4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

Još jedan srpski „Kongres“ bez temelja

„Kako je to moguće da poziv za osnivanje „jedinstvene srpske organizacije u Evropi“ nije poslat skoro nijednoj čelnoj srpskoj i patriotski provereno orijentisanoj organizaciji kao, naprimer: Savezu srpskih udruženja u Nemačkoj, Savezu srpskih udruženja u Švedskoj i sličnim organizacijama u Holandiji, Danskoj, Norveškoj, Belgiji…“

13. februar 2005.

Gospodine Janiću, poslednjih mesec dana na srpskim Internet forumima cirkuliše poziv za „Kongres srpske dijaspore Evrope“ koji treba da se održi 26. februara u Parizu. Na pozivu se vide e-mail adrese osoba i institucija kojima je poslat, između kojih i vama i časopisu „Koreni“, čiji ste vlasnik i odgovorni urednik. Mnogi se pitaju zašto se vi ovog puta ne oglašavate i ne komentarišete taj skup, kao što ste to činili po pitanju „Kongresa Srba Evrope“ koji je bio 2003. u Švajcarskoj i „Kongresa Srba Evroazije“ čiji je predsednik gospođa Mila Alečković. Da li je ovog puta zaista u pitanju „Kongres evropske dijaspore“ i, ako jeste, da li ćete vi, kao predsednik jedne od čelnih srpskih organizacija, koja je po brojnosti članstva u vrhu organizacija srpskog rasejanja, učestvovati na tom Kongresu?

Nikola Janić: Svim patriotski orijentisanim srpskim organizacijama i Srbima bila bi velika čast i neizmerna radost da budu delegati ili gosti na „Kongresu Srpske dijaspore“, ma gde se on odrzavao. Nažalost, svi dosadašnji „kongresi“ i njihovi predsednici nisu bili Kongresi već najnize prevare. Upotrebljavam izraz „najniže“, jer ne postoji mnogo toga što je niže i bednije od laganja sopstvenog naroda koji godinama živi u izolaciji. Gospođa Mila Alečković nije predsednik ”Kongresa Srba Evroazije”, a ne znamo ni kakva je (i čija je?) to ”organizacija”. Inače svi ti „kongresi“ potekli su od pojedinaca iz Francuske i nisu nikakve organizacije, ne računajući KSU (Kongres Srpskog Ujedinjenja) iz Amerike, koji danas ima oko hiljadu članova. Inicijatori tih „evropskih kongresa“ jesu u vezi su sa američkim KSU, a neki su i članovi tog kongresa „preko bare“. „Braća iz Amerike“ su u arogantnosti otišla toliko daleko, da su pravili i elaborat kako da ruše druge skupove naše dijaspore i „postanu lider srpske dijaspore u Evropi“. Deo te sramote objavili su čak i u svom Biltenu. Inače, o KSU i pojedinim članovima njihove uprave može se otvoriti posebna tema i napisati debela knjiga. Nažalost, ne o njihovom velikom patriotizmu, već o visokoj inteligenciji kojom se busaju u grudi, a, ustvari, obiluju providnim glupostima, lažima, dugogodišnjim prevarama i konstantnim kićenjem tuđim perjem, u čemu im u poslednje vreme svesrdno pomaže i Ministarstvo za dijasporu i …

Gospodine Janiću, nadam se da ovaj razgovor neće biti blaćenje drugih predstavnika dijaspore već konkretne činjenice o kongresu o kome vas pitam.

Nikola Janić: Blaćenje drugih je niskot, a činjenice o nečemu sto je bitno za sav naš narod je moralna i patriotska odgovornost. Ako neko pronađe i dokaže i jednu neistinu izgovorenu u mojim odgovorima na vaša pitanja, onda sam ja nitkov i obećavam da ću na sajtu mojih novina, kao i u ovoj istoj rubrici, velikim slovima to objaviti. Ali, pre nego što postavite druga pitanja, dozvolite da i vas i one koji čitaju ove redove podsetim na intervju gospodina Zorana Milinkovića, vlasnika restorana u predgrađu Pariza, koji su objavile „Novosti“ 12. juna 2004. Na postavljeno pitanje „zašto se kandiduje za izbor Predsednika Srbije, kada nema nikakve šanse da pobedi“, gospodin Milinković je odgovorio da to pre svega čini „da bi se nastavila priča o dijaspori“. Ja želim da se zaustave priče, a da se udružimo na delima. U istom intervjuu Zoran je bio kategoričan i naglasio da nikoga do tada nije kritikovao u dijaspori, ali da sada mora i da to „shvate drugarski i prijateljski, zarad interesa naših građana“. Nadam se da će se tako shvatiti i moji odgovori i sve što kažem rečeno je u interesu i građana Srbije i nas u rasejanju.

U redu. Da li je najavljeni skup za 26. februar u Parizu zaista „Kongres srpske dijaspore“?

Nikola Janić: Naravno da nije. Srpska dijaspora nije ni Zoran, ni Nikola, ni Mila, ni Petar, ni bilo kakvi pojedinci ili manje grupacije, a najmanje oni koji su, izgleda, perverzno zavisni od imena „Kongres“. Najveći deo srpskog rasejanja su naši ljudi koji ostaju anonimni, odnosno izvan organizacija, klubova i drugih asocijacija. Ali, veliki deo koji zapad računa kao organizovanu dijasporu, a na koji matica može da se osloni i računa, čini masovnost članstva naših organizacija. Među nama su i intelektualci, oni pojedinci koji svoj intelekt koriste za jačanje, a ne za razbijanje srpskog korpusa u Evropi. Da je zaista u pitanju Kongres srpske dijaspore, onda bi sve čelne organizacije i sva njihova udruženja u Evropi, Americi, Kanadi, Australiji… dobili predlog za sazivanje takvog kongresa bar godinu dana unapred. Dogovorili bismo gde bi se održao i šta je njegova pozitivna karika za srpstvo i srpske drzave. Bar nekoliko meseci ranije znali bismo koliko hiljada delegata zastupa te stotine institucija i asocijacija srpskog rasejanja; koliko elaborata, referata i govornika će na njemu biti (i ko su?) i koliko će dana trajati rad tog našeg kongresa. Naravno da bi tek tada i takav veličanstven skup mogao da se nazove i da bude „Kongres srpske dijaspore“. A sta, umesto toga, imamo danas? Poziv upućen internetom srpskim medijima i nekolicini manjih udruzenja. Naprimer, Srpskom savezu u Švedskoj, Savezu udruženja u Nemačkoj, Belgiji, Danskoj, Holandiji… nije stigao nikakav poziv. Dakle, postoji samo poziv koji je zaobišao čelne organizacije i u kome piše da će se u Parizu opet papagajisati o istim temama i da će govoriti gospodin Milinković i ostali koji se prijave, a podvlači se da će biti dosta uglednih i „visokih gostiju“. Mi, normalni Srbi i normalne srpske organizacije, ne palimo se na nepoznate visoke goste, a ja lično, ni na poznate. Kao inicijatori ovog skupa nazvanog „Kongres Srpske dijaspore“ oglasili su se prvo nekolicina bezimenih studenata iz Republike Srpske kojima je, kako su sami napisali, gospodin Milinković „mecena“ koji se brine o njima. Vremenom se briga za te studente očigledno smanjila, pa u pozivima kojima nas bombarduje svakodnevno, čak i više puta dnevno, kao potpisnik stoji samo gospodin Milinković. Inače promenio je i par puta ono što je on pisao i potpisao, naime o onome čime će se taj skup baviti…

Da li vi, gospodine Janiću, imate nešto lično protiv gospodina Zorana Milinkovića?

Nikola Janić: Protiv gospodina Milinkovića sigurno ne. On je u društvu simpatična i šarmantna osoba. Ali sam 200% protiv svega i protiv svih onih koji svesno ili nesvesno svojim (ne)radom varaju i maticu i rasejanje. Neka se opamete i taj novac, koji godinama bacaju na nekonstruktivne skupove po Švajcarskoj i Francuskoj, gde dovedu nekoga ko je, u ovo vreme i uz uslove života kakvi su u matici, presrećan da prvi put, ili ponovo, vidi Pariz, daju onima koji su danas gladni i smrznuti na Kosmetu. Dozvolte da uporedim neke i nečije tvrdnje sa istinom i da vam za istinu dam bar jedan dokaz, a mogu i više. Ako ni zbog čega drugog, onda bar da pošteni dobro promisle da li je taj skup u Parizu od koristi (i kakve?) ili stete, ali i da „oni“ znaju da mi znamo istinu o onome čime se oni bave.

Dakle da krenemo od nesporno tačnog podatka da je gospodin Zoran Milinkovic već više godina predsednik neke partije koja nosi ime „Patriotska stranka dijaspore“.

Ali nije tačno da je to partija srpske dijaspore. Za sve te godine, od kada ta partija postoji, mnoge čelne organizacije u rasejanju od nje nisu dobile ni jednu razglednicu, a kamoli program ili saglasnost da je to „naša“ partija. Naprimer, na prvom savetodavnom skupu predstavnika dijaspore i novoosnovanog Ministarstva za dijasporu prošle godine u Beogradu, na pitanje da li bilo ko od prisutnih zna za ovu partiju i da li mu se ona obraćala za neki kontakt SVI su odgovorili, u prisustvu ministra Vukčevića, njegovog zamenika Aleksandra Čotrića i predstavnika domaćih medija, da nije bilo nekog kontakta, pa je i deci u obdaništu jasno da to nije partija koja je reprezentativna za ili podržana od srpskog rasejanja.

Ova vaša tvrdnja zvuči neverovatno. Gospodin Milinković je bio kandidat za predsednika Srbije. Nećete valjda tvrditi da vam je nepoznata njegova kandidatura ili partija čiji je predsednik?

Nikola Janić: Nikada mi ne bi palo napamet da tvrdim tako nešto. Ali mi često pada na um (a ne bi trebalo da sam u tome izuzetak) da matematika po pitanju toga nije baš precizna. Da bi nečija kandidatura za predsednika Srbije bila prihvaćena potrebno je da kandidacionoj komisiji podnese 10.000 potpisa onih koji podržavaju njegovu kandidaturu. Tačno je da je gospodin Zoran Milinković podneo potrebnih 10.000 potpisa. Ali, takođe je logično da za njega na izborima i glasa tih deset hiljada i plus barem još jedan. Ali nelogično je da od 10.000 potpisnika glasa manje od pola, odnosno 5.012 glasaca, koliko je glasalo za Milinkovića. Ono što i ptice na grani znaju i što se javno priča, bliže je istini, odnosno da je stvaranje i cilj „Patriotske partije dijaspore“ nečija računica da će „Partija dijaspore“ od Radikala da odvuče onaj deo glasača koji se nije čvrsto i verno odlučio za radikale. Čak ni ti planeri nisu ni u snu mogli pretpostaviti da će neobjašnjivo nestati polovina onih koji su svojim potpisom omogućili izlazak na izbore „njihovog kandudata“.

Rekli ste da ćete govoriti samo istinu. Dozvolte da budem cepidlaka i da vas podsetim da brojka od 5.012 glasaca nije manje, već više od polovine od 10. 000 potpisa.

Nikola Janić: Teoretski i matematički ste u pravu. Ali se nadam da ćete se takođe složti sa verovatnoćom da je širom cele Srbije i rasejanja glasalo bar 13 ljudi koji su verovali da je „Patriotska stranka dijaspore“, čiji je predsednik Zoran Milinković, zaista stranka dijaspore, a ne nečija o kome dijaspora nema pojma, a da tih 13 nisu među 10.000 potpisnika. Dakle, ja poštujem obavezu da govorim istinu i nadam se da će to uciniti i gospodin Zoran Milinković i da neće poreći da me je prošle godine pozvao na sastanak koji je trebalo da se održi u hotelu Mažestik u Beogradu. Rekao mi je da razume da ja nemam nameru da gubim vreme u razgovorima sa osobama kao što je Mila Alečković, koja predstavlja samu sebe, i potvrdio mi da je on na sastanak pozvao samo predstavnike nekih naših organizacija iz rasejanja. Međutim, pred sam početak sastanka pokazalo se da nije tako. Izuzetno lepa i šarmatna gospođica Maja Milatović, koja je sedela jednu stolicu od mene, telefonom je davala instrukcije gospođi Aleckovic u kojoj se sali hotela „Mažestik“ nalazimo. Iznenađen ovime upitao sam Zorana o čemu se radi, a umesto njega odgovorio je kratko, jasno i sigurno muž potpredsednice KSU Jasmine Vujić: „Ja sam pozvao Milu Alečković i ja sam taj koji ovde odlučuje“. Okrenut Milinkoviću ponovio sam pitanje. Ćutao je. Treći put obratio sam mu se rečima: „Zorane, imaš šansu da ovde javno i pred svedocima porekneš priče koje kruže i kažeš da nije istina da si sve godine dobijao novac iz Amerike?“ Zoran je i dalje ćutao, a ja sam uz konstataciju da mi tu nije mesto, napustio taj sastanak na koji me je pozvao Zoran Milinković, a na kome je odlučivao čovek koji se kratko vreme pre toga vratio sa rada u Americi. Gospodin Vujić je prešao celu Ameriku uzduž i popreko radeći kao vozač kamiona, a to mu nije garancija da on i njemu bliski mogu da prelaze Srbe u Evropi kako i kad oni hoće, a da se sve to svaljuje na leđa napaćenom narodu.

Da li je to bio jedini vaš kontakt sa „Patriotskom partijom dijaspore“ i gospodinom Milinkovićem?

Nikola Janić: Nije. Zoran i ja sreli smo se na kratko, usput ukupno možda pet do šest puta. Susret koji dobro pamtim bio je u Parizu 2003. kada smo se dogovorili da Srpski Savez iz Švedske, čiji sam ja predsednik, USDE i ta njegova Partija zajedno napišu pismo Vladi u matici da ne prihvati američki zahtev da se njihovim državljanima ne može suditi u drugim zemljama. Imao sam jedan jedini kontakt sa strankom preko potpredsednika, gospodina Opačića, koji mi je obrazložio da „nije pogodno da oni stanu iza toga, jer se to ne bi dobro tumačilo od vlasti u Beogradu“.

I tako ništa od zahteva da smo svi isto vredni?

Nikola Janić: Srpski Savez u Švedskoj sa svojih, manje ili vise, 13.000 članova, je, koliko mi je poznato, najbrojnija naša organizacija u Evropi. To članstvo, koje je i demokratsko i ponosno, ne bi dozvolilo da se odustane od nečega u šta oni veruju samo zbog toga što se to „ne bi svidelo vlasti u Beogradu“. Naravno da sam taj zahtev poslao matici.

Da se vratimo na glavnu temu našeg razgovora i ključno pitanje: Kakvo je mišljenje i stav predsednika najbrojnije srpske organizacije u dijaspori o skupu u Parizu 26. februara, na koji poziva gospodin Milinkovic?

Nikola Janić: Mišljenje jednog čoveka nema neko posebno značenje. Ali, postoje činjenice koje svakome ko želi da ih vidi jasno oslikavaju da li je u pitnju iskren pokušaj da se dođe do jedinstva ili je, i ovog puta, to šablonsko kočenje angažovanja masovne dijaspore u korist matice, a koje je i ranije pokretano iz istih izvora.

Da li vi tvrdite da i ovog puta nije u pitanju sveza i neophodna transfuzija među dijasporom, već da je i ovo otrov koji se opet ubrizgava u naše vene?

Nikola Janić: Dozvolite da kao odgovor činjenično analiziramo šta u stvari stoji u pozivu koji dolazi iz Francuske i u pozivu objavljenom programu tog skupa, koga su po treći put nazvali – ni manje, ni više – nego: „Kongresom Srpske dijaspore“. Pre nego sto se odluči za odlazak ili ne, svaki pošten čovek trebalo bi da obrati pažnju na sledeće:

Prva rečenica u pozivu je: VI STE NAM POTREBNI! Ko je kome potreban? Da nije možda u pitanju da je nekome potrebno članstvo koje bi se iskoristilo pred sve češće najavljivane moguće izbore u matici? Ili je nekome u matici potrebna „dijaspora“ čije bi ime mogli da koriste u otrcanim političkim prepucavanjima i prevarama ili u nekome naklonjenim medijima? Da nekome nije potreban bilo kakav „mandat dijaspore“ da bi mogli da spreče baš DIJASPORU u odavno neophodnom lobiranju (ne naduvanom, neproduktivnom i lažnom) i profesionalno osmišljenom informisanju zapadnih političara o onome o čemu još nismo informisali javnost zapadnih zemalja, a što je egzistencijalno važno za budućnost naših matica?

Druga rečenica je: „Budite deo jedinstvene evropske organizacije Srba!“ A prva tačka programa je, ni manje, ni više, nego: „OSNIVANJE JEDINSTVENE SRPSKE ORGANIZACIJE U EVROPI“??? Da li je potrebno podsećati bilo koga da su baš iz istih izvora iz Francuske godinama dolazila osporavanja i sabotiranja svih napora mnogih naših čelnih organizacija za zajedničko, udruženo i koordinirano angažovanje za dobrobit matice? Zar nikoga ne poziva na uzbunu paradoks da danas opet isti ti, koji su tvrdili da ZAJEDNO I KOORDINIRANO ne možemo, sada pozivaju i bezobrazno i javno deklarišu da ste im potrebni da bi oni, koji nemaju organizaciju, osnovali “ JEDINSTVENU SRPSKU ORGANIZACIJU U EVROPI!“

Priznajem da je čudno. Da li mozete da budete opširniji?

Nikola Janić: Kako gospodin Milinković reče u njegovom pomenutom intervjuu da on „kritikuje pojedince u dijaspori u interesu građana“, dozvoljavam sebi da u interesu poštenih organizacija srpske dijaspore, a samim tim i sveopšteg srpskog naroda, upitam one koji pozivaju na „Kongres“, a istovremeno tvrde da to nije Kongres, već „radni naslov skupa“: Da li misle da ih zaista nismo pročitali i da ne znamo da je ovo još jedan pokušaj iz odranije poznatih i istih izvora da uz pomoc „Kongresa Srba Evrope“ (opet lažnog i montiranog) zatvore krug onoga što su planirali još 2002. godine, a što sigurno nije u interesu ni Srba u rasejanju, ni na Kosmetu, ni u Beogradu ili u drugim mestima širom Srbije i Crne Gore? Ili je predsednika „Patriotske stranke dijaspore“ (čije je ukupno članstvo na nivou članstva jednog od 38 udruženja Srpskog saveza) neko ubedio da naša dijaspora mora da bude jednopartijska (ali da pripada samo partiji koja je na vlasti) i da ona ne treba da broji više od onih e-mail adresa na koje je on poslao njegov poziv? Ako nije tako, onda neka objasni kako je to moguće da poziv „Za osnivanje jedinstvene srpske organizacije u Evropi“ nije poslat skoro nijednoj čelnoj srpskoj i patriotski proverenoj organizaciji kao, naprimer: Savezu srpskih udruženja u Nemačkoj, Savezu srpskih udruženja u Švedskoj i sličnim organizacijama u Holandiji, Danskoj, Norveškoj, Belgiji… Zar je „Milinkovićima“ nepoznato da među tim organizacijama već postoje dogovori o zajedničkom i koordiniranom delovanju, nasuprot pokušaja ljudi bliskih Ministarstvu za dijasporu i TV reporteru RTS-a da se takav sporazum ne potpiše? Naprimer, samo Savez srpskih udruženja u Nemačkoj i Švedskoj, koji sarađuju u svemu što je od koristi našem narodu, obuhvata oko 100 srpskih udruženja. Zar je logično da pojedinci kao što su Mila Alečković, Sima Mraović, Milinković (predsednik pojedinačne i jedne stranke), koji nemaju bazu članstva, nisu shvatili da je normalno da se pojedinci, manje grupacije i udruženja sa malim članstvom približe godinama postojećim, čvrstim organizacijama, a ne obrnuto. Doduše, ljudi koje mi u dijaspori nazivamo „kongresmenima“ umesto tog logičnog i zaista korisnog redosleda, godinama otvaraju nešto novo umesto da pomognu u dogradnji već utemeljenog i postojanog.

Primećujem da ste tokom ovog razgovora ukazali na mnogo toga kao štetno i za rasejanje i za maticu. Da li je to zaista tako?

Nikola Janić: Da nije u pitanju ozbiljnija pozadina nego što su je imali dosad održani sramni „kongresi“ ili da su u pitanju samo bolesne ambicije pojedinaca, onda bi na to moglo da se odmahne rukom i da se cirkus objasni neizmerno tužnom, ali nažalost kod nekih ljudi prisutnom osobinom: „Ako ne mogu da budem JA onda cu sve uciniti da ne budes TI“, što bi moglo na da se opiše i ovako: Srbin A i Srbin B potiču iz istog mesta u Srbiji i obojica žive u Evropi. Obojica su saznali da je u njihovom mestu 20 ljudi obolelo od teške bolesti i da život može da im spase samo inekcija koju ova dvojica mogu da nabave. Srbin A nabavio je 19, a Srbin B samo jednu. Selo je presrećno. U rukama dva Srbina IMA 20 inekcija. Ono na šta niko nije racunao, pa ni oni čiji su zivoti u pitanju, jeste tragična činjenica da će Srbin B na svaki način gledati da spreči Srbina A da i njegove inekcije stignu tamo gde su neophodne. Devetnest nevinih i poštenih više nema među žiteljima njihovog sela. Po sredini sela, sa osmehom na usnama, šetka Srbin B i one, koji bi trebalo da ga prezru i da ga se odreknu, uz izgovoreno „želim vam dobar dan“ sa smeškom podseća i da je on taj koji je obezbedio inekciju koja je Srboslavu spasla život. Naš opšti problem je da Srbin B nije svestan da je izgovoreno „želim vam dobar dan“ uputio nekome ko je išao na 19 sahrana, gde je među sahranjenima bilo i više dece jedinog prezivelog Srboslava, kome je Srbin B „spasao“ život koji ovaj verovatno više ne želi?

Ovaj skup u Parizu nudi u poslednjoj tački njihovog programa: „OSNIVANJE FONDA SOLIDARNOSTI „JEDAN EVRO JEDNA NADA“ (za studente, socijalno ugrožene, povećanje nataliteta…). Nismo li mi ovo već pročitali u jednom od intervjua gospođe Mile Alečković koja se na sajtu Ministarstva za dijasporu opisuje recima:

„Mila Alečković-Nikolić je klinički psiholog i pisac. Doktorirala je na Sorboni i godinama živi u Francuskoj. U poslednje vreme često je na putu između Pariza i Beograda. Veoma je angažovana na okupljanju naših ljudi u rasejanju i njihovom povezivanju sa otadžbinom. Predsednik je kongresa Srba Evro Azije.“

Neka nam neko od silnih „kongresmena“ pokaže konkretno bar nešto šta su za ove poslednje tri godine za našu maticu učinili „Kongres Srba Evrope“, „Kongres Srba Evro Azije“, ali i kako će najavljeni „Kongres Srpskih organizacija Evrope“ sa jednim našim evrom da poboljša natalitet među socijalno ugoženima u Srbiji… Kada bi to mogli da učine, onda bi mi kojima je primarnost nasa država i naš narod, možda i mogli da sjašemo sa konja na magarca… Nažalost, činjenica ostaje da se i pored svih njihovih tumaranja poslednjih godina, nije rodilo ni jedno plodonosno „čedo“ – ni u matici, ni u rasejanju. Ako već ne mogu da rađaju novo, neka prestanu sa pokušajima da ubijaju postojano i živo. Ovo se odnosi i na Ministarstvo za dijasporu i na njihove „poslovnice“ u inostranstvu.

Naravno da neću biti u Parizu 26. februara. Možda ću biti u Beogradu, ili u Republici Srpskoj, ili na Kosmetu, ili u Stokholmu… Ali ćemo i ja, i organizacija na čijem sam čelu na jedan ili drugi način, kao i uvek do sada, biti uz naš narod.

Ko će biti u Parizu, ne znam. Znam da je 90% od onih koji su bili na „Kongresu Srba Evrope“ u Rumlagu brzo konstatovalo da su učestvovali u režiranoj prevari. Voleo bih da se to ne ponovi, a pogotovu da neko od tih ljudi ode ovog puta u Pariz samo zbog promene „klime“ ili da bi ga ponovo video. Inače, vrata Srpskog saveza i USDE-a uvek ostaju otvorena za sve pojedince i organizacije koji su za iskrenu saradnju, za dogovoreno i koordinirano delovanje svih nas za bolju budućnost naše matice i naših najdražih u njoj.

Gospodine Janiću, hvala vam na razgovoru. O čemu biste želeli da govorimo idući put?

Nikola Janić: O američkom KSU. O radu – ili neradu – Ministarstva za dijasporu tokom godinu dana njegovog postojanja, a čiji rad nije onakav kakvim ga predstavljaju na svom sajtu i u medijima. O novinarima i reporterima koji dobijaju od političara nagrade, možda zato što godinama forsiraju bajke: posebno tragediju o firmi jednog našeg čoveka koji godinama u programima jednog naseg TV reportera ponavlja obećanje da će izgraditi 250 kuća za beskućnike na Kosmetu, a da ga taj reporter ni posle tri godine nije javno upitao: „Je li, bre, za sve ove godine ti nisi stavio ni jedan crep na neku srpsku kuću na Kosmetu koje prokišnjavaju. Šta je sa feljtonski obećanih 250 kuća?“

Za onoga ko hoće da traži istinu; da spreči dalje varanje naše javnosti i u matici i u rasejanju; da iznese istinu o prevarama sajta koji nosi ime srpske dijaspore, a nema veze sa dijasporom; da govori o potrebi inventara mnogo čega što zaudara… tema ima dosta. I vi i čitaoci ovog razgovora možete pitati šta hoćete. Ja cu da odgovorim.

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi