razmišljanja razlikuju od stava vladajuće stranke u zemlji. Ovako nešto mora se smatrati nedopustivim i hoćemo da verujemo da ti incidenti nisu dirigovani iz zemlje ili da imaju bilo kakvu podršku vlade. Ambasador Prlja ni ovo nije smatrao vrednim jednog ozbiljnog dijaloga. U svojoj osornosti i slepilu za posledice on nije odgovarao ni na njemu upučena pisma. Smatrao ih je ”nezgodnim” i zahtevao da mu se obraćam usmeno. Ta pisma možda jesu ”nezgodna” za gospodina Prlju, ali njihov cilj je bio i ostao da budu od koristi našim članovima, našoj zemlji i srpskom narod u celini. U sledećim redovima prenosim nekoliko citata iz tih pisama i razgovora (zadnje dve godine) zbog kojih ambasador smatra da se moram izviniti i da su ta pisma i moje izjave dovoljan razlog da ne prihvati dijalog sa mnom, od vas izabranim da predstavljam i zastupam inters naše organizacije i naših članova na ovim područjima.

Prvi citat: ”… Na sastanku održanom u Norčepingu 9 novembra 1996. bilo je, između ostalog, govora o vašim naporima da sabotirate rad jedne organizacije koja se bori za istinu o srpskom narodu. Ova organizacija, Glas Srpskog naroda” (kojoj ste vi i napismeno odali priznanje za uspehe u kontaktima sa švedskim medijima, političarima i organizacijama) interveniše na sve neistine i lažne optužbe upućene na ime Jugoslavije (najviše Kosovo) i Republike Srpske. Vi taj rad pokušavate da zaustavite zbog vaše povređene sujete i kritike (opravdane) koja vam se upućuje. Umesto da prihvatite dijalog sa ljudima i organizacijama kojima je primaran interes naše zemlje, a ne prijateljstvo sa vama, i odgovorite na pisma upućena sa ranijih sastanaka širom Švedske – vi i dalje sejete razdor medju našim ljudima. Na osnovu ovih i drugih diskusija održanih u šest udruženja po raznim gradovima, takođe je od mnogih oštro reagovano na vaše nadmeno ponašanje – kako prema državljanima FRJ, tako i prema delu švedskih drzavljana….”

Drugi citat: 

  1. Zašto niste reagovali na izjave u švedskim medijima koje je dao ambasador Švedske u Hrvatskoj da je: ”sigurnije ići na godišnji odmor u Sloveniju, Hrvatsku i deo BiH, nego u Srbiju, Crnu Goru i Kosovo.”  Ova izjava sigurno šteti interesima FRJ.
  2. Zašto niste reagovali kada se za vreme objavljivanja vesti da je Švedska priznala FRJ, umesto oznaka naše države, na ekranu sve vreme držala slika mršavog muslimanskog zatvorenika iz ”logora Omarska”?
  3. Zašto na prijeme u ambasadu pozivate ljude i predstavnike onih foruma koji i dalje vode  antisrpsku politiku – a na svaki način pokušavate sprečiti ljude i organizacije koje se dokazano bore za srpsko dostojanstvo i interes Srbije i Jugoslavije?”

Treći citata:  ”Gospodine ambasadore, ostavimo gluposti i smešne stvari za vremena koja će, nadajmo se, doći i kada neće biti sramota da se smejemo. (Ako sve ovo uopšte može da se svrsta medju smešno? Ili je možda sve ozbiljnije i tragičnije nego što vi možete sagledati ili predpostaviti?) Danas je zapravo sve ovo što se dešava među Srbima i sa njihovim organizacijama u Švedskoj – neizmerno tužno. Kao što godinama (uz svestranu podršku i  poštovanje većeg dela ljudi u Švedskoj, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni) borim za ”pravu sliku o Srbima” ako ne bude drugog rešenja boriću se i protiv  ”takozvanih Srba”. Ali u ime gladnih što su iz kontejnera kao psi izvlačili oglodane kosti i bajate kore hleba; u ime penzionera koji  su zadnjih godina sami sebi okončavali već proživljeni život skačući sa prozora višespratnica širom Srbije; u ime onih kojima se zadnji izdisaj ledio u hladnim i nedeljama ne grejanim sobama; u ime poginulih u ratu i u ime onih koji će možda još ginuti; u ime silovanih, razapetih, mučenih i ponižavanih i na šumska stabla zakucavanih; u ime Srba kojima su u Hrvatskoj glave sekirom na pola deljene a u Bosni velikim noževima mudžahedina od tela odvajane; u ime svega što se dešava i sta će se još desiti – moramo prihvatiti samo jedan jedini kriterijum koji će nam biti svetinja i pokazatelj: Da li je to što činimo u interesu našeg napaćenog srpskog naroda?!  Ako nije – borimo se da tako bude.”

Dakle, odluka Aleksandra Prlje da ne razgovara sa potpredsednikom Srpskog saveza i predsednikom ”Glasa Srpskog Naroda”, nalazi se u ovim i sličnim traženjima s moje strane. Gospodin Prlja ili režim koji mu, i dok mu, to dozvoljava, očigledno smatra da interesi i volja našeg naroda nije nešto važno da bi on (ili oni) na to obraćao pažnju. Važan je samo on. Ja ne mislim tako. Ali to ne znači da sam mišljenja da nam nije potreban dijalog s maticom. Naprotiv. Međutim ubedjen sam da uprava našeg saveza i naši članovi trebaju preispitati svoje dosadašnje ponašanje i da li uopšte trebamo nastaviti dijalog sa predstavnicima jugoslovenske vlade u Švedskoj? Kada ambasador, kao predstavnik vlade, ne prihvata dijalog sa onima koje ste vi izabrali, onda nam automatski stavlja na raspolagane pravo di i mi vršimo selekciju predstavnika jugoslovenske vlade. Logično je da to bude diplomata koji je spreman da se s nebeskih visina spusti u stvarnost današnje ravnopravnosti i volje svih državljana Jugoslavije i svih srpskih organizacija u Švedskoj. Svojim ponašanjem, izdvojen na svom pijedestalu osornosti i arogantnosti, Aleksandar Prlja očigledno nije dobar ni sagovornik ni slušalac. Za našu organizaciju (kao i za zemlju maticu) od koristi je isključivo demokratski dijalog koji će se voditi u atmosferi obostranog poštovanja i strpljivog slušanja sagovornika. Da budemo isključivo slusači nečijih monologa ne bi više smeli biti nikada. Po mom mišljenju ne bi to koristilo ni našoj organizaciji, ni našoj zemlji, ni našem narodu u celini.

Prethodni tekst
Sledeći tekst

Povezani Prilozi

1 KOMENTAR

  1. Sada gledam vašu emisiju na Happy televizji, sa Milomirom Marićem. Želim da Vam se zahvalim za sve što ste uradili za naš narod.
    Zoran

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi