Jedno je sigurno, a to je da sam onakav kakvi su većina ljudi. Nisam ni svetac, ni đavo. Mislim da sam kao što su Srbi uopšte, u većini. I dobro je da nisam manjina, bilo kakva, jer bilo bi mi neprijatno da me mediji i političari posebno paze i maze, u odnosu na „ostale“ građane.
Osećao bi se i nezgodno pred srpskim komšijama i prijateljima ako bih, recimo, pripadao verskoj manjini i zajednici, čiji verski vođa konstantno preti da neće biti ni Srbije, ovakve kakva je danas, ni u njoj mirnog života, ako ne bude kako on hoće da bude. A na području gde on „gazduje“ dugo se neometano trudi da taj deo Srbije, svakodnevno i polako ali sigurno, udaljava od Beograda. Kako kod muftije Muarema Zukorlića caruje vera, a ne um, svojata mufti Rašku oblast i približava Sandžak Sarajevu, glavnom gradu muslimanske Federacije u Bosni i Hercegovini.
Srbin sam, i uvek sam bio ponosan na to da su mi koreni u narodu kakvi smo bili u vremenu kada je moj deda bio mlad. I, kada sam ja bio u godinama u kojima mi je otac prvi put dao stotku da izvedem devojku u bioskop i na kesten pire sa šlagom, u popularnu poslastičarnicu na Trgu Republike u Beogradu. Nastavak, posle tog kestena i šlaga, bio je doživljaj (neću da napišem koji) koga se sećamo onoliko koliko smo se devojka i ja snašli, oboje izmoreni i zadovoljni! I što smo za lepotu našeg istovremenog zbližavanja, znali samo ona i ja. Moj otac Momir mi je, godinama pre te godine otkrivao tajne koje su pred mladim dečakom, sa kojima ću se sresti i objašnjavao mi kako funkcioniše život. Jedno od korektnosti je da sve emotivno između žene i muškarca „posle bioskopa“, treba da bude isključivo njihova privatnost, o čemu se ne diskutuje sa drugima. Ali, suprotno tome, sve ono što se dešava narodu i sa narodom, ne sme da ostane nerečeno i nepoznato drugim narodima. Takva vrednovanja su zaboravljena, među mnogim Srbima. Narod kaže da za pravdu i istinu nikada nije kasno, pa će u budućnosti možda opet biti kao što je bilo u prošlosti. Naša unučad, koja danas idu u zabavišta, a brzo će stići do punoletstva i brige o njihovoj deci, shvatiće koliko je važno ne ćutati istine, a odbacivati laži.
Moja lična i danas aktuelna zabrinutost razlikuje se u mnogome od mnogih očeva i majki u Srbiji, čija je svakodnevna briga da li će im deca imati mleko za doručak, voće za užinu i kuvano jelo za ručak. Mnogi u Srbiji razmišljaju i o izveštaju Dika Martija i zahvalni su Bogu da niko od njihovih najbližih nije nestao na Kosovu. Što njihova deca, sestre i braća, muževi i supruge, imaju oba bubrega, gledaju ih sa dva oka u glavi i njihovo srce i dalje kuca u njihovim, ne u tuđim grudima. Naravno da i o tome razmišljam, ali se ne osećam dobro što vodim brigu i o zdravlju nekih osoba čiji su organi uvek bili posebno zaštićeni i osigurani. Brine me šta je sa gospođom Natašom Kandić? Sa Sonjom Biserko, i njima sličnim …?
Nisam obožavatelj ovih dama, ali ne bi se radovao kada bi mi neko rekao, recimo, da je gospođa Kandić teško bolesna. Ili da se u ove klizave dana okliznula na nekoj ulici u demokratskoj Evropi, da ne može da se kreće, ne može da piše ili, da je razbila vilicu i ne može ni da govori… Njoj, koja često govori i ponavlja neistine u koje vremenom i sama počne da veruje, to bi bilo najteže. Isto i Sonja Biserko, koja je možda zajedno sa Natašom, i ovog puta, ruku pod ruku hodala klizavim Hagom ili snegom zavejanim Briselom? Brinem se što ćute, ali isto toliko i što ih mediji, B92 na primer, ne zove u emisije u kojima su, Kandićka malo više, dežurni i primarni govornici o zločinima za koja se sumnja da su počinjena na Kosovu, u Hrvatskoj i Bosni… Uvek su te dve dame žurile i, da li zbog stresa, nikada nisu čekale na izricanje presude, kada su govorile o zločinima za koja su bili osumnjičeni Srbi. Ne retko su, čak i pre podizanja optužnice, govorili o „srpskim ratnim zločinima“ i imenom i prezimenom nazivali ljude „ratni zločinac“, a među njima su „zločini“ koji na sudu nisu nikada dokazani i Srbi, koji nikada nisu bili osuđeni.
Kada je objavljen izveštaj Dika Martija, izvestioca Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, u kome se Hašim Tači optužuje za trgovinu ljudskim organima, predsednik Srbije reče, s pravom, da niko nije kriv dok se njegova krivica ne dokaže?! Možda je naš predsednik isti stv iznosio i ranije, da to važi i za sve Srbe koji nisu osuđeni u Haškom tribunalu, a da mediji to nisu objavile? Ili su takav njegov stav i izjave prenosili i ranije (isto kao i sada kada je govorio o Tačiju) ali sam nepažnjom propustio da ih čijem i pročitam?
Naravno da je zabrinjavajuće što se, ni posle deset dana od kada je objavljen izveštaj Dika Martija o trgovini i vađenju ljudskih organa na Kosovu i u Albaniji, ove dve frajlice ne oglašavaju. Ćute!? Nema ih ni u „Utisku nedelje“, ni u „Kažiprstu“, ni na stranicama nekih štampanih medija. Nikome ne želim loše, a najmanje bolest, ali logično je zaključiti da neko nije zdrav. Njihovo ćutanje nije zdravo nego zarazno uništavajuće za Humanitarno pravo, čiji je Kandićka neki vajni direktor. Ali je i zdravo- normalno i za očekivanje je da se ljudi pitaju: šta je sa demokratsko-humanitarnim „narikačama“? Gde su nestale? Ili je, to što je početkom decembra 2010 objavljeno u izveštaju gospodina Martija, za njih dve zastarela informcija, činjenice o kojima su Kandićka i Biserko imali saznanja već godinama?! Ćute nedeljama, a imaju i moralnu i pravnu obavezu da progovore, što je trebalo da učine odmah posle objavljivanja izveštaja. Ili im treba još vremena da smisle kako da objasne da su priznanja za njihove „zasluge i doprinos samostalnom, multietničkom, demokratskom i humanom Kosovu“ dobile iz ruku čoveka, koga izvestilac Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, navodi kao odgovornog za prodaju organa kidnapovanih, mladih i zdravih ljudi. Toliko vremena, da bi mogla da se objasnila takva „sitnica“, ne bi trebalo ni osnovcima.
Ili su dame i dalje u maloj rupi, iz koje ne izlaze, samo zato što činjenice u izveštaju Dika Martija ne mogu da odbace kao „srpsku propagandu“, kao što su često činile sa drugim istinama. Ili da i ovaj zločin umanje njihovom uvežbanom taktikom i frazom, koju koriste kada diskutuju o zločinima počinjenim od bosanskih muslimana, Hrvata, kosovskih albanaca, i drugih, nad Srbima: „Da… ali Srbi su ti koji su…“. Danas, ni Nataša Kandić, ne može da izgovori „Srbi su najviše…“, jer Srbi nikada nisu mladim i zdravim ljudima vadili oči i bubrege, da bi ih prodavali po Zapadnoj Evropi. I nisu svi kidnapovani, kojima su na silu vađeni nekome potrebni njihovi organi, a ostatak tela bačen i zakopan kao neupotrebljiv otpad, bili srpske nacionalnosti. Među žrtvama su bili i Albanci, oni ljudi koji nisu prihvatali šta su njihovi sunarodnici radili sa nealbancima na Kosmetu.
Te dve heroine pravde i humanosti se ne pojavljuju, jer su ovi navedeni zločini toliko monstruozni, da im ni voditelji TV emisija u kojima su uvek govorile šta su i koliko su htele, pa i nesmetano lagale na štetu Srbije i srpskog naroda u celini, ne bi dozvolili da i ovog puta žrtve predstave kao dželate. Nesmetano su godinama srpskoj i međunarodnoj javnosti sađeni zlo i prevare, a neki su mediji, neki novinari i reporteri, bili su za taj prljav posao neophodne alatke. Ašovi kojima su otvarane rupe, prostor u koji se stavljalo seme neistina, jednostranih i lažnih optuživanja, nameštenih i uz pomoć smrdljivih mućkova fabrikovanih priča i glasina. Kakvo se i kada se seme spuštalo u pripremljene brazde, odlučivalo se dogovorima određenih političara, urednika i novinara.
Danas srpski bubrezi, u telima nekog zapadnjaka ili bogatog Arapina, šetaju svetom. Kroz rožnjaču nekog srpskog mladića, danas zenicom oka nekog Nemca, čitaju se u novinama, i na televiziji gledaju neosnovane tvrdnje, slične papagajskim glupostima rečenim od Nataše Kandić: „Da…, ali Srbi su ti koji su…“. I nije nemoguće da će se nekada, u nekom gradu negde u svetu, sresti jedan srpski bubreg i jedno srpsko srce. Srešće se a neće znati njihovo poreklo. Biće, možda, nemi svedoci razgovora dve osobe, na arapskom ili nemačkom, i njihove konstatacije da su jedini koljači među narodima na Balkanu Srbi – i niko drugi!
Zbog takvih morbidnih mogućnosti mora, što hitnije, da se odgovori na pitanje koje se u medijima nikada ne postavlja: Kolika je velika lična odgovornost urednika i novinara, zbog njihovih sračunatih, selektivnosti i nekorektnosti u poslu koji obavljaju? Po meni je ona ogromnaaaaaaa…!A biti korektan, raditi korektno, znači ne dozvoliti nikome da piše ili da govori neistinu o bilo kome. Novinaru koji ne proverava ono o čemu piše, pa i svesno napiše neistine koje su potrebne drugome, vrlo retko njemu, i koji zbog bilo koga fabrikuje bio šta, o bilo kome ili bilo čemu, trebali mu dozvoliti da nastavi sa time? Naravno da takvom novinaru, a prvenstveno uredniku koji to dozvoljava, a neki od njih dobrovljno se i ugrađuju i predvode takve smrdljive rabote, nije mesto u televiziskim i novinskim redakcijama u jednoj pravnoj državi. Ne treba ulaziti (bar za sada) u detalje ovog scenarija, gde je čije mesto među srpskim političarima, u medijima Srbije, ili u srpskom rasejanju, jer ljudi sami sebe preopznaju. Lično sam spreman da izgovorim imena političara, novinara i urednika, koji su udruženo doprineli da srpsko rasejanje ne iznosi (A MOŽE!!!) istine o dešavanjima sa Srbima u Srbiji i u njenom okruženju. Na koji način su direktno i indirektno, ali planski i udruženo godinama neki centri, političke i druge interesne grupcije, ali i pojedinci sa imenom i prezimenom to sprečavali, poznato je. Nije još razjašnjeno, sa sigurnošću i u detalje, zašto se ne dozvoljava otvaranje javne, medijske i političke rasprave o srpskom ćutanju izvan granica Srbije?! Već je druga nedelja kako je izveštaj gospodina Dika Martija, izvestioca Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, o trgovinu ljudskim organima (uglavnom srpskim) na Kosmetu, svakodnevna i udarnih tema u srpskim medijima… A, koliko se o tome govori, piše, ili se zna u Evropi? U kealjevini Švedskoj, koja je jedna od prvih zemalja koje su priznale Tačijevo samostalno Kosovo, izveštavanja o ovome su bila dan ili dva. Zavisno od toga koliko računamo i pisanja lokalnih novina u unutrašnjosti Švedske. Ali i ta pisanja su bila kratkotrajna i ponižavajuće minimalna. U vodećim dnevnim i najtiražnijim listovima je pisanje o ovome neprimetno, a na kanalima Svedske televizije nevidljivo…
Srbiji nije nikada bilo, niti će ikada biti od koristi da bez dokaza optužuje ljude za bilo šta, bez obzira da li je u pitanju osumnjičen za zločin, ili žrtva učinjenog zločina Srbin, Hrvat, Bošnjak, Albanac… Ali za Srbiju je pogubno da se širenje istine o Srbiji, uz pomoć naših organizacija i pojedinaca u rasejanju, naravno o njihovom trošku, sabotira od političkog vrha Srbije, od ministara u vladi Srbije i od vodećih (a)političkih medija u matici Srbiji. Vreme je prošlo, ali nikada nije kasno da se deo uspavanih na političkim funkcijama, i urednici u medijima Srbije, probude. Da nam pokažu da su živi, da bi svi zajedno progovorili o mrtvima.
Istina o onima kojih nema će, bar srpskoj mladosti koja dolazi, raskrčiti put ka časnijoj budućnosti. Time će se delimično, ali sigurno, ojačati i temelj za bolji život svih građana u Srbiji.
Nkola Janić
www.koreni.net
Бојим се , да се процес око трговине људским органима Срба и Неалбанаца са Косова никада неће доказати ( као што и до сада они који су знали нису ништа предузели) , јер је тај нељудски процес добрим делом завршавао у многобројним клиникама земљама ЕУ које су знале којим каналима долазе органи. Људи су масакрирани на најсвирепије начине да би се њихови делови тела трансплантирали онима који то могу да плате. Где су завршавали остаци осакаћених и унакажених тела?! То је више хиљада људских органа, од преко 500 несталих! Шта ради мрежа институција за трансплантацију Европе?! Постоје правила, али ко их контролише?. Да ли је ово пут ка будућности у којој ће сиромашни бити на овакав или сличан начин“донатори“ богатима. Ко преузима улогу Бога? За кога важе „људска права“, где су границе између добра и зла и у трансплантацији, да ли ће наука радити на оживљавању“отписаних“ који су завештали своје органе и колико ће бити транспатентна , да не понављам о организованом међународном ктиминалу који се десио нашим грађанима. Ко су наручиоци овог специјалног рата?
Господин Дик Марти је мудар и храбар човек. Он је својим извештајем са Косова отворио низ веома проблематичних питања која свет воде у несигурност , страх и ропство творцима који диктирају правила насиља и монструозних понашања за своје бескруполозне интересе.
Извештај о трговини људским органима треба да буде повод за разматрање стратега свесног дела човечанства од историчара, правника, социолога,етичара, еколога, футуролога, философа, медицинских стручњака, генетичара, књижевника…до политичара. Он указује да је овакво стање у свету неодрживо, као што је неодрживо стање у садашњој Србији.
dopuna
Бојим се , да се процес око трговине људским органима Срба и Неалбанаца са Косова никада неће доказати ( као што и до сада они који су знали нису ништа предузели) , јер је тај нељудски процес добрим делом завршавао у многобројним клиникама земљама ЕУ које су знале којим каналима долазе органи. Људи су масакрирани на најсвирепије начине да би се њихови делови тела трансплантирали онима који то могу да плате. Где су завршавали остаци осакаћених и унакажених тела?! То је више хиљада људских органа, од преко 500 несталих! Шта ради мрежа институција за трансплантацију Европе?! Постоје правила, али ко их контролише?. Да ли је ово пут ка будућности у којој ће сиромашни бити на овакав или сличан начин“донатори“ богатима. Ко преузима улогу Бога? За кога важе „људска права“, где су границе између добра и зла и у трансплантацији, да ли ће наука радити на оживљавању“отписаних“ који су завештали своје органе и колико ће бити транспатентна , да не понављам о организованом међународном ктиминалу који се десио нашим грађанима. Ко су наручиоци овог специјалног рата?
Господин Дик Марти је мудар и храбар човек. Он је својим извештајем са Косова отворио низ веома проблематичних питања која свет воде у несигурност , страх и ропство творцима који диктирају правила насиља и монструозних понашања за своје бескруполозне интересе.
Извештај о трговини људским органима треба да буде повод за разматрање стратега свесног дела човечанства од историчара, правника, социолога,етичара, еколога, футуролога, философа, медицинских стручњака, генетичара, књижевника…до политичара. Он указује да је овакво стање у свету неодрживо, као што је неодрживо стање у садашњој Србији.
Драго ми је кад видим да човек као ви успева да пише оволико колико ви пишете о стварима која су свакодневница и која промичу поред нас а многи се необазиру на то али драго ми је да има људи као сто сте ви који нас држе будне онда и када мислимо да је све изгубљено.
желим вам све најбоље
разумем вас све
(рођени Београђанин,живим у Шведској ,враћам се ускоро да живим у мојој Србији)