Građanima, medijima i političarima u Srbiji…
Premijerka Hrvatske Jadranka Kosor reče, pre desetak dana, da ni 20 godina od samostalnosti Hrvatske neki političari ne shvataju da hrvatski narod i premijeri „više neće dolaziti u Beograd da pitaju za savet, molbu ili dopuštenje da nešto urade“. Znači li to da je Hrvatskoj savetovano iz Beograda, pre dvadeset i nešto godina, da se naoružava za planirani rat za razbijanje Jugoslavije?
Da li je u Beogradu izdavan putni list, za kamione i šlepere kojima su preko graničnog prelaza između Austrije i Slovenije, i kroz Sloveniju u Hrvatsku, nesmetano dovoženi minobacači, rakete i drugo oružje i municija? Da li je sa Beogradom dogovoreno da Služba državne bezbednosti Jugoslavije video snimcima ovekoveči te transporte sa oružjem, ali da ih ne zaustavlja, i da se ne zapleni ništa od tog naoružanja koje je tih godina mesecima ulazilo u Hrvatsku? Ili je „savetovanje“ bilo bliže nego Beograd? Jer, u Beogradu početkom devedesetih niko nije davao instrukcije hrvatskom generalu Špegelju da nekažnjeno savetuje Hrvate kako da, kada dođe vreme, „širom Hrvatske zazvone na vrata stanova oficira JNA i da bez nekog pitanja ubijaju one koji otvore vrata. I da ubijanje ne zavisi od toga da li je vrata otvorila žena ili neko srpsko dete“, što je, takođe, ovekovečeno video snimkom?!
Ko danas govori Kosorovoj šta Hrvatska treba da radi, ili premijerka treba samo da lupeta da su, ono što sam gore naveo, „sitnice“, ali da su „činjenice da je Hrvatska žrtva agresije“? Izrečena glupost gospođe Kosor o „odlascima u Beograd za savete i dopuštenja šta da rade“ odnosi se na bivšu, ne na sadašnju vlast u Srbiji. Javni pozdravi i čast koju leta 2011. premijerka Kosor, što znači zvanična Hrvatska, ukazuje hrvatskim ratnim zločincima, generalima osuđenim u Hagu za zločine nad Srbima, upućeni su u vreme vladavine gospodina Tadića, a ne Miloševića! Premijerka je ispričala sve i svašta prilikom njene posete Hašimu Tačiju, avgusta meseca ove godine. Posebno je interesantna njena priča o starom prijateljstvu Hrvatske i Kosova i da je to „prijateljstvo obnovljeno tokom poslednjeg rata protiv režima Slobodana Miloševića“, kao i da se ono temelji na „zajedničkoj borbi protiv velikosrpskih ambicija“. Nisam znao da su, u vreme kada je Hitler krenuo da porobljava Evropu, Srbi imali velikosrpske ambicije!? Verovao sam da su mnogi Srbi u Hrvatskoj pokušavali da ne završe u Jasenovcu ili… Tada, kada je Hitlerova nacistička Nemačka harala Evropom, a hrvatske ustaše i njima slične horde klale srpsku nejač širom Hrvatske, Bosne i na Kosmetu, i kada su stotine hiljada srpskih majki zavijane u crno, tada je zasnovano „staro prijateljstvo Hrvata i Šiptara“. Prijateljstva zasnovana na tuđoj krvi se ne zaboravljaju, pa je razumljivo da je Jadranka, poneta osećajem takvog bratstva, jedrila u Prištini na talasima „časne istorije Hrvata i Šiptara“. Pobratimstvo se nikada nije prekidalo, a zločinačko bratstvo je bilo i pokretač hiljadama Šiptara da devedesetih godina ratuju za samostalnu Hrvatsku. U ime stvaranja te Hrvatske opet su „braća“ činila neopisiva zverstva nad srpskim civilima. Kosorova reče nešto i o prebijanju i teroru Miloševićevog režima na Kosovu… Kad je pamet mala, sećanje kratko, a želudac mase vari i nesvarljivo, sve se proguta. Ova dama se ne seća, mada to i ptice na grani znaju, da su šiptarsko stanovništvo na Kosovu, pored „Miloševićevih“ Srboljuba, osamdesetih godina, najviše batinali hrvatski (bratski) i slovenački (polu prijateljski) policajci! A niko da izgovori ni reči o tome ko koga danas, deset godina posle Miloševića, batina, proteruje i zatvara? Da li evropska integracija Srbije podrazumeva i uslovljava da sadašnja vlast prihvati još jednu prevaru? Da se ti batinaši, Janezi iz Slovenije i Franje iz Hrvatske, iz vremena kada su hrvatski političari dolazili u Beograd kod Miloševića, i koji su sadistički na Kosovu tukli sve šiptarsko pred sobom, i žene i decu, prekste u „Srboljube“ iz Srbije, i dopiše još jedna laž u knjigu: Samo su Srbi krivci i zlikovci! Traži li se od Srbije i da „veže gubicu“ o sadašnjim prebijanjima starih i iznemoglih srpskih civila i povratnika u današnju Hrvatsku? Ili da se i ta, današnja maltretiranja srpskih civila prihvate kao demokratski doprinos širenju dijaloga i međusobnog uvažavanja „u saglasnosti sa politikom hrvatskih i Tačijevih partnera u Evropi i saveznika u NATO“?! Bez i trunke stida Hrvatska poručuje da od svoje „demokratične“ politike neće odustati, mada je sve, kada su Srbi u pitanju, suprotno onome kako bi trebalo da bude u demokratskim zemljama. Gospođa Kosor kaže da ona „iznosi stavove hrvatske vlade o nacionalnim interesima“, i mišljenja je da je hrvatskom premijeru dopušteno da „iznosi stavove o istorijskim činjenicama“. Naravno da je to ovoj dami dopušteno. Isto koliko predsedniku Srbije, građani Srbije, ne bi smeli da dozvole da i dalje ćuti o istorijskim činjenicama i stavovima koje su od nacionalnog interesa Srbije.

Umesto da Beograd upućuje Hrvatskoj note i „saopćenja“, za šta poslednjih 20 godina konstantno postoje razlozi, ambasadoru Srbije u Zagrebu je saopšteno da je Hrvatska nezadovoljna, između ostalog, zbog „neprihvatljivih i uvredljivih izjava predsednika Tadića i Vuka Jeremića?!“ Da li oni zajeba…. Vas, gospodine Tadiću, ili ceo svet, kad državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu spoljnih poslova i evropskih integracija Hrvatske, Mario Nobilo ističe u saopćenju da se Hrvatska „snažno zalaže za zaštitu svih ljudskih i manjinskih prava…“? Nekoga sigurno zezaju, jer normalan čovek ne može da prihvati da se zalaganje za ljudska prava sastoji u prebijanju srpskih turista koji odlaze na hrvatsko primorje, ubijanju srpskih povratnika u Hrvatsku i srpskih starica i staraca koji nisu hteli da napuste svoja vekovna ognjišta u toj zemlji. Ni jedna demokratska zemlja, sem ponosne Hrvatske i njene Premijerke Kosor, koja drži do „istorijskih činjenica“, ne ponosi se osuđenima za ratni zločin.
Kako navode mediji u Srbiji, Vi ste gospodine Tadiću u razgovoru sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel izneli razočarenje Srbije, što EU nije reagovala na takva ponašanja predstavnika vlade Hrvatske. A građani Srbije, i u matici i u rasejanju, još više su razočarani što nas ni Vi, ni mediji, niste obavestili da li Vam je, i u tom slučaju šta Vam je, gospođa Merkel odgovorila po pitanju ćutnje EU i Vašeg (našeg) razočarenja?
Pre nego što je Vam je gospođa Merkel pljunula u lice njenu poruku, ne Vama lično nego Srbiji, preporučila je da bi Srbija „trebalo da se ugleda na Hrvatsku“?! Da li ste joj odgovorili da je njena preporuka neozbiljna i neprihvatljiva. Da ste Vi, na funkciji Predsednika Srbije, normalan čovek i da je među normalnima i dalje normalno da se i ljudi i zemlje ugledaju na nešto pozitivno, na ljudsko i politički korektno… Za razliku od „preporuka“ i zahteva, koje Vam je zvanično saopštila, imaju te njene poruke i drugu dimenziju. Ozbiljnost rečenog ste umanjili neozbiljnom kritikom koju ste uputili srpskim političarima koji „šire“ pesimizam, mada rečeno od gospođe Merkel nema nikakav osnov za optimizam Srbije. Nedostatak optimizma kod nekih političara u Srbiji Vi tumačite njihovim „nesportskim duhom“, koji bi kako rekoste „svakog ko se bavi sportom vodio u poraz. Politika ima i sportsku dimenziju i nikada ne smete da odustanete od svojih ciljeva i interesa i nikada ne smete da se predate“.
Da li ste i gospođu Merkel upoznali sa „sportskom dimenzijom“ politike, kada ste joj izneli nezadovoljstvo što se deset meseci čeka na formiranje komisije koja bi se bavila istragom o trgovini organima Srba otetih na Kosovu? Gađanje glinenih golubova je takođe sportska disciplina, a ubijanje srpskih osnovaca iz Goraždevca na Kosovu, dece koja su se tog letnjeg dana igrala na obali reke, jeste gnusan i nezaboravljen zločin, čiji počinioci do danas nisu otkriveni. Posle rata u Hrvatskoj i sukoba na Kosovu, mnogo je zločina gde su goloruki i nezaštićeni srpski civili bili „glineni golubovi“. Razlika između sportskog uživanja i mučkih ubijanja srpskih civila nije mala. Glineni golubovi se iz posebnih „topova“ izbacuju u visinu, i oni koji se bave tim sportom ciljaju na njih i obaraju ih u letu, a „srpski golubovi“, civili koji su radili na svojim njivama, ili sedeli u svojim dvorištima ili kućama, izgubili su život od noža, ili od metka nekog zločinca ispunjenog mržnjom prema Srbima.
Mislio sam da sve vidim i da sve razumem, a iskreno rečeno ne vidim ni logiku niti mogu da razumem da Predsednik Srbije, koji je u poseti stranoj zemlji, javno upućuje kritiku Ministru inostranih poslova Srbije, što je „nediplomatski“ odgovorio premijerki Kosor na njene diplomatske konstatacije i izjave o Srbiji i Kosovu. Koliko se sećam, a nadam se da se te činjenice sećaju i svi koji čitaju ove redove, protestno saopćenje Hrvatske odnosilo se i na izjave nekog Borisa Tadića? Istog tog Borisa koji iz „inostranstva“ poručuje da su „izjave Jadranke Kosor i srpskog ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića apsolutno neprihvatljive!“
Čitajući tu vest razmišljam da li je sve, pa i bilo šta, što izgovori predsednik Tadić jedino što je prihvatljivo, ali i da na Balkanu postoje predsednici i predsednici… Nastavljam sa čitanjem teksta u kome piše da je Predsednik Srbije Boris Tadić „ukazao da je sa šefom hrvatske države Ivom Josipovićem učinio veliki napor da se odnosi dve države podignu na najviši nivo i da se tako mora i nastaviti“. Uzimam druge novine, čitam i razmišljam zašto smo mi Srbi najčešće neke kur..e sreće da, istovremeno kada naš predsednik „psuje“ srpskog ministra Jeremića, njegov Hrvatski kolega Ivo Josipović, koga je Tadić i ranije hvalio i veličao kao demokratskog političara koji doprinosi boljim odnosima Srbije i Hrvatske izjavljuje da on:
„Podržava sve izjave premijerke Jadranke Kosor, jer je Hrvatska priznala Kosovo i ponaša se u skladu s time“.
Da li je Josipović „digao na najviši nivo odnos Srbije i Hrvatske“, tako što je zaboravio, ili ga to uopše ne interesuje, u kom skladu se ponaša Srbija? Ili su i Tadić, Josipović i Kosorova, ali ne i Jeremić, zaboravili da se pet zemalja, članica Evropske unije, i više od polovine zemalja članica UN-a, među kojima i Srbija, ponašaju u skladu sa njihovim opredeljenjem da Kosovo ne priznaju kao samostalnu državu?! Da li je to toliko nevažno za Srbiju, jer na to Srbija retko podseća, da su sve Republike i narodi u bivšoj Jugoslaviji, pa i Pokrajina Kosovo, od nekoga dobijali i dobili pravo da „uvedu ustavni red na celoj njihovoj teritoriji“. Jedino je Jugoslavija imala zabranu da deluje na osnovu važećeg ustava zemlje koja je postojala 75 godina, i jedino je, kasnije, Srbiji i Srbima to ustavno pravo osporavano u bivšoj Jugoslaviji. Preciznije rečeno srpskom narodu u Hrvatskoj, u Bosni, na Kosmetu…Šta je danas sa međunarodnim pravom, gospodine Tadiću? Ili sa praksom i zahtevima demokratije da se uvažava stav i glas većine? Zar nije nepobitna činjenica da većina članica UN-a ne priznaje Kosovo kao državu? Da li je Rezolucija Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244 i dalje važeća? Naravno da jeste, ali se nameće utisak da se vlada Republike Srbije, prema toj važećoj Rezoluciji, najčešće odnosi kao da je nevažeća. A ona je itekako, i primarno, i egzistencijalno važna za Srbe na Kosovu! Rezolucija 1244 se godinama ignoriše i krši, što je od neopisive štete za Srbiju, a o takvom ponižavanju Ujedinjenih nacija i nanošenja štete Srbiji samo, ponekad, šapućete. Zašto? Ko sprečava Srbiju da uporno i konstantno insistirate da se ona poštuje? Da se na Kosovu doslovce primenjuje sve što je propisano tom Rezolucijom, a u takvom zahtevu Srbija bi imala podršku većine zemalja članica Ujedinjenih nacija.
Cilj ovog mog pisanja nije da ocenjujem politiku, nego da kao čovek iz naroda, onog dela naroda koji živi izvan Srbije, napišem da i mi koji živimo u zapadnim „demokratijama“ ne razumemo, i sa punim pravom reagujemo na izjave koje ovih dana dolaze od hrvatskih političara. Posebno na još jednu izjavu, na koju niko u Srbiji nije reagovao, onu u kojoj Ivo Josipović, predsednik Hrvatske, kaže da se on „ponosi na rat u kom je Hrvatska stekla nezavisnost, i na antifašizam u Hrvatskoj“.

Znaju, bre, svi kako je, zbog čega je i uz čiju pomoć je Hrvatska stekla nezavisnost. Meni lično ne smeta nezavisna Hrvatska država, naprotiv. To je „vjekovni san Hrvatskog naroda“ i u ostvarenju tog sna su bili uporni i istrajni… Takva istrajnost za svoju zemlju je za poštovanje. Ali je za osudu to što je, prvi čovek te zemlje, ponosan na činjenicu da je to ostvareno uz pomoć etničkog čišćenja cele „lijepe njihove“, mnogih zločina nad bespomoćnim civilima, progon Srpskog življa sa njihovih ognjišta. Nikome nije promakla izjava, adekvatan i srazmerno korektan odgovor, gospodina Aleksandra Vučića da je „Iz Hrvatske proterano 400 000 srpskih, a ne iz Srbije 400 000 hrvatskih civila“. Šta reći na izjavu Josipovića o antifašizmu? Posle sedam decenija, od kada je nacistička avet harala Evropom, u Hrvatskoj se, i dalje, veličaju fašistički i ustaški simboli i pozdravlja sa Hitlerovim i Pavelićevim pozdravima dignute ruke. U „demokratičnoj“ državi Hrvatskoj, koju gospođa Merkel nudi Srbiji da joj bude za primer, prebijaju dobronamerne turiste iz Srbije; vandalizuju vozila sa registarskim tablicama Srbije; maltretiraju ljude na graničnim prelazima; masakriraju srpske starce i starice koji su ostali u svojim kućama, a prebijaju i ubijaju Srbe koji odluče da se, 20 godina posle građanskog rata, vrate na svoja ognjišta u Hrvatskoj… Za ceo Balkan, za Evropu, ne samo za narod sa područja bivše Jugoslavije, bilo bi korisno kada bi Hrvatska upitala Nemačku, koja u tome ima iskustva, kako da se zaista i za uvek oslobode Pavelićevim idejama zadojenih nacista? Pa da onda budu ponosni kada Hrvatska bude ono što danas govore, a možda zaista to i misle da jesu, a sigurno nisu. Pesma „Danke Dojčland“ komponovana je početkom devedesetih u znak zahvalnosti Nemačkoj za njen doprinos u stvarnju samostalne Hrvatske države. Nemačka, danas vodeća zemlja Evrope, ima i obavezu da pozove hrvatske političare u Berlin i „da im kaže šta da rade“ da bi doprineli nestanku fašista i nacista u Hrvatskoj.
Iznošenjem ovakvih mišljenja i zaključaka, koji ne moraju u svemu da budu bezgrešni, ali su moje ljudsko i demokratsko pravo da ih izgovorim, reskiram da ih neko proglasi „govorom mržnje“. Taj, kod političara i nekih medija u Srbiji, posebno na B92, popularan opis za one koji misle drugačije, je otrcana i poznata glupost. Oni i dalje ne shvataju da je narod odavno shvatio da je „govor mržnje“ jednosmerno propagandno vozilo kojim se služe po političkoj potrebi. Političari se ne mrze među sobom, ali je većina njih prihvatila da je govor „mržnje“ neophodnost, kada i pripit Srbin u svađi, u kafani, kaže nešto pogrdno ili opsuje nekog Šiptara, Mađara, Hrvata, Bošnjaka… psovkom kojom su ova gospoda, prethodno ili povratno, opsovala Srbina. Ali, mnogo smrdi kada psovanje „srpske majke“, od nekog pripitog Šiptara, Mađara, Bošnjaka ili Hrvata…nikad nije govor mržnje, nego je skoro uvek „govor pijanca“, na šta se ne treba obazirati. I znate šta, smrad najčešće ne smrdi od ovih pomenutih, pripitih ljudi. Oni zaudaraju na alkohol, a smrad dolazi i širi se od političara i urednika medija koji sebi dozvoljavaju takve osmišljene opise, konstatacije i selektovanja!
Umesto pisma u kojem sam obećao prošle nedelje da ću, „natenane“, pisati o kršenju zakona od strane Ministra vera i dijaspore, Srđana Srećkovića, pisao sam o hrvatskoj premijerki Jadranki Kosor, nemačkoj kancelarki Angeli Merkel, o (ne)mržnji… Za pisanje o Srećkoviću ima uvek razloga i vremena, jer je on uvek ministar, a u odnosu na ovo o čemu sam uglavnom pisao, on je, zaista, nevažan. Ali jeste Srećković „pametan“, i ne krije da je za njega važan Tadić i da, možda, zbog toga (ne iz nekih drugih i ljigavih razloga) ima običaj da sačeka da prođe nekoliko dana od neke izjave predsednika, da bi je onda ponovio hvaleći Borisa. A zbog zauzetosti i ozbiljnog posla, da neozbiljno godinama vara Srbiju o dijaspori i dijasporu o Srbiji, ponekad mu se „omakne greška“, pa rečeno od predsednika Srbije, plasira u javnost kao svoje lično mišljenje ili svoj stav. Navikao čovek da od drugih izgovoreno o dijaspori ili iz dijaspore, prisvoji kao svoju mudrost, pa zaboravi da je predsednik Tadić gazda unutar, a ne izvan Srbije. Ljudi greše i pustimo grešnog ministra vera i dijaspore, Srećkovića…
Ali, gospodine Tadiću, ne bih mogao da „pustim“ i propustim da ste Vi, posle razgovora sa Angelom Merkel rekli da na Kosmetu „naš narod neće opstati ako nema svoje institucije na severu Kosova, jer bez njih ne bi bilo sigurnosti, niti škola i bolnica za njih“. Za pohvalu je da ste deklarisali da Srbija ne može i neće ukinuti svoje institucije na severu Kosova. U ovim danima narod u Srbiji, i izvan Srbije, ima pravo da zahteva da njen predsednik piše kao što govori, i govori kao što piše. To znači da očekujemo pojašnjenje onoga što ste rekli u intervjuu za list Politika, koji je objavljen 27-og i 28-og avgusta. Destruktivno je da državljani Srbije, ali i kosovski albanci tumače po svom nahođenju, i „između redova“ izvlače zaključak o tome šta ste mislili, ali šta ste rekli. Na pitanje:
Šta može da uradi Srbija ako nekome padne na pamet da upadne na sever Kosova, zauzme granične prelaze, zauzme te institucije i organe?
Odgovorili ste, između ostalog:
„Mi sve vreme upozoravamo međunarodnu zajednicu da tako nešto ne sme da se desi, na opasnosti koje proističu iz jednostranih i nasilnih poteza Prištine. Ako bi to nekome stvarno palo na pamet, ako bi neko rizikovao ratni sukob u ovom delu Evrope, on bi preuzeo odgovornost za sve posledice. Srbija ne želi rat.“ kao i da „Od Euleksa i Kfora Srbija zahteva apsolutnu statusnu neutralnost i zaustavljanje nasilnih akcija Prištine prema severu Kosova, jer to je njihova obaveza u skladu sa svim odlukama UN.“
Šta to znači gospodine Predsedniče, ako se, ne daj Bože, ponovi scenario tragedije od pre nekoliko godina? Ako počnu da pale srpske kuće na severu Kosova? Ako se Srbi ubijaju a sever Kosova etnički očisti, na isti način kao što je očišćena i ispražnjena Priština…!? Čekajte malo, predsedniče Srbije! Koliko smo Kosova izgubili, koliko je svetinja zapaljeno i koliko srpskog naroda proterano u centralnu Srbiju od strane Šiptara? Navedite mi ime nekoga, bilo koga, ko je za to preuzeo odgovornost, ili će, i da li će, da „preuzme“ odgovornost za eventualno ponovljeno divljanje i pogrom…
Kazali ste i da će „Srbija svim zakonitim sredstvima nastaviti da vodi računa o bezbednosti i interesima svog naroda na severu Kosova i gde god on živi…“
Kako će Srbija, brate Borise, da „vodi računa“ o njihovoj bezbednosti? Ostavi se brate praznih priča i reci i Srbiji, i srpskom narodu na Kosovu, da li će u buduće moći, ili ne, da spavaju mirno i kako će im Srbija obezbediti miran san, kako zaštititi njihovu imovinu i garantovati im život. I njima i njihovoj deci. A, ako Srbija to ne može, a drugi koji su na to obavezni rezolucijom 1244 to neće, recite im da je Srbija, možda, završila sa mogućnostima da i na severnom delu Kosova zadrži status Qvo. Recite da je, možda, ostalo još samo da se zaigra na poslednju kartu, da zadržimo bar pantalone kad su nam uzeli šešir, sako i košulju…
Umesto da im to kažete, vi izjavljujete za Politiku:
„Na konferenciji za novinare sa Angelom Merkel naglasio sam da je strategija Prištine da aktima nasilja menja realnost na terenu, što za cilj ima izgon Srba s Kosova i Metohije. Rekao sam svojim evropskim partnerima da prihvatanjem stanja uspostavljenog nasiljem prihvataju etničko čišćenje Kosova i preuzimaju odgovornost za to. Srbija se neće pomiriti sa etničkim čišćenjem Srba s Kosova…“
Koji predsednik, i koja zemlja, može da se pomiri sa time da njen narod bude etnički očišćen sa svojih vekovnih prostora? Ama, ljudi, kako ne shvatate da građane ne interesuje šta ste vi, šta smo mi, Srbija, naglašavali na konferencijama za štampu, sa svim i svakakvim političarima, koji su deceniju dolazili u Srbiju da Vam govore ono što Vi i mediji nećete da kažete narodu!?
Da bi se tragedija, teška bolest i predugačka trauma Srbije i njenih građana okončala, da bismo počeli da se vraćamo u život, i država, i građani države Srbije, obucite lepo odelo, očešljajte se lepo, stegnite petlju i sedite, ili stanite pred kamere javnog servisa RTS-a i kažite, otprilike:
„Poštovani građani, sa Kosovom, sa Raškom (možete da dodate zapetu posle Raške i kažete i Sandžakom), sa Vojvodinom stvari stoje ovako… i onda recite istinu KAKO? A posle rečenog, Bog će vas nagraditi ili će vas kazniti, što će zavisiti od toga koliki je deo biračkog tela na sledećim izborima shvatio da je istina neophodna da bi mogli da dišemo, i vi tamo i mi ovamo, bez obzira na to kakva ona bila!!!“
31, avgust 2011, godine
Prethodna otvorena pisma možete pročitati uz pomoć linkova:
I deo pisma http://www.mir.rs/?p=1551
II deo pisma http://www.mir.rs/?p=1558