Razlozi za nezainteresovanost idu od najbanalnijeg sitnog i ličnog interesa nekih političarima, ali i vaših kolega u medijima, novinarima i urednicima, pa do ispunjenja zahteva nekih zapadnih zemalja u kojima je naša dijaspora mnogobrojna
Lopušina:
Gospodine Janiću da li znate da je Ministarstvo za dijasporu Srbije vratilo novac Fondu za dijasporu. Šta mislite da se radi sa tim novcem?
Janić:
– Ono zašta je taj novac bio i namenjen. Nadam se da će posle svih dešavanja članovi uprvanog odbora Fonda shvatiti neophodnost da srpsko rasejanje informišu o većim isplatama koje budu isplaćene iz tog fonda. Takođe bi bilo pametno da se naše čelne organizacije konsultativno kontaktuju pre donošenja odluke o finansiranju većih projekata, ili eventualnih investiranja. Time pre što smo videli da se na skupovima gde se govorilo o novcu i fondu, pojavljuju osobe koje nemaju nikakve veze sa rasejanje. Na taj način bi se izbegle diskusije o legalnosti fonda i daljeg proturanja neumesnih insinuacija o postojanju dokumenata koji pojedincima omogućuje negiranje zakonite legalnosti ovog fonda.
Lopušina:
Kako komentarišete vest da se Kongres srpskog ujedinjenja u Americi raspao, odnosno da ove godine neće imati svoju konvenciju?
Janić:
– Nema tu mnogo šta da se komentariše. O tom Kongresu srpskog ujedinjenja sam mnogo puta i govorio i pisao. Ta organizacija godinama nije bila onakva kakvom su je neki političari i neki mediji u matici tvroglavo i neosnovano predstavljale javnosti. Svaka ozbiljnija organizacija je na osnovu svog statuta obavezna da jednom godišnje održi kongres, godišnju skupštinu ili, kako braća iz Amerike to nazivaju, ”godišnju konvenciju”. Ako nema konvencije, onda nema ni legalne organizacije.
Lopušina:
Vi ste poznati kao ostrašćeni zagovornik ”inventara srpske dijaspore”, kako vi to formulišete i na tome insistirate godinama. Međutim matica nije pokazala neko interesovanje da se to i učini. Zašto?
Janić:
– Matica nije pokazala interesovanje iz više razloga. Od najbanalnijeg sitnog i ličnog interesa nekih političarima, ali i vaših kolega u medijima, novinarima i urednicima, pa do ispunjenja zahteva nekih zapadnih zemalja u kojima je naša dijaspora mnogobrojna. Ovaj važan segment u našem društvu ”stoji u mestu” godinama, pa je to i razlog da se često ponavljam kada o tome govorim. Sigurno sam dosadio onima koji su čitali ovakve moje izjave, ali nema ništa novo da se kaže jer se ništa nije ni desilo. Nažalost. Ubeđen sam da je prečišćena dijaspora važan eliksir za prosperitet Srbije. Zbog toga sebi dozvoljavam i ne stidim se da već rečeno ponavljam. Uvek se nađe neko ko će prvi put da pročita neku izjavu, tekst, tvrdnju, činjenice… i time dobijemo jednu osobu koju interesuje ovo izuzetno važno pitanje.
Lopušina:
Sadašnji ministar za dijasporu, gospodin Srđan Srećković, bio je prošlog meseca u poseti Švedskoj. Tom prilikom je posetio i vašu organizaciju gde ste vi i predstavnici većih udruženja vašeg saveza imali duži razgovor sa delegacijom MzD. Na sajtu ministarstva sam pročitao saopšenje o tom sastanku i vidim da je dijalog bio veoma konstruktivan. Vaš savez je i tom prilikom predložio ovaj ”inventar” o kome govorite. Kakva je stav ministra na vaš predlog?
Janić:
– Gospodin Srećković je mlad, komunikativan čovek, koji pre nego što donese odluku o nečemu, nema problem u tome da čuje, da diskutuje i konstruktivno rezonuje o nekom pitanju, sa nekim ko smatra da se radi o nečemu što je važno i za rasejanje i za maticu. Verujem da se i on slaže sa mišljenjem većine da je krajnje vreme da kategorički odbijemo da i dalje slušamo autobiografske bajke o nekim princezama i prinčevima i da je neophodno da konačno i činjenično saznamo ko je zapravo ko, ko šta može, i gde može u zemljama Evrope da učini nešto konstruktivno i obostrano korisno. Nadam se da ću sa gospodinom Srećkovićem i njegovim saradnicima polovinom novembra moći da još jednom detaljnije porazgovaram o svemu, ali i da čujem njegovu odluku na predlog Srpskog saveza iz Švedske, bez obzira kakva ona bila.
Lopušina:
Kako vi mislite da srpska dijaspora u Evropi moze da se ujedini i da utiče na vlast u državama u kojima živi i radi, ali i na vlast u matici?
Janić:
– Mislim da srpska dijaspora u Evropi ne može da se ujedini, ali sam ubeđen da može, da treba, i da mora što pre da počne ujedinjeno i koordinirano da deluje. Samo tako može da ima uticaj i tamo i ovamo. Većina zemalja u kojima žive i rade desetine, pa i stotine hiljada naših ljudi, članice su Evropske unije. Logično je da naše rasejanje onda ima bar neku ”uniju” da bi efikasnije delovali i insistirali na svemu što je od koristi našoj matici i njenim građanima, a naravno, i našem rasejanju. To je takođe predloga Srpskog saveza koji je odavno dat i organizacijama našeg rasejanja i matici. Dalja pasivnost je neoprostiva i mislim da hitno treba da se osnuje neko savetodavno telo. Bilo bi primarno poželjno i više konstruktivno da to bude u simbiozi sa institucijama i političkim strukturama u matici. Ali ako oni to iz nekih i razloga i dalje odbijaju, onda i bez njih, među organizacijama našeg rasejanja u Evropi. Moramo da se pokrenemo sa te uklete tačke sa koje se angažovanje dijaspore ne pomera. To telo, savet, odbor, bez obzira kako ga nazvali, moglo bi da se sastaje jedanput tromesečno i da odgovorno donosi savetodavne odluke, smernice i predloge o aktuelnoj potrebi i načinu angažovanja rasejanja u naredna tri meseca. Organizovanom rasejanju bi se dostavljao materijal a ono bi, između ostalog, te informacije inplementiralo u politička i medijalna odredišta. Uglavnom bi to bili dokumenti i činjenice koje su važne za naš narod i matice, a sa kojima javnost u tim zemljama nije bila upoznata, ili je o nečemu bila nekorektno informisana. Na principu poslovice ”zrno po zrno pogača, kamen po kamen…”. Dakle da pomognemo gde možemo, a možamo samo ako prvo zaustavimo one koji su nam pod plaštom pomagača decenijama u mnogo čemu odmagali. Zlonamernih ima i među građanima Srbije i među zvaničnim predstavnicima nekih stranih zamelja u Srbiji. Ima ih i među rasejanjem i među nevladinim organizacijama u matici.
Lopušina:
Kako i koliko Švedska pomaže ili odmaže Srbiji?
Janić:
– Ni jedna zemlja nije od pomoći Srbiji, ako u toj ”pomoći” ne vidi svoju korist. Švedska u tome sigurno nije izuzetak.Tokom građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije Švedska nije bila naklonjena Srbiji jer je to bila ”Miloševićeva Srbija”. Početkom ovog milenijuma ceo svet je priznao Srbiju kao ”demokratsku državu”, ali je Švedska ipak odabrala da prihvati i da omogući mnoge laži o Srbiji. Pristala je da bude saučesnik u otimanju 15% teritorije toj demokratskoj državi i bila je jedna među prvih deset zemalja, članica Ujeninjenih Nacija, koje su ignorisale UN i u suprotnosti međunarodnom pravu priznale Autonomnu pokrajinu Srbije, Kosovo i Metohiju, kao samostalnu državu Kosovo. Sve te godine švedske firme po izuzetno povoljnim uslovima posluju sa Srbijom. One u Srbiji nisu da bi pomogle Srbiju, već da bi u njoj ostvarile što veću zaradu. Ali i pored svega toga, švedska je država u kojoj, ako ste dovoljno uporni i ne plašite se eventualnih posledica, imate mogućnost da se borite za sva propisima i zakonom zagarantovana prava. Namerno sam rekao ”da se borite” jer švedska transparentnost, koju često potenciraju, nije garancija da će vam i dati na uvid sve što želite da čujete i vidite, ma da bi na osnovu postojećih smernica i propisa trebalo da to učine. U državi Švedskoj, isto kao i u matici Srbiji, mnogo toga što je propisano i što bi trebalo da se radi, ne radi se.
Lopušina:
Čuo sam od poznanika za vašu višemesečnu borbu sa Švedskim ministarstvom spoljnih poslova po pitanju nekih angažovanja u Srbiji i na Kosovu.
Janić:
– Nije u pitanju Ministarstvo spoljnih poslova već švedska organizacija za međunarodni razvoj, SIDA, a koja je pod okriljem tog ministarstva. Više meseci pokušavam da dobijem detaljne informacije o isplaćenom novcu koji je zadnjih godina, preko njihovih partnerskih organizacija, isplaćen mnogim nevladinim organizacijama u Srbiji i na Kosovu. Dostavili su mi uopštene cifre, u visini od više desetina miliona kruna za svaku godinu posebno. Ali mene interesuje koliko je svaka nevladina organizacija u Srbiji pojedinačno dobila. Svaki projekat koji su finansirali, u krunu ili u evro. Narvno i detaljan podatak o tome šta je bila obaveza da se uradi za taj novac, ili sa tim novcem? Neshvatljivo je da se SIDA prvo direktno obratila Ministarstvu spoljnih poslova Švedske (o čemu posedujem papir) da bi se sa tim ministarstvom konsultovala šta će od onoga što sam tražio moći da stave pod ”tajno”. Odnosno da formuliše da traženi podatak ne mogu da dobijem jer to može da utiče na ”nečiju ličnu sigurnost” ili da ”pogorša odnose između dve države”. Tako nešto je neprihvatljivo. Na koji to način može, recimo, da pogorša odnose Srbije i Švedske uvid u informaciju o tome koliko je (i zašto je?) jedna emisija, jednog TV kanala, konkretno u ovom slučaju se radi o emisiji Televizije B92, ”Peščanik”, dobila od novca švedskih poreznika? B92 je profesionalna televizija, koja ima dobro finansijsko poslovanje i ne vidim razlog da Švedska daje novac za jednu emisiju televizije B92. Ili koliko je albanskih, a koliko srpskih, organizacija na Kosovu dobilo novca i za šta? U svakom slučaju sa tim ”ceđenjem” i davanjem informacija na kap, po kap, nisam zadovoljan.
Lopušina:
Iz istih izvora imam i informaciju da ste zbog toga podneli tužbu Švedskom sudu. Da li je to tačno?
Janić:
– Nisam podneo tužbu već sam se žalio sudu na odluku SIDE da deo traženih informacija okarakteriše kao informaciju koja nije dostupna za javnost i da sud poništi njihovu odluku. Ono što potvrđuje ubeđenje da se u svakom zaista demokratskom društvu i pravnoj državi možete boriti za poštovanje propisa i prava, jeste da sam prošle nedelje od suda dobio potvrdu da će razmatrati moju žalbu, što znači da će se po tom pitanju voditi sudski proces.
Lopušina:
U sledećem našem razgovoru ćemo, nadam se, moći da opširnije razgovaramo o ovom slučaju.
Janic:
– Svakako
M.L.