0.8 C
Belgrade
subota. 8. februar 2025

Buy now

spot_img

Lokalna alapljivost

Hoće da im ljudi u popisu navedu o sebi i neke podatke koje ni policija u demokratskim zemljama nema prava da traži od svoih građana. Sve staro, odavno obećano i nikada ne konkretizovano, prikazuju se danas od ministra i gospodina Jakšića (koji je u to vreme bio pomoćnik ministra) kao nešto novo!?

Lopušina: Novi ministar dijaspore najavljuje Zakon o dijaspori i popis, zašto država ne želi da izvrši popis ili barem tačno utvrdi broj iseljenih ljudi, nego njeni činovnici stalno ponavljaju netačnu cifru o 4 miliona Srba u rasejanju?

Janić: – U vašem pitanju „zasto države ne želi da izvrši popis“ delimično je dat i odgovor: zato što neće. Ili zato što to ne mogu, što su nesposobni, što sve rade na svoju ruku a ne znaju ni kako naše rasejanje funkcioniše. Zato što hoće da im ljudi u popisu navedu o sebi i neke podatke koje ni policija u demokratskim zemljama nema prava da traži od svoih građana. Kada je gospođa Čubrilo došla na mesto Ministra za dijasporu, verovali smo da će to ministarstvo možda biti od koristi i za tamo i za ovamo. To se nije desilo. Ministarstvo naše šarolike dijaspore bilo je sve godine jednopartisko, a danas je ponovo u rukama SPO-a i delimično istih ljudi koji su ga vodili i pre tri godine. Naprimer gospodin Miodrag Jakšić, tadašnji pomoćnik Ministra, sada je državni sekretar. Kako narod kaže, izgleda da je našoj dijaspori suđeno da konstantno spada „sa konja na magarca“.

Lopušina: Novi ministar ne samo da je najavio, već i garantuje da će za godinu dana da se usvoji Zakon o dijaspori i izvrši popis?

Janić: – Svaka čast ministru, kao čoveku i privatnoj osobi, ali njegova garncija je data od njega kao ministra, člana SPO? Naše ranije iskustvo opravdava i tadašnju i sadašnju konstataciju da se iz tog ministarstva veoma četo papagajisalo, a retko konstruktivno prilazilo nekoj zajedničkoj potrebi i rasejanja i matice. Lično takođe i ja često „papagajišem“ o istim pitanjima, jer se ništa ne menja. Kao predstavnik i predsednik jedne od čelnih orgaizacija srpskog rasejanja, imam obavezu da se prvenstveno zalažem za interes naših članova, ali i interes srpske dijaspore uošte. Nama, a time i matici, nikako ne ide u korist da se među dijasporom dešava ono što se godinama dešava u Skupštini Republike Srbije: da se međusobno optužuju za neshvatljive krivice, pa čak i težak kriminal, a da te optužbe nikada nisu rezultirale u neki sudski proces ili da se kasnije iznela činenična konkretizacije izgovorenog. Važno je da napomenem da se ovo ne odnosi na Srpsku Radikalnu Stranku, na koju se sada vrši veliki pritisak i hajka da navodno samo oni obstruiraju rad Skupštine. Ovo se odnosi na sve, jer razlika između pozicije i opozicije u Skupštini Srbije je samo u vremenu, u trenutku kada je ko izgovarao (ne)opravdane optužbe i uvrede.

Lopušina: Interesantno je kako naši „tamo“ gledaju i tumače to što se dešava ovde…

Janić: – Dešavanja u Skupštini i međupartiski odnosi uopšte su posebna priča i o tome bi mogi da porazgovaramo drugom prilikom. Ali da bih potvrdio da se stare tvdnje danas izbacuju kao nova obećanja, potsetio bih vas na intervju koji je gospodin Aleksandar Čotrić, tadašnji zamenik ministra za dijasporu, dao za „Novosti“ pre 3 godine, odnosno 9. avgusta 2005. Tada je, između ostalog, o popisu dijaspore rekao: „Popis počinje u septembru i finansiraće ga vlada“.“ Evo ga i treći septembar na pragu a mnogo toga što se tada moglo pročitati u njegovom intervjuu, skoro je istovetno sa rečima koje danas dolaze iz ministarstva. Sve staro, odavno obećano i nikada ne konkretizovano, prikazuju se danas od ministra i gospodina Jakšića (koji je u to vreme bio pomoćnik ministra) kao nešto novo!?

Lopušina: Čudno da kod kuce stalno čijemo drugačije podatke o dijaspori, naprimer da samo nešto manje od 17.000 mladih u rasejanju uci srpski. Ko je za to kriv?

Janić: – Nažalost i ja verujem u taj podatak. Ko je kriv? Mi sami. Prvenstveno roditelji te dece, ali i srpske organizacije i matica. Kada bi kod većine postojala iskrena i jaka volja za učenjem maternjeg jezika, stvari bi izgledale sasvim drugačije. Mišljenje o potrebi kao i odgovornost za (ne)omogućavanje učenja srpskog je u zavisnosti od toga ko o tome govori i o kojoj se zemlji, gde žive naši ljudi, radi. Uslovi za učenje maternjeg jezika variraju od zemlje do zemlje, a odgovorni u matici se varaju ako veruju da je matica svoju obavezu ispunila time što je manji deo potrebnih udžbenika eventualno poklonjeno nekom delu našeg rasejanja. Ne u svim zemljama već samo u nekim. Ali udžbenici, kao udžbenici, ne bi trebalo da budu neki nepremostiv problem. Ako bi postojalo interesovanje za učenje i ako to matica ne može da finansira, koštanja udžbenika bi bila odgovornost roditelja, što bi delimično bilo i identično sa praksom u matici. Jezgro problema je što država Srbija svoje državljane koji žive, privremeno ili ne, van njenih granica, ne vidi kao ravnopravne sa građanima u matici. Zbog toga ne postoje ni smernice, ni strategija, ni dugoročan plan ili zakon o gradivu i omogućivanju te nastave, kada su u pitanju deca iz rasejanja. U svakom slučaju verujem da ovo važno pitanje ne bi nikako trebalo da bude u nadležnosti MzD, jer se na taj način ono marginalizuje i ograničava, već isključivo u nadležnosti Ministrstva školstva, prosvete i obrazovanja.

Lopušina: Kakva iskustva su sa školovanjem naše dece na srpskom u Švedskoj?

Janić: – Ni bolja ni lošija nego što su u ostalim Evropskim državama.

Lopušina: Guča je postala međunarodno iseljenički sabor, jer je na njoj više iseljenika nego domaćih gostiju. A skupa je kao Švajcarska, zašto?

Janić: – Zbog lokalne alpljivosti i lošeg marketinga. Kada bi bilo drugačije, onda bi se u svetu više govorilo o Guči, o srpskoj gostoljubivosti, o nezaboravnim muzičkim i drugim emotivnim događajima… Umesto da je tako oslikana atmosfera u Guči, imamo malo iznervirane i shvatljive priče o neshvatljivo i nepotrebno visokim cenama za jedno pivo, sendvič ili pljeskavicu. Niko ne razmišlja o tome da bi, ako su cene u granice prihvatljive normale, Guča svake godine imala više i više posetilaca a Srbija i srpski narod jednu skoro egzistencijalno potrebnu, lepu, veću, dužu i istinitiju priču o Srbiji i Srbima.

Lopušina: Država se hvali da je dinar jak, a u stvari ljudi iz Nemačke kažu da je to uvek leti i pred Novu godinu, kada se kurs namerno obara, jer dolazi 300.000 gastarbajtera pa im treba uzeti pare. Što se i dešava. Kako to komentarišete?

Janić: – Objašnjenje je već dato. Samo što u slučaju sa kursom evra, alapljivost i bezobrazluk nije lokalna već, nažalost, nacionalna. Država možda u tih par meseci ućari neki dinar, ali zato se domaći proizvodi u tom periodu kupuju manje, nego što bi se to činilo da je kurs realniji. Ovde se radi i o podsvesnom osećaju ljudi iz rasejanja da su cilj planirane prevare, pa zbog toga i svesno i nesvesno menjaju samo onoliko novca koliko im je neophodno. Dakle gubitnici su opet ljudi u Srbiji. Kada se proizvod neke fabrike slabo prodaje, onda se njeni radnici otpuštaju sa posla i, u svakoj normalnoj državi, padaju na teret državnog budžeta. Namensko i vremenski ograničeno „jačanje“ dinara, slabi u mnogome državu, što je obratno od onoga šta su mislili, da su pametno smislili, oni koji tempirano slabe kurs evra. I da dodam još nešto, što je nevezano za ovo vaše pitanje. Naši ljudi koji žive van granica Srbije već odavno nisi „gestarbajteri“, pa vas molim da taj izraz zamenite recimo formulacijom „naši u rasejanju“.

Lopušina: Slažem se. Idući „dežurni razgovor“ imaću znači sa Nikolom iz rasejanja. Hvala na primedbi kao i na vašim iskrenim odgovorima.

Janić: Hvala vama, Marko Lopušina iz matice.

Povezani Prilozi

2 KOMENTARA

  1. Netreba da cudi kurs „jakog“ dinara. Kurs se ovde u Srbiji formira prema potrebama uvoznickog lobija (nekolicine mocnika). Tacno je i da vec godinama u nazad (20-30) godina zbog dolaska „gastarbajtera“ dinar naglo ojaca pred njihov dolazak u domovinu. To nije nista novo – pogledajte kursne liste od ranije. Sadasnje nemoguce stanje, nemoguce jer evro u celom cvetu jaca a u Srbiji gubi vrednost iako joj je privreda na nuli, odgovara uvoznicima. Kada isprazne magacine dinar ojaca da bi od narodne banke otkupili jeftino devize za navu kupovinu. Posto svi pametni drze sredstva u evrima kada ta roba stigne dinar oslabi i prividno (u evrima) roba postaje jevtinija. Tada se skupljaju dinari. To sto je uvozna roba visestruko skuolja u Srbiji nego na zapadu je opet druga prica.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi