Pre otprilike mesec dana u hotelu „Moskva“, koji se nalazi u centru Beograda, glavnom gradu Srbije, kobajagi dobro došloj u EU, vodio se nevezani razgovor o Đilasu. Ne o onom Titovom i posleratnom Đilasu, već o sadašnjem, ponosnom gradonačelniku, ponosnog belog grada Beograda. Ili…?
Kakav bre crni beli grad? Kakav dobar gradonačelnik, koji se brine o građanima „njegovog“ grada? Taj čovek ne zna ni da broji, ni šta je plus a šta je minus, a kamo li da zna da vlast treba da se brine za građane. Ili tačnije njegovo znanje sabiranja je selektivno. Neshvatljivo selektivno. Kada broji za njegove privatne mnogobrojne firme, računa čovek i te kako dobro. Zato i zarađije milione evra. Ali kada je u pitanju Beograd i Srbija, nikako čovek da sabere kako treba i da shvati da je i za Beograd i za Srbiju jeftinije da se popravi stotine rupa na trotoarima, nego da se plati odšteta strancima, koji polome noge i ruke. O sramoti pred Evropom, u koju ćemo kad tad stići (možda kad se EU raspadne) a da nas iz Evrope nisu ni Nato bombe pomerile, da ne pričamo… Da govorimo o lomnjavi i lečenju mnogih porazbijanih glava, slomijenih nogu, rebara, pa čak i doživotnih invalida među građanima Beograda, i došljacima iz unutrašnjojsti, nema svrhe. Koga je u Srbiji briga da se brine o srbima? Gradonačelnika Đilasa sigurno nije, jer da jeste odavno bi on sračunao da je odsustvo sa posla, lečenje u bolnici, doživotni invaliditet (ne daj Bože) neke bake, ili madića i devojke, za sve nas mnogo skuplje i pogibnije, od koštanja da se poprave rupe na trotoarima na Terazijama, na Trgu Republike, na Zelenom vencu…
A neće da ih poprave. Kao da ih u tome sprečava neko nastrano uživanje da narod u centru Beograda mesecima konstantno lomi udove i razbija glave. Autor ovog teksta je prilikom svake njegove posete Beogradu fotografisao te rupčage i slomljene stepenice… Nazivao je telefonom i slao pisma sa fotografijama, moleći gradonačelnika Đilasa da spreći dalje sakaćenje i maldih i starih…
Ali pisanje čoveka „koji je otišao odavno iz Srbije i zato nema pravo da soli pamet onima koji su u njoj ostali“, nije most na Adi, da bi gradonačelnik Beograda o tome razmišljao. Da ne bi objašnjavao o čemu sam telefonirao i pisao, dovoljno je da pogledate slike, napravljene u krugu udaljenosti najviše od dvesta metara, od hotela „Moskve“ koji se nalazi na Terazijama, najcentralnijem centru grada Beograda! Videćete i sami šta je crno na belom, Shvatićete sve, jer niste ni slepi, ni parcijalno sposobni da zaključite da su 2+2 = 4. Na kraju krajeva niste ni gradonačelnik Beograda.
Nikola Janić
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |