4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

„Loših 100 čine Srbiji zlo…“ (3)

Osećam potrebu da prvo odgovorim na jedan od komentara ispod predhodnog, drugog teksta u feljtonu „Loših 100 čine Srbiji zlo…“, u kome je napisano: „Nikako mi ne ulazi u glavu, kako to mislite da branite i čuvate Srbiju iz „dijaspore“. To NIJE dijaspora, to su TUDJE države! Tuđa kultura, tuđi ljudi, tuđi običaji… Oćete da iz komšijinog dvorišta preko ograde, okopavate svoju baštu. Tesko će to ići.”

Verujem, tačnije rečena skoro sam siguran, da većina naših ljudi koji žive u ”tuđim državama” nije misli i ne misli da iz tih ”tuđih država, sa tuđom kulturom, tuđim ljudima i običajima”, može da brani Srbiju. Svaka država se od onih koji su je napali, koji su ubijali nenaoružane civile i silovali naše majke, žene i ćerke, branila oružjem. Među ljudima koji su to činili bio je i deo (mali deo) naših ljudi koji su iz rasejanja dolazili da u vreme građanskog rata na prostoru nekadašnje Jugoslavije brane Srbe u Hrvatskoj, u Bosni, na Kosovu… isto kao što je bilo i pripadnika gore navedenih naroda koji su odlazili u njihove matice da brane njihove ljude od Srba. Među onima koji nisu mogli da ratuju sa puškom (iz mnogih razloga) bilo je i onih koji su osećali potrebu da reaguju (ili kako se pita autor napisanog komentara ”da se bore”) protiv selektivnog a često i lažnog informisanja, kada su u pitanju zločini nad Srbima i srpske žrtve.

Koliko ja znam u ”tuđim državama” u kojima ima naše dijaspore mi živimo primarno sa našim običajima i našom verom, a da nikome od tih ”tuđih ljudi” u tim njihovim zemljama u kojima su rođeni i oni i njihove majke i očevi, dede i babe, prababe i pradede… nikada nije smetala ni naša kultura, ni običaji, ni vera…

Da bi ste znali koliko sam ja koji pišem ove redove, a pisaću desetine nastavaka ovog feljtona,  lično ”tuđ” ili ”naš” odmah ću da priznam i to priznanje pišem masnim slovima:

”Ja, Nikola Janić, rođen sam za vreme rata u šumi ispod Kosmaja i do moje 26. godine odrastao sam u Beogradu u Srbiji, jednoj od šest Republika tadašnje zemlje Jugoslavije. Sve prvo lepo i ljudsko i emotivno doživeo sam u toj voljenoj Srbiji i nikada nisam pomislio da ću živeti u nekoj drugoj zemlji ali, kako neko reče, život je hteo drugačije. Pre više od pet decenija otišao sam na par dana u Švedsku i u njoj ostao, jer sam sreo nju… Gde ću i kada ću umreti još ne znam, ali znam da ću u ovoj zemlji biti sahranjen. Srce je teško podeliti a nemam ni nameru ni potrebu da ga delim. U jednoj polovini mog srca je Srbija a u drugoj Švedska i ni jedna od te dve zemlje mi nije tuđa. Obe ih doživljavam i grlim ih kao moje”.

Inače mnogo toga što nije naše smetalo je i smeta i danas ”našima” koji su sebi na čelo zalepili novčanicu da su Srbi, a u sebi su imali malo i srpskog i ljudskog. Raspisao sam se… a čitaoce u ovom tekstu treba da upoznam sa istinom kako su devedesetih godina čelnici ”naše” Srpske organizacije u ”tuđoj” Švedskoj tumačili saradnju na polju probijanja medijske blokade. Takođe i da saznaju kakvu bi štetu imala ta srpska organizacija, ako bi reagovala na laži i tražila ispravke u nekim medijima u kojima su ponekad i mrtvi Srbi prikazivani kao ubijeni Hrvati?

Predlog saradnje na probijanju medijske blokade, koju mi je ponudio Svesrpsko Jugoslovenski savez, bio je jasan pokušaj da onemoguće iznošenje istine o stradanju srpskog naroda, što se može pročitati samo u nekoliko od navedenih tačaka u njihovom predlogu:

Tačka 5.: ”Za svaki ev. nastup u medijima gdje bi Janjić predstavljao SSJS potrebno je podnijeti zahtjev koji mora sadržati predmet razgovora i osnovne teze koje će Janjić zastupati. Obavezan je izvještaj Odboru poslije razgovora”. 

Tačka 6.: ”Informativni Odbor (Predsjedništvo) se obavezuje da donese odluku po traženju zahtjeva u roku od 7 dana”.  

Tačka 9.: ”Informativni odbor može u svako doba povući odobrenje za saradnju ako ocijeni da ga Janjić zloupotrebljava te da u svojim istupima radi na štetu saveza i interesu srpskog naroda.”  

Nije mi zasmetalo što moje prezime pišu Janjić, a prezivam se Janić. Nije me dotakla ni uvreda da su se ponadali da sam sličan njima i da ću potpisati sramotu koju su oni napisali. Napisane redove u tački 5 bi i lud shvatio kao pokušaj zabrane da se javnost Švedske informiše o lažima kada se pominju Srbi. Ili su mislili da mediji funkcionišu tako da kada se desi neki veliki zločin kao naprimer ubistvo srpske dece koja su se igrala na obali reke u Goraždevcu, ili Markale, ili Račak… i švedska televizija me pozove da ispred srpske organizacije u Švedskoj da to komentarišem, ja bi treebalo da im odgovorim:

”Hvala na pozivu ali da bi mogao da govorim u vašem programu obavezno je da mi prvo pošaljite napismeno osnovne teze razgovora koji bi vodili i pitanja koja ćete mi postaviti u dnevniku u 19:30 a predlažem da odložite emitovanje vesti o tom događaju ili zločinu (o kome danas pišu i govore sve medije u svetu) nedelju dana, koliko je špotrebno čelnicmai iz Srpsko Jugoslovenskog saveza ne procene da li mogu da gostujem kod vas  i šta o tome moram da kažem”.

Pozvao sam jednog člana njihove uprave i pitao ga da li su budale sastavljale tekst predloga o saradnji na probijanju medijske blokade i koju bi to štetu imali članovi njihovih udruženja i srpski narod u celini, ako bi iznosili dokaze o nepravdi i zločinima nad našim narodom. Posle pauze od nekoliko sekundi, rekao je:

”Pa možda bi nam smanjili dotacije koje savez dobija od Švedske države…” 

”Marš u pičku materinu”… rekao sam i spustio slušalicu. 

Tog dana mi je sve do tada nejasno postalo jasno. Veoma brzo posle tog saznanja osnovali smo udruženje ”Glas Srpskog Naroda”, koje je bilo nezavisno od Saveza. Da bi imao validan kredibilitet da u medijim govorim i pišem u ime dela Srba u Švedskoj, pojedinačno sam nazvao svako udruženje i tražio za to potvrdu njihove saglasnosti, što je većina prihvatila uz zahvalnost.

Nastavio sam, ali sa većim značenjem, da na svaku lažnu informaciju u nekom mediju telefoniram glavnom uredniku i tražim ispravku. Pisao sam novinskim redakcijama i učestvovao u emisijama Švedskog Radija i Televizije. Uskoro sam shvatio da su neki ljudi u upravi Svesrpsko-jugoslovenskog saveza bili mali đavolčići, jer su posle njih na scenu stupili do tada skriveni veliki djavoli. Da bi nastavio da se borio za istinu, morao sam prvo da se izborim sa đavolima, nekim srpskim političarima…

Nikola Janić

Nastaviće se: U četvrtom nastavku iznosim dokaze o njihovim pokušajima da spreče dalje zaustavljanje širenja slike o Srbima kao jedinim lošim momcima i zločincima…


1. „Loših 100 čine Srbiji veliko zlo…“(1)
2. 
„Loših 100 čine Srbiji zlo…“ (2)

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi