Srbislav i Jugoslav danas ne govore!? Srbislav hoće svoju državu Srbiju i nema ništa protiv eventualnog crnogorskog otcepljenja od Jugoslavije. Nasuprot njemu Jugoslav ide toliko daleko da je spreman i na još jedan građanski rat, da bi u istoj državi ostali i Crnogorci i Srbi.
Radomiru, Srbislavljevom bratu je svejedno šta će biti i od Srbije i od Jugoslavije. Njemu je najvažnije da ne bude bratoubilačkog rata. Ali on ne govori ni sa Jugoslavom ni sa njegovom rodbinom. Na mučno i bezrazložno ćutanje tera ga ono što on sam nije ni birao ni određivao, a to je da je Srbislavljev brat. Doduše mora se priznati da Radomir nikada nije bio naklonjen Jugoslavu koji je uvek imao bolje konje od Radomira. Jugoslavljevi su imali bar jednu kravu više od njega. Zaslepljen srpskom zlobom i zavisti ni sam Radomir nije bio svestan činjenice da je u pitanju samo jedna krava više, ali da se u njegovoj štali, sa kravom manje, uvek muzlo više mleka.
Njihove žene, koje se ranije nikada nisu svađale, danas, kada se sretnu na ulici, okreću glavu na drugu stranu. Srbislavljeva dva, i Radomirova tri sina, prestali su da igraju lopte na seoskoj poljani kod škole sa Jugoslavljevim sinovima i ostalom decom njegovog brata. Ne igraju ni klisa sa decom Jugoslavljevih sestara, pa se tako zbog ove Srpske navike i različitih mišljenja Srboslava i Jugoslava i igra i radost Srpske dece sputava i sateruje u suženi okvir njihovih porodica. Ni Srbislav ni Jugoslav ne primećuju, ili ne žele da vide, da su svi ostali narodi bivše Jugoslavije zaboravili na lične interese i ne pada im na pamet da u ova vremena pominju neke, bilo koje, njihove ranije zavade i nesuglasice.
Nasuprot njima, mnoga srpska tvrdoglava braća nisu sposobni da shvate da im se, dok se oni međusobno svađaju, i zemlja i budućnost smanjuje i sputava. Pored stalno prisutne zlobe i ljubomore ne razmišljaju zašto se sve to, što se kod nas smanjuje, kod naše bivše ”braće” širi. Ne treba da im smeta što je period sletanja roda na šiptarske odžake sve kraći. Ali je neoprostivo da im ne smeta stezanje srpskog kaiša, koje je im je toliko ”izdigo” pantalone da im se vide bledi i mršavi gležnjevi. Čakšire su im se nakaradno usekle među prepone pa i inače nekada radosne, a sada od njih preplašene rode, zaobilaze ne samo Srbislava i Jugoslava već i ostale srpske domove i odžake. Njihov komšija Rodoljub je zaprepašćen posmatrao samoubice Slavoljuba i Jugoslava.
Sve vreme zadnjih osam godina nije mogao da razume njihovo ponašanje i zaključio je da su takvi Srbi, u stvari, masovne ubice svog naroda. Kada unište narod, onda će preći na nezaustavljivo lično samouništenje. Ali ni toliko i takvo zlo ne može da živi samo i izolovano. Srpsko zlo se stvara i bitiše među srpskim narodom, a srpski narod smo mi svi. I ti i ja, i naši rođaci, prijatelji i poznanici, komšije i sugrađani. I niko od nas nije bez krivice. Krivi smo što smo nezainteresovani za budućnost naše dece ili što nećemo da oprostimo, i da prihvatimo da među Srbima svi Srbi imaju ista prava. Nemamo nikakve potrebe da budemo veliki ili manji. Ni jedni ni drugi ne mogu sami. Mali su stvorili velike, a veliki žive od malih.
Među Srbima u Švedskoj i među članovima udruženja našeg Saveza postoje mnogi i Srboslavi i Jugoslavi. Govori se i planira da ih radi budućnosti svih nas treba ignorisati. A kako ignorisati deo sebe samog? Pa i takvi kakvi su, i oni su Srbi. Zar smo zaista nesposobni da umesto brata ili sestre, ignorišimo zavist, zlobu, ljubomoru i arogantnost koja je prisutna u nama? Ni Srbislav ni Jugoslav nisu jedini krivci da su ovakve osobine zavladale nad njima i nad životom njihovih najbližih. Ima među nama dosta i Srbislava i Jugoslava. Ali ima među nama i Milovana i Dragoslava i Dobromira i Svetomira… Ima u nama i plemenitosti, gostoljublja, znanja i ponosa, humanosti, lepote i hrabrosti… Ima među nama Srbima… \
A da bi se to što imamo pojavilo, da bi mu se omogućilo da proklija, moramo zasejati novu baštu. Predlažem da u svakom udruženju Srpskog saveza proglasimo jedan dan u godini za ”Dan pomirenja” ili ”Dan oproštaja” ili samo ”Dan”. Ali neka taj dan bude takav da se sve loše zaboravi, da u klubove i udruženja ponovo zakorače oni koji su bez razloga, ili sa razlogom, iz njih izašli, otuđili se i osamili. Neka to bude dan naše velikodušnosti i vrednosti. Okrenimo četiri srpska „S“ u pravcu sloge i bićemo opet ono što smo bili: Zajedno. To je jedino što nam treba da bi se zaštitili od sveg pogubnog za državu i građane, što se dešavalo i što će se, ako ne ostvarimo ovu sveopštu i egzistencijalnu potrebu, i dalje događati.
Iz praznih stolica jedni druge ne vidimo i ne čujemo, a slepi i gluvi se teško sporazumevaju.
Napomena:
Tekst je napisan pre osam godina.