0.8 C
Belgrade
subota. 8. februar 2025

Buy now

spot_img

Mrtvo slovo na papiru

Srpski političari brane Kosovo u srpskim štampanim medijima i u TV emisijama gde se svađaju oko toga, koliko je Milošević kriv za današnja dešavanja. O tome kolika je krivica onih, koji su na vlasti, nikada nisam čuo ni reči. A njihova krivica nije mala …

Razgovarao: Ratko Dimitrov

Nikola Janić, predsednik Srpskog Saveza u Švedskoj i koordinator USDE

Gospodine Janiću, sa vama sam imao desetak interesantnih i iskrenih razgovora, a na ovaj razgovor ste pristali pod uslovom da se on objavi bez redigovanja. Nadam se da ćete i ovog puta dati konkretne odgovore na pitanja koja su od važnosti i za maticu i za rasejanje. Ali prvo mi recite zašto ste prilikom nedavne posete predsednika Borisa Tadića Švedskoj organizovali njegov susret sa predstavnicima udruženja Srpskog saveza u Švedskoj?

Srpski savez je bio samo jedan od organizatora tog skupa, a zasluga za dvodnevnu uspešnu posetu predsednika Srbije ovoj skandinavskoj zemlji prvenstveno pripada našem ambasadoru, gospodinu akademiku Ninoslavu Stojadinoviću i savetniku predsednika Tadića, gospodinu Dušanu Spasojević. Naravno i švedskim socijaldemokratima koji su bili domaćini našem predsedniku. U čemu je problem ako je predsednik Srbije i pored izuzetno stresnog programa njegove posete Švedskoj odvojio sat vremena za susret sa predstavnicima udruženja Srpskog saveza i istaknutim pojedincima koje sam pozvao na to druženje?

Svrha pitanja nije neki problem, naprotiv, već razlog tog susreta i činjenice da ste vi u vašim stavovima mnogo radikalniji nego što su vrednovanja DS-a i da je skup održan i pored kratkog vremena koje je Predsednik Tadić imao na raspolaganju…

Vi očigledno pripadate ljudima koji su mišljenja da se ne treba razgovarati sa onima sa kojima nemate ista politička opredeljenja. Iznenađeni ste što je predsednik Tadić susretom sa predsednicima i predstavnicima udruženja Srpskog saveza u Švedskoj zanemario tu u Srbiji godinama prisutnu i za Srbiju štetnu praksu. Gospodin Boris Tadić je predsednik svih građana Srbije, a u čelnoj organizaciji srpskog rasejanja u Švedskoj većina članova nije protivnik demokratski izabranog predsednika. Ko kome politički pripada ili ne pripada, ko je kome partiski bliže ili dalje ako i jedni i drugi volimo Srbiju nema primarnu važnost. Posebno izvan granica matice. Inače to je bio zajednički susret predsednika Srbije i ministra spoljnih poslova Švedske Jana Eliason sa našim ljudima.

Predsednik Boris Tadić i švedski ministar su izneli svoja viđenja sve boljih bilateranih odnosa između Srbije i Švedske. I jedan i drugi naglasili su u tome važnu ulogu i doprinos naše dijaspore koja u Švedskoj prelazi brojku od 100 000.

O čemu je bilo govora na tom skupu?

Naš predsednik i švedski ministar su izneli svoja viđenja sve boljih bilateranih odnosa između Srbije i Švedske. I jedan i drugi naglasili su u tome važnu ulogu i doprinos naše dijaspore koja u Švedskoj prelazi brojku od 100 000. Odgovarali su na postavljena pitanja, a onda su po predviđenom programu posete otišli na stadion gde su u toku bila takmičenja Evropskog prvenstva u atletici koje se tih dana održavalo u Geteborgu.

Čuo sam da ste imali neku primedbu koja je izazvala buru smeha u sali?

Nisam imao nikakvu primdbu. Upitao sam ih da li na stadion idu da se tamo takmiče ili da posmatraju takmičenje.

Govorite lepo o predsedniku Tadiću? Zar se ne plašite da će vas deo dijaspore, ali i u matici, kritikovati i optužiti da okrećete kaput „kako vetar duva“.

Svaki normalan čovek okreće kaput onako kako bi na vatrometini najbolje zaštitio sebe i svoje najbliže. Meni je narod od koga potičem uvek bio najbliži. Inače se retko čega plašim a najmanje da li će neko komentarisati moje “okretanje kaputa“. Dok nemam nekih ličnih ili političkih interesa, a nemam ih sigurno, moj kaput uvek ostaje čist, bez obzira kako ga ja ili neko drugi okretali. Govor mržnje mi je uvek bio neprihvatljiv, a za srpsku državu i građane Srbije nije od koristi da bilo koga među nama kritikujemo po svetu samo da bi kritikovali.

Dijaspora i dalje ne čini ništa za Kosovo, a pojedinci agresivno napreduju u traženju novca od Srbije za lobiranja i angažovanje medija u Americi. Što se tiče medija u tome imaju uspeha. Ali ne da američki mediji pišu i emituju istinu o Kosmetu, već da srpski mediji agituju da se njima (a ne znamo ni ko su?) da novac koji traže.

Vi ste poznati po vašim oštrim rečima i kritikama…

Kritika upućena u lično ime ili u svojstvu predsednika Srpskog saveza u Švedskoj uvek je bila neophodna, ispravna i dokumentovana. Ako nije tako, dajte mi jedan dokaz za suprotno? To što u ovom razgovoru ne kritikujem gospodina Tadića nikako ne znači da će eventualna kritika upućena na njegovu adresu izostati ako za nju bude razloga. Ali isto je važno da naši ljudi jednom shvate i prihvate da je prećutkivanje pozitivnih dešavanja i promena veliki greh prema svima nama.

Koje koristi imaju i matica i rasejanje ako bih prećutao činjenicu da je predsednik Tadić u Švedskoj izuzetno poštovan i cenjen? Zašto da ne kažemo i podržimo ga u tome kad je njegova retorika i delovanje izvan granica Srbije po pitanju stradanja srskog naroda i zločina koji su u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu počinjeni i dalje se čine nad Srbima, danas drugačija nego što je bila pre par godina? Normalan, a na Zapadu uvek prisutan i cenjen patriotizam prema svom narodu i državi u Srbiji se godinama suzbijao a politički protivnici se utrkivali da ga predstave kao štetan „srpski nacionalizam“.

Zar nisu i Srbija i Srbi izgubili podršku demokratskog Zapada baš zbog tog izraženog nacionalizma…

Dijaspora i dalje ne čini ništa za Kosovo, a pojedinci agresivno napreduju u traženju novca od Srbije za lobiranja i angažovanje medija u Americi. Što se tiče medija u tome imaju uspeha. Ali ne da američki mediji pišu i emituju istinu o Kosmetu, već da srpski mediji agituju da se njima (a ne znamo ni ko su?) da novac koji traže.

U svim ranijim razgovorima, pa i u ovome danas podvlačim važnost, da su patriotizam i exstremni nacionalizam suprotnosti koje ne bi smeli neodgovorno da stavljamo u isti koš. O toj temi možemo nekom drugom prilikom, a mislim da bi bilo dobro da u međuvremenu razmislite o tome da je i zašto extremni nacionalizam kod Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i kod kosovskih Albanaca godinama akumuliran i stihijski, sinhronizovano pušten u određenom istorijskom i planiranom trenutku da bi podrivao i pokrenuo razbijanje bivše Jugoslavije?

Takav njihov extremni nacionalizam od Zapada je prihvaćen kao slovenački, hrvatski, muslimanski i šiptarski patriotizam koji treba ceniti i pomoći. U patriotsku Srbiju, koja je uvek mogla i može i danas zajedno sa svim narodima, pre nego što je u njoj krenuo talas radikalnog nacionalizma upirano je prstom. Srbija i samo srpski narod u njoj proglašeni su za nacionalno extremni bauk Balkana. Naravno da razlog te kontradiktornosti nije samo u tome, ali je sigurno da je to u mnogome bio pokretač koji je omogućio plodno tlo za radikalizam u Srbiji. Nažalost to nije zauvek iza nas i isti scenario godinama se reprizira po pitanju Kosmeta.

Kad ste pomenuli Kosovo, a to je često bila tema naših razgovora pa i u razgovoru prošlog meseca, da li ima neke promene po pitanju angažovanja naše dijaspore…

Ima i nema. Dijaspora i dalje ne čini ništa za Kosovo, a pojedinci agresivno napreduju u traženju novca od Srbije za lobiranja i angažovanje medija u Americi. Što se tiče medija u tome imaju uspeha. Ali ne da američki mediji pišu i emituju istinu o Kosmetu, već da srpski mediji agituju da se njima (a ne znamo ni ko su?) da novac koji traže. Uspeli su da RTS ni jednom rečju ne pomene, a štampani mediji da ne pišu o dokumentovanoj i od vlade Srbije sankcionisanoj pasivnosti srpske dijaspore. Mišljenja sam da velikim i bogatim patriotima iz Amerike, onima koji nisu bili u stanju ni da skupe sredstva za poštanske markice da bi zadnjh sedam godina organizovano i masovno slali pisma američkim političarima i medijima i tako bar izlobirali da Amerika ispuni preduzetu obavezu da njeni vojnici na Kosovu zaštite na njemu preostalo srpsko stanovništvo, ne treba dati ni dinara. Koliko su sposobni pokazali su jedino time što su za sitan novac i pomoć nekih političara uspeli da spreče da se u srpskim medijima piše koliko su nesposobni. Ako za sedam godina nisu uspeli ništa, zašto bi verovali da će za nekoliko meseci uspeti nešto?

Gospodine Janiću hajde da…

Dozvolte da nastavim o Kosmetu i da bar ove dve moje tvrdnje ne ostavimo nedorečenim i neobjašnjenim. Za pojedine medije, novinare, i urednike RTS-a Kosovo i Metohija, 15% teritorije Srbije, ne vredi više od par stotina evra. Svi političari, koji po pitanju Kosova nisu učinili ono što je trebalo i moralo da se uradi, zaslužuju kaznu i izolaciju a ne obratno. Na prvom mestu to se odnosi na Ministarstvo za dijasporu koje se svakim danom sve više otkriva kao kukavičje jaje podmetnuto srpskom rasejanju da bi smo verovalo da smo izjednačeni sa našima u matici, a ustvari, oni na sve načine u mnogo čemu razdvajaju dijasporu i maticu. Sramoteći sebe političari u tom ministarstvu bacaju ljagu i na sveukupnu srpsku dijasporu.

U kom smislu? Navedite neki konkretan primera.

Mislim da sam u zadnjem našem razgovoru govorio o tome, ali moram opet. Prošle godine, dakle u 2005, na sajtu tog ministarstva objavili su sa pompom najavu da ovo ministarstvo kreće u istorijsku rabotu da angažuje dijasporu kako bi se uz pomoć dijaspore “Kosovo zadržalo unutar granica Srbije“. Sama takva najava je otslikavala neozbiljnost. Urednica satelitskog programa RTS-a, koji je namenjen rasejanju, sastanak nekoliko službenika tog ministarstva i par njihovih poverenika u dijaspori procenila je toliko važnim da je u Brisel poslala TV ekipu da bi medijski propratili taj skup. Umesto da u specijalnoj emisiji javnost istinito i činjenično obaveste da je sve to bila lakrdija, iz petnih žila su se trudili da nam predstave suprotno. Do kraja 2006. godine (a možda i Kosmeta) ostalo je samo četiri meseca, a da na sajtu Ministarstva za dijasporu posle tog saopštenja objavljenog 2005. do danas nikada nisu pomenuli Kosovo i dijasporu, a ne sećam se ni da su objavili nešto o mnogim tragičnim događajima koji su se kontinuirano tamo dešavali.

Jel to sad na redu ona od ranije poznata oštra reč Nikole Janića…

Ne. Na redu je ponavljanje minimalnog dela godinama skrivane istine. Srpski političari brane Kosovo u srpskim štampanim medijima i u TV emisijama gde se svađaju oko toga, koliko je Milošević kriv za današnja dešavanja. O tome kolika je krivica onih, koji su na vlasti nikada, nisam čuo ni reči. A njihova krivica nije mala.

U čemu je njihova krivica?

U mnogo čemu. Najviše u sprečavanju iznošenja istine o zločinima nad srpskim življem u Hrvatskoj, Bosni, na Kosmetu… Kad god je Zapad upitan o razlogu zašto bi se Kosovu dala nezavisnost, jedini njihov odgovor i razlog za nezavisnost bio je: “Zbog počinjenih zločina nad albanskim narodom“. Šta je sa srpskim narodom na prostorima bivše Jugoslavije i sadašnje Srbije? Da li su srpska deca, naši očevi, supruge i majke, sestre i braća, stoka za koju je normalno da se njihov život prekine klanjem? Koliko prošle nedelje mogli ste pročitati da Marti Ahtisari javno govori kako Kosovu treba dati nezavisnost zbog toga što su Srbi genocidan narod koji je činio zločine nad Albancima. Gospodin Marko Jakšić, lekar iz Kosovske Mitrovice i jedan od članova pregovaračkog tima Srbije, izjavljuje da “bez overe Beograda, od nezavisnog Kosova nema ništa“.

Da li vi mislite drugačije?

Mislim. Nije mi poznato, a gospodin Jakšić ima informacije iz prve ruke, da je Beograd overio bilo šta na Kosovu u zadnjih sedam godina. Težina reči koje dolaze iz glavnog grada Srbije je perjano lepršava, a mogla je da bude mnogo teža, možda i presudna. Gospodin Jakšić je potvrdio da ne sumnja da je Ahtisari govorio o potrebi kažnjavanja Srba i Srbije i dodaje da je slične stavove i sam čuo više puta od Ahtisarijevog zamenika Albera Roana.

Zašto o tome gospodin Jakšić govori tek danas? Ovaj Srbin sa Kosova se zalagao da, uz pomoć dijaspore, zapadna javnost bude informisana o Kosovu. O tome smo odavno razgovarali i sa premijerom Koštunicom koji se složio sa tom potrebom. Jakšić je takođe javno pozdravio tu najavu Ministarstva za dijasporu, ali kao i ministarstvo i on je ostao nem i nikada nije postavio pitanje zašto je ta obaveza jednog ministarstva vlade Srbije stala samo na “najavi“?

Kao član DSS-a morao je odavno i premijeru Koštunici da postavio pitanje zašto ono što je od premijera okarakterisano kao „nacionalna potreba“ nije sprovedeno u delo? Govorim o gospodinu Jakšiću, jer je on sa Kosova i predstavlja kosovske Srbe. Ali nažalost poltička i medijska Srbija prepuna je “Jakšića“.

Moj prijatelj Radomir Putniković, koji je pomogao prilikom organizacije posete Vladine delegacije republike Srbije 26. i 27. juna Engleskoj, inicirao je sastanak gospođe Sande Rašković-Ivić i jednog broja članova Engleskog parlamenta. Na tom sastanku gospođa Rašković je engleske parlamentarce između ostalog obavestila o islamizaciji Kosova, odnosno da je za proteklih sedam godina na Kosmetu, gde su stihijski rušene stotine srpskih crkava i manastira, izgrađeno 213 džamija. Njihovo iznenađenje je bilo veliko a posebno činenica da o tome u Engleskoj do tada, leta 2006, niko nije znao. Zašto?

Lično poznajem gospođu Rašković-Ivić i sa njom sam imao nekoliko susreta i razgovora i siguran sam da gospođa Rašković-Ivić saoseća sa prognanim srpskim narodom. U njenom otvorenom pismu koje je predsednica Koordinacionog centra sredinom avgusta poslala vršiocu dužnosti šefa UNMIK-a, navodi hronologiju stradanja srpskog naroda. Ona takođe konstatuje da je za to najodgovornija međunarodna zajednica i da je vreme da se daju jasni odgovori za svaki počinjeni zločin albanskih separatista. Njeno pismo gospođa Rašković završava porukom da je “najvažniji zadatak međunarodne misije u Pokrajini to, da albanske separatiste na delu privedu saznanju da zločin nad Srbima nije normalna stvar… “

To pismo gospođe Rašković-Iivić je objavljeno u medijima …

Tačno. Ali u srpskim u Srbiji, a ne u zapadnim medijima u Engleskoj, Francuskoj, Nemačkoj, Finskoj (odakle je gospodin Ahtisari) Švedskoj… Predpostavljam da je njeno otvoreno pismo napisano na engleskom i da su mediji u Srbiji objavile srpsku verziju. Ali da je kopija originala njenog pisma istovremeno prosleđena svim organizacijama srpske dijaspore, a mi ga umnožili i koordinirano poslali i preplavili njime redakcije zapadnih medija i političare zemalja Evropsle unije, ono bi imalo bar nekog efekta, što je i namena otvorenog pisma.

Naravno ako na njemu ne postoji za nas nevidljiv tekst upozorenje: “Samo za unutrašnju upotrebu“. Skoro istovremeno ministar spoljnih poslova Vuk Drašković ocenjuje da “Nisu potopljene sve lađe u bitci za Kosovo“. Pošto je Ministarstvo za dijasporu isključivo u rukama SPO-a, poradovali smo se da predsednik ove partije i ministar Drašković ima nameru da preispita do sada izuzetno štetnu pasivnost tog ministarstva. Umesto toga mediji objavljuju Draškovićeve bajke da Kosovo možemo da sačuvamo ako trampimo generala Ratka Mladića za ovu našu pokrajinu i “tako pomrsimo već napisan scenario o konačnom ishodu pregovora o Kosovu i Metohiji i da sprečimo nametnuto rešenje, što bi bilo ravno pobedi“. Na sličnu vrstu “pobede“ računao je i pokojni Zoran Đinđić kada je na Vidovdan 2001. godine bio ubeđen da Slobodana Miloševića trampi za obećane milijarde dolara, koje Srbija nikada nije dobila, kao i za ulazak Srbije u Evropsku uniju… oj, oj, oj… šta to beše EU?

Gospodie Janiću, pošto smo dogovorili da se ovaj razgovor ne rediguje, molim vas da u par rečenica, kao predsednik organizacije srpske dijaspore, koja spada u organizacije sa najbrojnijim članstvom, formulišete šta je ustvari poruka našeg rasejanja matici?

Sve naše molbe matici da nam dozvoli da se borimo za interes naše otadžbine i našeg naroda, sve poruke predstavnicima vlade, premijeru Koštunici, gospođi Rašković-Ivić, Ministarstvu za dijasporu, urednicima srpskih medija pa čak i radikalima, u 99% slučajeva za njih je bilo i ostalo mrtvo slovo na papiru. Ali postoji i nešto što se zove istorija. Radi te istorije i da bi se u njoj pošteni u dijaspori sutra manje stideli, kao i deo pregovaračkog tima Srbije u Beču kome srpska dijaspora nije sanirala ni metar terena pred pregovore o budućem statusu Kosova (što su godinama činili i čine Šiptari) dozvolte da podsetim na deo otvorenog pisma Sande Rašković-Ivić u kome piše Zapadu da “zločin nad Srbima nije normalna stvar“.

Za mene je “nenormalna stvar“ da su Srbi, neki ministri i ministarstva vlade Srbije, bili i ostali prepreka da se javnost zapadnih zemalja upozna o tim i svim drugim zločina nad srpskim narodom.

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi