Intervju Marka Lopušine sa Nikolom Janićem
Lopušina:
– Gospodine Janiću, Vi ste bili jedan od učesnika Međunarodne konferencije o dijaspori, koja je krajem novembra održana u Beogradu. Kako komentarišete rad konferencije i usvojenu Deklaraciju?
Janić:
– Važno je da naglasim da sve konferencije imaju i pozitivnih i negativnih elemenata. Komentar o njenom radu je u zavisnosti od toga da li je namera da nešto kritikujemo ili da sagledamo celinu i okarakterišemo sveukupni učinak. Svaki skup na kome se iznesu različiti i suprotni stavovi, nekome je od koristi. Ovog puta to zavisiti od činjenice čije će stavove i zahteve iznešene na konferenciji, Ministarstvo za dijasporu i Vlada Republike Srbije više vrednovati. Ono što su govorili predstavnici Izraela, Makedonije, Slovenije, Hrvatske… ili šta smo rekli, ali i konkretno predložili, ispred organizovane srpske dijaspore. Tako je i sa svim deklaracijama koje uglavnom lepo zvuče kada se pročitaju. Pokazatelj vrednosti jedne deklaracije može se videti tek u budućnosti, kada su nam dostupne činjenice o tome koliko se od onoga što je u deklaraciji bilo napisano, zaista i ostvarilo.
Lopušina:
– Vi se godinama zalažete za ”inventar” dijaspore o čemu ste, između ostalog, govorili i na konferenciji. Predložili ste i formiranje Nacionalnog saveta dijaspore i taj vaš predlog je jednoglasno usvojen. Ko treba da čini taj savet i sta bi on trebalo da radi?
Janić:
– Rasejanje dugo o tome međusobno diskutuje i te diskusije su, posle konferencije u Beogradu, postale još intenzivnije. Razmenjujemo mišljenja i odmeravamo u detalj svaki prispeli predlog, pre nego što zaključimo koliko on u sebi nosi razloga za prihvatanje ili odbijanje. Kod članova naših organizacija je primetno raspoloženje ”sad ili nikad”. Ljudi hoće da još jednom poveruju u mogućnost da se matica osvestila po pitanju rasejanja, da su odgovorni političari konačno odgovorno shvatili koliki potencijal u sebi nosi oko tri miliona ljudi, državljana Srbije koji privremeno ili permanentno žive u rasejanju.
Lopušina:
– Znači li to da će se Vaš decenijski san ipak ostvariti?
Janić:
– Bio bih presrećan da je to tako, ali to je i dalje san sa mnogo prepreka koje treba preskočiti, pre nego što odahnemo i kažemo: ”Uh, najzad!”. Uobličiti demokratsko argumentovanje u jedan finalni zaključak, koji bi se prihvatio od predstavnika organizacija rasejanja, bio bi nesumljivo ozbiljan pomak. To je prva, ali možda i najviša prepreka, jer mi trebamo ”Savet dijaspore”, koji će u zajednici sa maticom funkcionisati za obostranu korist. Kad kažem ”Savet dijaspore” mislim da bi ovog puta dijaspora trebalo da bude strana koja će da predloži članove Saveta. To ne znači da će naš predlog automatski biti prihvaćen u celini od ministarstva, već da svakog predloženog člana zajedno analiziramo i da konačnu odluku prihvate i rasejanje i ministarstvo. Samo tako imamo zajedničku odgovornost da je izbor svakog predloženog člana zasnovan na njegovim stvarnim mogućnostima i sposobnostima, a ne zbog ličnog prijateljstva, partijske pripadnosti ili drugih neprihvatljivih osnova. Jedan od predloga, koji mnogi od nas smatraju konstruktivnim je da, naprimer, dve vladajuće i dve opozicione stranke imaju u Savetu svoje predstavnike koji će prisustvovati svakom sastanku. Predlog je takođe da su na sastancima i predstavnici medija, fakulteta, nevladinih organizacija i drugih relevantnih institucija u matici. Svi oni imali bi pravo diskusije i iznošenja predloga, ali ne i pravo glasa. Dakle, ima dosta toga što se mora čuti, prodiskutovati, a svesti na nekoliko najvažnijih i konstruktivnih predloga za što efikasnije funkcionisanje Saveta. Te diskusije se moraju okončati pre početka izrade Pravilnika o radu Saveta, a ne da bude suprotno.
Lopušina:
Šta su rekli stranci koji su učestvovali na konferenciji? Da li ste dobili neki dobar savet od njih kako dijaspora ekonomski može da pomogne matici?
Janić:
– Iznosili su svoja iskustva i davali predloge i mišljenje kako oni smatraju da bi trebalo da funkcioniše komunikacija između Srbije i njenog rasejanja. Lično nisam siguran da tu ima neke posebne vrednosti za nas a pojedini delovi nekih njihovih izlaganja nisu bili svrsishodni. Ne vidim logiku da Slovenija i Hrvatska daju savete i predloge o odnosima Srbije i njene dijaspore. Ove dve nekadašnje Republike SFRJ uvek su imale manje iseljenih građana, nego što je slučaj sa Srbijom. Pogledajte samo koliko je naših ljudi iz južne Srbije otišlo trbuhom za kruhom. Posle raspada Jugoslavije i građanskog rata, kao i posle dešavanja na Kosmetu i bombardovanja Srbije, odlazak ljudi iz Srbije je bio dvostruko, pa i trostruko veći, nego što ih je otišlo iz Hrvatske. Slovenačka emigracija je uvek, pa i tokom zadnjih tragičnih dešavanja na prostorima bivše SFRJ, bila beznačajna. Nesvesno, ili možda svesno, u glavi mi se vrti misao da primarni cilj i namera organizatora konferencije nije bila da predstavnici tih zemalja iznesu nešto, što bi nam zaista bilo od velike koristi. To potvrđuje i činjenica da primarni organizator konferencije, UNDP (Program Ujedinjenih nacija za razvoj), nije ni planirao da u radu na ”Međunarodnoj konferenciji o srpskoj dijaspori i razvoju matične države”, učestvuju i predstavnici srpske dijaspore. Do promene je došlo tek kasnije, samo par nedelja pre početka konferencije i to na zahtev našeg Ministarstva da u radu konferencije učestvuju i predstavnici srpske dijaspore, čije ime je i naznačeno u nazivu konferencije.
Lopušina:
– U rasejanju traju rasprave o odbeglim regrutima koji ne smeju da se vrate kući, jer se boje hapšenja. Šta Vi mislite o tome što su neki odbili da služe vojsku, dok deca u Srbiji idu u armiju ili služe civilno? Nije li to isiljena privilegija mladih u dijaspori?
Janić:
– Ovo pitanje nikako ne treba gledati iz ugla eventualne privilegije mladih koji žive, školuju se ili rade izvan granica Srbije. Oni koji se nisu odazvali pozivu za regrutaciju, nisu to učinili što su ”dijaspora“, već što su isto, kao i deo mladih u Srbiji pokušali da izbegnu služenje vojnog roka iz mnogih razloga. Za nastalu atmosferu i nerešena pitanja regruta, kada se radi o deci iz rasejanja, krivicu u mnogome snose vojne i druge institucije u Srbiji. Setimo se samo mnogih i različitih izjava i saopštenja predhodnog ministra i Ministarstva za dijasporu o ”napretku” i datim obećanjima i garancijama da mladi iz dijaspore slobodno mogu da dođu u Srbiju. Takve u medijima neodgovorno objavljene, netačne i neproverene informacije i saopštenja, doprinele su slučajevima gde su porodice radosno kretale u posetu svojima u Srbiji, a deca su im bila hapšena na granici. Ni roditelji ni njihovi sinovi nisu bili svesni da su deca kriva za zločin koji bi opravda tako drastična reagovanja matice. To što se ovo pitanje već osam godina ne rešava i što se još nije doneo adekvatan zakon, sigurno je daleko od ”privilegije” dijaspore, a mnogo bliži neodgovornosti matice. Koreni (www.koreni.net) će uskoro objaviti reagovanja i proteste u kojima se opširnije iznose činjenice po ovom pitanju.
Lopušina:
I na kraju, kakav je Vaš stav po pitanju Predloga zakona o dijaspori, koje je ovih dana objavilo Ministarstvo za dijasporu, tim pre što su agencije u matici prenele izjavu Svetskog srpskog kongresa koji traži da Ministarstvo povuče taj predlog?
Janić:
U Vašem pitanju se nalaze dve izuzetno važne činjenice od kojih u mnogome zavisi budući korektan odnos matice i dijaspore. Zato naglašavam da stojim iza svake ubuduće od mene izgovorene reči i da ih mogu i dokazati. Samo neodgovorni, oni koji izgleda žele da se umesto približavanja matice i dijaspore, već postojeći jaz produbi još više, mogu da traže povlačenje Predloga zakona o dijaspori koji je otvoren za javnu diskusiju. U pitanju nije zakon već predlog zakona, što znači da su moguće izmene predstavljenog predloga, pa i podnošenje suprotnih, koji će eventualno uticati na finalnu verziju zakona. Neshavtljivo je, ali izuzetno važno, da u situaciji u kojoj se naša matica nalazi godinama, mediji nastavljaju da neodgovorno, a izgleda i svesno, netačno informišu maticu o našoj dijaspori i našim organizacijama. Tako smo ovih dana mogli i da pročitamo da „čelna organizacija srpskog rasejanja, koja predstavlja četiri miliona Srba u rasejanju, traži da ministarstvo povuče iznešen Predloga zakona o dijaspori ili da se, u suprotnom, ukine ministarstvo“. A svi urednici i novinari tih medija znaju da je ta organizacija sa tim pompeznim i neosnovanim imenom „Svetski srpski kongres“ glupost koju bi i maloumni teško prihvatili i kao neumesnu šalu, a kamo li kao istinu. Znaju takođe da je dovoljno da se udruže tri, ili pet osoba, zavisno od zemlje u kojoj žele da rergistruju tu skupina kao udruženje građana ili organizaciju. Dovoljno je da na odete Google i „guglujete“ ime „Svetski srski kongres“ pa ćete videti crno na belo koliko je to zapravo jedno „svetsko ništa“. Kakav je to profesinalizam kada u istim medijima u matici, na čijim stranicama čitate vest da je taj „Svetski srpski kongres“ osnovan 24. maja 2008. godine u Beogradu, možete da nađete i tekst da je isti „Svetski srpski kongres“ još 2007. godine, dakle godinu dana pre nego što je osnovan, „tražio smenu Kušnera“ i slične gluposti… Ako bi postojao neko, ili nešto, što ima moć da vrati vreme unazad, da postoji i pre svog postajanja, onda je malo da se to zove „Srpski svetski kongres“, već bi trebalo da bude „Sveopšti svetski svetac i čudotvorac…“ Mnogo je, nažalost, sličnih srpskih „svetskih čuda“, nacrtanih od osoba koje su nekada živele izvan Srbije, godinama nemaju veze sa organizovanom dijasporom, ali su u matici i dalje „dijaspora“. Još žalosnije je da svi žmure na tu rak ranu koja je razlog da se insistira na što hitnijem „inventaru dijaspore“. Ako niko ne vidi druge i za Srbiju egzistencijalno važne i validne razloge, onda bar da se ne brukamo.
Lopušina:
– Nadam se da ćemo imati razloga da uskoro ponovo porazgovaramo o Nacionalnom savetu dijaspore, ali i o mnogim drugim dešavanjima koja su aktuelna i za rasejanje i za maticu.
Janić:
– Svakako, ali kao predsednik jedne od većih organizacija naše dijaspore, Srpskog saveza srpskih klubova u Švedskoj, zamoli bih Vas kao novinara ”Večernjih novosti” da prenesete našu molbu vašem uredniku: Budite prve novine koje će početi da istinito informišu ”naše o nama”. Upoznajte javnost Srbije istinito šta je srpska dijaspora. Nemojte pisati o dijaspori samo u vašim izdanjima za Evropu jer mi znamo sve o nama. Zar nije red da se više ne laže matica i da se zna gde smo, ko smo, i ko na koga zaista može da računa? Ovime sam, donekle, počeo i odgovor na vaše pitanje ”kako dijaspora može ekonomski da pomogne matici”? Bez istine ostaju samo nečije vrtualne računice, koje su uvek bile uzrok nezadrživih propadanja i padanja. Vreme je da se i Srbija i njeni građani u rasejanju dignu. Ne više od mesta koje im i kao zemlji i kao narodu pripada.
Savet dijaspore je nesto sto je potrebno rasejanju, i trebalo bi raditi na tome da to telo dobije sto bolji pravilnik o radu. Kad je rec o Nacrtu Zakona o dijaspori, bojim se da denuncijanata i onih koji zele da se to „sturi“ s dnevnog reda bude vise nego onih koji su za konstruktivan pristup ovom dokumentu. Najvaznije bi bilo pokrenuti sto vise nezainteresovanih drzavljana Srbije u svetu na to da ucestvuju u procesu donosenja Zakona o dijaspori. Na taj nacin ce se pobediti „peta kolona“ u rasejanju, i najzdad uspeti u tome da se donese tako vazan zakon.
Srpski svetski kongres veoma postoji i ono što traži do i dobija. Prvi smo tražili smenu Kušnera i medjunarodnu komisiju za trgovinu organima i to dobili, i komisiju saveta Evrope i smenu Kušnera.
A na googlu imamo deset puta više tekstova neko srpski savez iz Švedske, hilade senatora i ambasadora dijaspore.