4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

Bezobrazluk bio bezobrazluk ostao

Šta vam je bre, ko misli na dijasporu…

Kongres srpskog ujedinjenja, čiju doskorašnju direktorku neko hoće da postavi danas za direktora Kancelarije za dijasporu, ne angažuje se već godinama na humanitarnom davanju gladnima u Srbiji. Slavka Drašković i KSU ne komuniciraju sa dijasporom, a istovremeno dijaspori čija bi htela da bude direktor, ne odgovaraju na pitanja o njihovom radu, korisnom za Srbiju i srpsku dijasporu. I ona, ali i oni koji nameravaju da Slavka bude ono čemu se dijaspora protivi, varaju se u konstataciji da su ovi protesti prolazni.

Verovatno iz navike da se o KSU uvek znalo samo onoliko i ono što Mirjana Samardžija, sadašnja predsednica i Majkl Đorđević, ili Slavka, žele i dozvole, ili naruče da se objavi u medijima Srbije. A istina je suprotna od stvorene slike o toj američko-srpskoj organizaciji. Piše se i emituje šta je po volji nekim političarima, a ćuti o istini potrebnoj i dijaspori i matici. Srpskom rasejanju je dosta „domaćih“ laži o nama i našim organizacijama. Umesto da nova vlada zahteva od njihovog kandidata (ne kandidata dijaspore) da iznese u javnost tražene podatke, oni ignorišu proteste, pisma i mejlove u kojima se traži da odustanu od ove destruktivne namere. Zaboravili su i oni i mi da na mejlove odgovaraju oni koji poštuju druge, ako očekuju da i oni budu poštovani.

Svi znamo da novi premijer vlade Srbije i njen prvi potpredsednik, nemaju vremena ni da jedu na miru. Ali ako u toj žurbi i jedu, mogu bar dok jure na neki sastanak ili gostovanje u medijima, da kažu nekome ko trči pored njih, da se ljudima dogovori na mejlove. Dijaspora nije jedan ćevabdžija iz nekog mesta u Srbiji, već trećina njenih građana koji žive izvan matice. Ali od te trećine godišnje u Srbiju dolazi i do pet milijardi evra. Možda baš zahvaljujući tom novcu socijalni mir u matici je i dalje održiv. Da nije toga, da li bi građani mirno izdržali mnoge idiotizme, kao, na primer, da oko 60.000 zaposlenih svakodnevno odlazi na posao i radi, a da mesecima ne dobija zarađenu platu? Kada je broj gladnih sve veći, umesto da se smanjuje, onda lupanje u prazne šerpe nije dovoljno. Da dijaspora, koju ignorišu i ponižavaju, ne daje svojima pomoć, bila bi odavno kuka i motika.

Zli će nalaziti druge nepostojeće razloge za moja pisanja, pa čak dovoditi u pitanje korektnost napisanog. Zato imam potrebu da one koji čitaju ovaj tekst, podsetim šta je Slavke Drašković rekla u razgovoru s beogradskim novinarom Nebojšom Jankovićem pre pet godina, kada je objasnila:

„…da je grupa viđenih Srba na tlu SAD 1990. godine formirala neprofitnu međunarodnu organizacija Kongres srpskog ujedinjenja(KSU). KSU je imao za cilj da okuplja Srbe i prijatelje Srba u dijaspori, i da budu posvećeni očuvanju i kontinuitetu srpskog nasleđa. Da daju doprinos demokratizaciji i razvoju srpskih teritorija, osnivači KSU su postavili kao svoj dugoročni cilj.“ Ali je i naglasila i da je KSU imao„efektivan uticaj na pozitivne promene koje su se desile u javnom mnjenju, politici i medijima u odnosu na srpski narod u svetu zbog jakog i jedinstvenog nastupa i da KSU predstavlja najznačajniju srpsku organizaciju“.

Da li je zbog toga, ili iz drugih razloga, Ministarstvo za dijasporu uključilo aktiviste ove organizacije u svoje poslove, posebno kada je reč o brojnim projektima ovog ministarstva? Gospodin Janković je, između ostalog, u pomenutom tekstu napisao i sledeće:

„Kao novinar lokalnog beogradskog magazina i nezavisni istraživački novinar, autor ovog teksta je tek posle višenedeljnih upornih pokušaja uspeo da lično stupi u kontakt sa šefom beogradske kancelarije KSU, g-đom Slavkom Drašković. Početak samog razgovora je bio više nego obećavajući, ali, iznenađujuće, dovoljna su bila samo dva „pogrešna“ pitanja da bi intervju bio prekinut.

Pošto su, po svemu sudeći, dotična gospođa i njeni saradnici iz KSU do sada verovatno bili naviknuti na razgovore sa snishodljivim predstavnicima medija, što se vrlo lako može i zaključiti na osnovu brojnih dosadašnjih afirmativnih medijskih izveštaja sa brojnih konvencija i skupova koje je KSU organizovala prethodnih godina, dovoljno je bilo samo jedan kritički stav i vrlo konkretno pitanje o postignutim rezultatima da bi svaka dalja informacija i odgovor bili uskraćeni. Usledili su i pozivi uredništvu, dodatne „provere“, ali posle svega i usmena želja predsednice beogradske kancelarije KSU da se razgovor ipak nastavi „pošto je po sredi bio nesporazum“, kako je izjavila. U istu svrhu angažovana je i poznata beogradska agencija za odnose sa javnošću, čiji su PR menadžeri i lično posetili autora ovih redova u matičnoj beogradskoj redakciji, uručivši mu prethodno obećani propagandni materijal KSU i zvanični poziv da se razgovor nastavi“.

U nastavku razgovora gospođa Drašković je odgovorila i na pitanje zašto smatra da je KSU najuticajnija i najznačajnija organizacija u dijaspori, kao i zbog čega je Kongres srpskog ujedinjenja iz Amerike, za razliku od drugih srodnih organizacija, tako „poseban“:

„Na sreću po mnogo čemu. U dijaspori imate kao i u matici mnogo rascepkanosti, podela i sve što se dešavalo ovde reflektovalo se i tamo. Kongres kao takav je prva organizacij ( a mislim da je kasnije u Evropi bilo pokušaja da se osnuju i slične), koja je osnovana u dijaspori da bi se bavila odnosom prema matici, imala veze sa maticom i uopšte pokušala da pomogne i uspostavi kulturne, ekonomske i svakakve druge veze. Osnovana je u Americi krajem osamdesetih, a zvanično je i registrovana 1990. godine“, rekla je „ujna iz Amerike“.

O naporima da se osnuju „slične organizaciji u Evropi“, pisaćemo opširnije, a možemo da pomenemo da je i u toj „drami“ jednu od ulogu negativca imao KSU, šireći laži sa ciljem da spreče jačanja naše dijaspore u Evropi. O tom potom, a da sada pročitamo i šta je Slavka još rekla o toj „posebnoj organizaciji“- Kongresu srpskog ujedinjena:

„Osnovana od jednog elitnog dela srpskog naroda u Americi, Amerikanaca srpskog porekla i osnivači su Majkl Đorđević, jedan od najpoznatijih i izuzetno cenjenih biznismena u Americi, Aleksandar Karađorđević, ali ne prestolonaslednik već drugi član kraljevske porodice, gospodin Dragoslav Đorđević … Uostalom, ja ću vam dati listu osnivača, ali u suštini su oni inicijatori toga. Ali na toj osnivačkoj skupštini je bila elita srpskog naroda u Americi i danas Kongres u svom jezgru čini, mada se on proširio po veličini i značaju, jedan elitni sloj intelektualaca – mnogobrojni profesori univerziteta, doktori, viđeni advokati, pesnici, književnici, znači grupa uticajnih ljudi u Americi“.

Interesantno je i da izdvojimo Slavkinu tvrdnju da u Evropi imaju „jednu kancelariju u Beču, što je za jednu američki baziranu organizaciju jako mnogo kada to uporedite sa veličinom drugih naših organizacija u dijaspori“. Dakle, kancelarija u Beču, čiji je dugogodišnji direktor gospođa Olga Davidović, i gde deluje samo ona uz još par ljudi, veća je po Slavkinom kazivanju od, na primer, udruženja ili Saveza srpskih klubova i udruženja u Austriji? Možda je zbog te veličine ta kancelarija od Srećkovića prošle godine dobila 5.000 evra?

Na pitanje kakvi su bili odnosi KSU sa Miloševićem i njegovim režimom i šta je epilog svega toga, Slavka je odgovorila:

„Pa, naša organizacija, pošto se osnovala, odmah je poslala delegaciju u Srbiju sa ciljem dobre volje i prijateljstva i ona je posetila i Miloševića i sve opozicione lidere. Epilog toga je jedna knjiga, koja je objavljena ubrzo nakon toga, a koja sve to dobro objašnjava. Mislim da je toj prvoj grupi nešto već bilo sumnjivo oko toga, kakve su Miloševićeve namere iako je on važio tada, kako ovde tako i u dijaspori, za nekog ko će srpski narod da pokrene na bolje. Međutim, ta prva delegacija je odmah kod Miloševića pokrenula pitanje šta će petokraka na srpskoj zastavi, pa onda je sporna bila i himna „Hej Sloveni“ i tu je njegov odgovor već izazvao nekakvo podozrenje“.

O broju članova, kako su se finansirali nekad i kako sad, kao i ko finansira KSU, Draškovićeva je rekla:

„Pa ja ne znam tačno, taj podatak je u centralnoj kancelariji, ali meri se na desetine hiljada. Oduvek se finansiramo na isti i jedini način, donacijama članova i donacijama bogatih sponzora iz dijaspore. To nije nikakva tajna i njihova imena mogu da se nađu na našem internet sajtu. Oni koji daju više od 5.000 dolara godišnje i obavežu se da će u narednih pet godina najmanje toliko finansirati organizaciju, oni postaju deo posebnog savetodavnog odbora koji prati glavne pravce organizacije. Znači pošto su oni finansijeri, oni na to imaju pravo i u tome je tajna uspeha naše organizacije, da posluje kao akcionarsko društvo…“

„Koje je to značajne projekte učinila KSU za maticu, pošto je suština vašeg postojanja pomoć matici? Šta je to, što je KSU uradio za poslednjih 15 godina, od svog postojanja?

Pa ja nisam skroz bila spremna na ova pitanja, pa ću vam naknadno dostaviti te podatke. Nekoliko ključnih stvari u međuvremenu je urađeno, a veoma je važno znati da postoji period, govorim o periodu za vreme vladavine Miloševića, u kojem je Kongres radio tako što je, na primer, kako je meni rečeno, držao takozvani „low level“, znači bez preteranog eksponiranja i mešanja da bismo mogli da pomažemo narodu ovde, da donosimo humanitarnu pomoć, dodeljujemo stipendije, radimo na kulturnom povezivanju.

Postoji li neka zaokružena cifra koliko ste pomogli na primer studenata, siromašnih porodica, nezbrinutih?

Pa upravo smo imali dodelu stipendija iz naše zadužbine Studenica. To je ogromna delatnost i veoma je plodna, posebno kada je reč o toj kulturnoj saradnji. Što se tiče humanitarne pomoći već dve do tri godine unazad to ne radimo, a od ranije to se meri u milionima dolara…“

Voleo bih da mi kažete nešto više o skupu, koji je održan u Las Vegasu. Bilo je vrlo spornih napisa u pojedinim beogradskim medijima uoči tog skupa, da će se, umesto ozbiljnog kongresa, tamo dogoditi više nekakva fešta ili zabava? Kako komentarišete to i šta se, u stvari, tamo dešavalo?

To je smešno i to su gluposti i ne želim uopšte da komentarišem takve stvari. Sva ova vaša pitanja deluju mi senzacionalistički i ne želim da učestvujem u tome.“

Ovim rečima gospođa Drašković je prekinula razgovor. A postavljeno pitanje nije bilo ni malo smešno, već ozbiljno i neophodno. Danas, oktobra 2012. možemo samo konstatovati da se u ćutanjima Slavke Drašković nije ništa promenilo. Zato javnost Srbije i rasejanja ne može da zna, na primer, zašto su od Američke vlade (USAID) primili 200.000 dolara?

KSU je organizacija srpske dijaspore (tako je bar i dalje predstavljaju u medijima) koja je institucijama u Srbiji godinama zamerala nepoštovanje zakonom naznačene potrebe transparentnosti. Problem je što po njihovom tumačenju ta obaveza važi samo za druge, a ne kada neko hoće da zna nešto o njihovom radu, o kome se zapravo ne zna skoro ništa. Posle dugogodišnjih pokušaja nismo dobili odgovor ni na najvažnije pitanje: Šta zapravo radi u Srbiji, za Srbiju i za naše rasejanje KSU, koji je po njenim rečima najznačajnija srpska organizacija naše dijaspore? O pomenutom projektu od 200.000 dolara, koji je vodio KSU i koji je trajao od februara 2011 do maja 2012. godine znamo dosta i imamo deo dokumentacije, ali nigde nismo mogli da vidimo, kakve su koristi od toga imali građani Srbije? Priče o dobronamernosti Amerike i važnosti komunikacije sa američkim i srpskim ženama su i dalje samo priče. Od najave da Srbija ima 1500 žena lidera, od toga 350 prijavljenih KSU, samo njih 16, izabranih od posebnog žirija, putovalo je za Njujork i Vašington. Podatke o troškovima nemamo, ali po nekoj realnoj računici, ukupan trošak po ženi, mislim na put, smeštaj i hranu (ako ih američke koleginice i muški i ženski američki lideri i biznismeni nisu kao goste častili večerama i ručkovima) iznosio bi oko 3.000 dolara, znači ukupno oko 48.000 dolara. Naravno ovo je pod uslovom da je KSU svima, pa i tadašnjoj predsednici Skupštine, gospođi Đukić Dejanovic, platio troškove putovanja i boravka.

Oko 100 žena iz Amerike, Srbije i zemalja Balkana, srelo se u Beogradu tokom tri dana i razgovarali su o politici, nauci, bezbednost, ekonomiji, prosveti… Svim ženama nije plaćen put (ili jeste?) a ako nije, onda bi koštanje hrane za 100 zena moglo da budu oko 15 dolara, što je 1.500 dolara, ako su u glavnom gradu Srbije jeli srpska jela, prebranac, vešalicu i ribu šarana, a ne ruski kavijar. Ako dodamo i koštanja materijala itd, došli bismo do iznosa od 5.000 dolara.

Održana su i tri seminara, na kojima je KSU držao predavanje o biznisu, o medijima i o politici. Seminari su održani u prostorijama KSU, pa pretpostavljam da nisu sami sebi platili zakup lokala? Po objavljenim slikama može se zaključiti da je dnevno prisustvovalo oko 20 ljudi. Ako je i njima, u šta ne verujem, plaćen smeštaj, put, hrana.. i to bi bilo 100 dolara po učesniku i danu, što je ukupno 6.000 dolara.

Prema gruboj i jedino dostupnoj računici, KSU je škrt na odgovorima a kada je novac u pitanju ne odgovaraju uopšte, koštanja projekta su oko 60.000 dolara. Ne treba da nas interesuje gde, ili kome i šta je plaćeno sa ostalih oko 140.000 dolara. Ali je sasvim logično da nas na ovom mestu interesuje i da tražimo odgovor na pitanje: kakav je tu rezultat? Kakve su koristi (realno, a ne fiktivno i slatkorečivo opisano) od toga imali građani Srbije?

KSU se više od 7-8 godina ne bavi humanitarnim delovanjem, kako je rekla direktorka Slavka. Dobar deo „poslova“ obavljaju im volonteri (što znači rade besplatno) pa je sigurno da ima dosta hiljda neiskorišćenih dolara, koje nisu hteli, ili nisu mogli da preusmere u neke humanitarne fondove. Nisu mogli da daju ni javnim kuhinjama, ni staračkim domovima, ni siromašnima i bolesnima, pa je pitanje: gde je lova? Na njihovom računu sigurno nema platno mnogo novca, jer da ima, ne bi valjda „stanovali“ skoro besplatno u velelepnim prostorijama u Vasinoj 20. Ne bi imali ni obraza da od Ministarstva za dijasporu uzmu desetine hiljada evra, takođe za projekte od kojih nema nekih opipljivih i realnih rezultata?

Danas je neprihvatljivo, ali nažalost „opipljivo“, da neko i dalje insistira da bivša direktorka KSU bude nova „direktorka“ dijaspori?! Da možda priča predsednika Tomislava Nikolića (u emisiji RTS-a „Svedok“ 31.10.2012.) o tome da je Hilari Klinton pominjala „naše ljude u Americi“, nije slučajna, već muvanje ispod stola, znak i priprema, da će ipak „prijateljev prijatelj“ biti naš novi direktor? Ako nije tako, da li predsednik Nikolić to, zbog Slavke, opet deli dijasporu? Zašto nije, ako mu to nije rekla Ketrin, upitao gospođu Ešton, šta ona i EU misle o „našima u Evropi“ i koja su oni, naši u Evropi, vrednost za EU pa nam preneo i njen odgovor?

Nikola Janić


Nastaviće se…

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi