Obilazeći neretvansku dolinu, sela u kojima su Srbi živeli vekovima unazad, pravoslavnu zajednicu koja je, uprkos teškim vremenima i iskušenjima koja su sa sobom nosila, uspela da sačuva i obnavlja svoje svetinje, put nas vodi do sedišta pravoslavne parohije u gradu Metkoviću.
autor:Vaska Radulović
Putem koji iz novog dela grada vodi ka staroj gradskoj jezgri, na brdu Predolac odakle se pruža pogled na čitav Metković i plodno polje koje ga okružuje, uzanom ulicom na kojoj stoji natpis „ulica Svetog Đorđa“ stiže se do pravoslavnog hrama Svetog Velikomučenika Georgija. Kamenim zidom i čempresima opasana, uz pravoslavno groblje koje je okružuje i parohijski dom veštim klesarskim i zidarskim rukama izgrađen, predstavlja kompleks vredan divljenja, na ponos onima koji su ga gradili i onima kojima je u amanet ostavljen.
Srdačno, očinski i bratski tu nas dočekuje paroh metkovačke parohije, sveštenik Milan Stanjević, pokazujući nam svu raskoš ostavštine pravoslavnih Srba iz Metkovića u najlepšem delu ovog grada, i upoznajući nas sa istorijom nastanka parohije.
– Metkovačka parohija nalazi se u dolini reke Neretve, na njenom ušću u Jadransko more, i obuhvata grad Metković, sela Glušce, Kremenu-Mihalj i opštinu Opuzen. Po predanju, oko 1716. godine pravoslavci su se zadržali u Metkoviću, Glušcima, Kremenoj i na Trnovu. Od naseljavanja pravoslavnih Srba, te oblasti sačinjavale su jednu parohiju. U početku je parohijsko sedište bilo u Trnovu, današnjem Opuzenu, gde je živeo i parohijski sveštenik. Austrijske vlasti kasnije su prebacile administrativne urede i civilne vlasti u Metković, a 1854. sveštenik Nikola Vlačić prenosi i parohijsko sedište u Metković gde je dve godine kasnije završen i ovaj saborni hram. Po dolasku u Metković živeo je u svojoj kući, a 1873. godine počinje se inicijativom austrijskog generala Gavrila Rodića da gradi parohijski dom pokraj pravoslavne crkve koji postaje i sveštenički dom – pojašnjava nam sveštenik Stanjević.
U periodu od 1823. do 1826. broj pravoslavnih Srba narastao je do 200 duša, sa ukupno 42 kuće. Parohija 1898. godine broji oko 300 osoba u 57 domova. Nešto više od pola veka kasnije, 1959. godine, po zapisima, parohija broji oko 400 duša i ta tendencija rasta vidljiva je sve do poslednjih nesrećnih, ratnih dešavanja na ovim prostorima. U proteklom ratu iselilo se iz ovoga kraja preko 200 ljudi, te ih je sada svega oko 400 u oko stotinak domaćinstava.
– Sadašnja parohija ima oko 103 doma sa nekih 350 do 400 pravoslavnih duša, dok ih je na popisu stanovništva iz 1991. godine bilo oko 600. Moram reći i da je među njima i oko 50 do 70 aktivnih pravoslavnih hrišćana koji učestvuju na nedeljnim bogosluženjima, 200 njih dolaze povremeno i o velikim praznicima, dok njih pedesetak, na neki način, nisu crkveno aktivni iako ih obilazim u njihovim domovima za Krstovdan i Bogojavljenje. Najzastupljenije slave kod pravoslavnih u parohiji su Sv. Jovan Krstitelj, Sv. apostol i jevanđelist Luka, Sv. velikomučenik Georgije, Sv. Nikolaj Mirlikijski, Sv. apostol Toma i Arhangel Mihailo – precizira nam otac Milan.
Sam grad Metković danas uglavnom čine ljudi koji su, zbog različitih okolnosti i malih migracija doselili iz sela Kremena, Mihalja i Glušaca, dok je starosedelaca ostao jako mali broj. Njihove kuće smeštene su u neposrednoj blizini crkve, starom delu grada.
– Metkovci, kako se kaže za starosedeoce ovoga grada, su danas malobrojni. To su prezimena Popovac, Mostarac, Vlačić, Bojbaše i taj deo grada koji oni naseljavaju zove se hrišćanluk i to je najstariji deo Metkovića. Uređenjem Neretve Metković se počeo širiti pa su tako nastali noviji delovi grada. Dakle, u samom gradu živi oko šezdesetak pravoslavnih porodica, dok su ostali na adresama u tri pomenuta sela; Glušcima, Mihalju, i nešto malo u Opuzenu i Pločama – navodi sveštenik.
Sami obnovili svoju crkvuPo dolasku na parohiju u Metković pre godinu i po dana, a po pričama prethodnih sveštenika, paroha Milana dočekuju priče o malom broju dece koja se u hramovima okupljaju kao naslednici pravoslavne loze pa je i sam, kako to kaže, očekivao da dolazi u parohiju koju mahom čini staračko stanovništvo. Od dana kada je počeo da predaje pravoslavnu veronauku, i sam se iznenadio činjenicom da nije sve tako kako je zamišljao.
– Pravoslavnu veronauku predajem u ovdašnjoj osnovnoj školi „Stjepan Radić“ i tu trenutno imamo 20 đaka, dok na čitavoj parohiji imamo 50 dece uzrasta osnovne škole. Ona mlađa generacija rođena u periodu između 1990 – 2000. godine se pretežno odselila, i fale nam ti ljudi čijim smo odlaskom ostali uskraćeni za veću brojnost danas najmlađih generacija. Ako Bog da, sada nam je u planu da ovde pri hramu osnujemo i crkveni hor. Zahvaljujući njihovim bakama, roditeljima koji su ih učili i vaspitavali u veri pravoslavnoj, ta deca danas redovno dolaze u hramove i prisustvuju bogosluženjima. Moram reći da ljudi iz ovih krajeva zaista rano krštavaju svoju decu, sa nekih par meseci starosti, a potom ih redovno dovode u hram i pričešćuju Svetim Tajnama. Tako se deca uče, tako postaju pravi i istinski hrišćani koji na vreme uče o svojoj veri i kako živeti hrišćanskim životom. Oni su naš najsvetliji primer i najbolji zalog za budućnost – ponosno ističe sveštenik Milan, ne skrivajući zadovoljstvo svojim najmlađim parohijanima.
Iako je prethodno imao iskustvo svešteničke službe u Hercegovini, poštovanje i uvažavanje koje ovde uživa od ovdašnjih parohijana u Metkoviću, otac Milan često ističe. No, to nije samo odnos prema sveštenom licu, već prema crkvi i zajednici koje su ih očuvale i zajedno sačuvale u najtežim vremenima. Važno je napomenuti da je u Drugom svetskom ratu arhiva CO Metković uništena, iako je bila sklonjena u privatnu kuću. Crkva je bila srušena, tačnije minirana 31. maja 1992. godine i ovi ljudi odavde, sami i bez ičije pomoći su je kompletno obnovili.
– Jedan od značajnih događaja za parohiju tada je bio dolazak sveštenika nakon sedam godina. Goran Spaić, paroh Dubrovački, iako je administrirao parohijom Metkovačkom, uložio je mnogo truda zajedno sa vernim narodom dok se crkva nije obnovila. Upravo ta obnova crkve jeste najznačajniji trenutak za vernike. To je obnova i Žive Crkve, duhovni preporod za narod. Hram su 8. maja 2005. godine osvetili Episkop Zahumsko-petrovački i primorski Grigorije i tada već umirovljeni Episkop ZHiP Atanasije, uz sasluženje brojnog sveštenstva, vrativši ga tako u službu i Bogu i narodu. Crkva u selu Kremena je isto tako bila zapaljena u proteklom ratu, ali su Kadijevići i Knežići jednako udruženi, i među prvima, sami obnovili svoj hram. I danas, kada je hram obnovljen, a ljudi obuzeti svojim svakodnevnim brigama i obavezama, ne zapostavljaju svoj odnos sa crkvom, sveštenikom. Bilo kojim poslom da se bave, maslinama, mandarinama, povrćem, oni te prve darove u hram i svešteniku donose, jer su učili od svojih starijih da prve plodove daruju kako bi im bilo blagosloveno ono što rade. Ja na to nisam navikao, i zaista moram reći da je lepo biti sveštenik ovim ljudima ovde – kaže otac Milan.
Po njegovim rečima, i pravoslavni i katolički živalj u gradu Metkoviću mahom je verujući, a različitost između jednih i drugih poštuje se kroz uvažavanje. To poštovanje, kaže, osetio je i sam noseći pravoslavne odežde za vreme jednoipogodišnje službe u Metkoviću, gradu koji Neretva svojim tokom grli.