Gospodine Janiću, pre svega da vam se zahvalim što ste posle više od tri godine razgovora i nagovaranja, konačno pristali na ovaj „beskonačni“ razgovor. Nazvao sam ga beskonačnim, jer ste mi, kada sam vas prvi put pitao za duži razgovor i pisanje knjige o vašoj dvodecenijskoj borbi za istinu o našem narodu, doslovce rekli: „Knjigu nikako i nikada. Knjige se pišu o izuzetnim ličnostima, a ja sigurno to nisam…“
Janić:
Sećam se tog razgovora. Vodili smo ga u Beogradu oko Vidovdana 2008., što znači skoro tačno pre četiri godine. I ostao sam pri istom uverenju i stavu o tome o kome bi trebalo pisati knjige, a sigurno ne o meni. Tada sam vam rekao da ako počnem da pričam da će to biti priča bez kraja. Tokom dve decenije od raspada bivše Jugoslavije njeni narodi su prolazili kroz velika iskušenja i patnje. Mnogi su u građanskom ratu u Hrvatskoj i Bosni, kao i u sukobima na Kosovu i Nato bombardovanja Srbije i Crne Gore, svakodnevno gledali smrt u oči. Na desetine i desetine hiljada ljudi, među svim narodima, izgubili su živote, a svet o mrtvim Srbima retko govori. Za tih više od dvadeset godina bio sam svedok, i u matici i u rasejanju, neobjašnjive samoživosti pojedinaca. Ličnih interesa, ne samo ekonomskih i političkih. Video sam izbliza zlobu, zavist, laganja, podmetanja i druge gadosti, kojih je premnogo među Srbima. Takve sramote i ljude bi trebalo ignorisati, ako rezultat njihove ljigavosti nije da građanima bude gore. Nažalost političari takve osobe koriste za vođenje prljavih bitaka, a ništa manje nisu destruktivne medije i njihovi urednici, koji po nečijoj želji i potrebi fabrikuju i predstavljaju bajke i laži kao istinu. Spremni su da belo premažu crnim i obratno. Da bez trunke griže savesti aktivnosti korisne gladnima i siromašnima, ali ne za političarima i onima koji imaju u izobilju, prećutkuju. A istovremeno nekorisno i nepostojeće opisuju kao Bogom dato za Srbiju i njene građane. I te svinjarije repriziraju a znaju da slepi nisu progledali (a obećano im je) i da gladni nisu ni jedan dan bili siti.
Rekli ste da ukoliko nekada pristanete na razgovor, da će to biti samo pod uslovom da se razgovor snima i da se svaka vaša izgovorena reč objavi, bez nekih skraćivanja ili cenzure. Evo, gospodine Janiću, tu ste Vi, tu sam ja, a između nas na stolu je i audio rekorder. Da porazgovaramo… Srbija je dobila novog predsednika, dobićemo drugačiji sastav delegata u Skupštini i, delimično drugačiju, novu vladu. Vi ste poznati i kao veoma oštar kritičar prethodne vlade. Sada ćete se valjda odmoriti…
Janić:
Zašto bi se, i od čega bih se odmarao? Vreme trči a ja sam prvog juna ove godine ušao u prvu godinu osme decenije mog života i nemam vremena za neka odmaranja. Naravno da poželim da se od svega u potpunosti izolujem i preostale godine provodim samo sa unukama i mojom porodicom. Ali, da bih mogao da tako živim, onda bih morao da zaboravim da sam ja, isto kao i vi, mikroskopski deo porodice srpskog naroda, a to nikada neću moći. Meni je nevidljiva pupčana nit i dalje vezana za maticu, što me duhovno hrani i ne mogu da je presečem samo zbog ličnog komoditeta. Istina je i da ja nikada nisam kritikovao ni Tadića, ni Srećkovića, ni Tijanića, ni Bujoševića… zbog njihovih prezimena. Ukazati na dešavanja, koja nisu ni Srbiji ni njenim građanima od koristi, i u suprotnosti su sa obavezama njenog predsednika, ministra za dijasporu, direktora Javnog servisa RTS-a ili glavnog urednika nekih medija, jeste moralna obaveza i neophodnost. Mi koji to možemo bar donekle i negde, posebno sada kada su mnoge medije u Srbiji dirigovane i savitljive, a urednici tih medija snishodljivo poslušni, ili pohlepni, znamo da i naš šapat ima neku vrednosti. Vetrovi su nepredvidljivi i taj šapat danas, može jednog dana dostići jačinu oluje. Mišljenja sam da je svaki državljanin Srbije dužan da ukazuje na sve što je nezakonito ili za šta ima osnov da su negativna društvena kretanja. Samo tako se može doći do jedne rezultante, a ukazivati na nezakonito i pogrešno nema veze sa time ko je, ili kako se u Srbiji preziva njen predsednik, neki ministar u vladi, ili urednik nekih medija…
Lepo rečeno… ali s obzirom na to da su prethodnici otišli, a novi tek dolaze, možda neće biti razloga ni potrebe za kritikom…
Janić:
Varate se. Za dobronamernu i konstruktivnu kritiku uvek ima i razloga i potrebe. Srbija je dugo čekala na promene i ne bi smeli da dozvolimo da se „novi“ učvrste u od ranije poznatoj i konstantnoj navici političara, da vremenom manje i manje poštuju one koji su ih izabrali i zakone države koju vode. Svakim danom njihova kontrola nad medijima će biti sve veća, jer će vlast imati tek kada preuzmu kontrolu nad većinom medija. Meni je, naprimer, sadašnji predsednik Srbije, Tomislav Nikolić, jednom prilikom doslovce rekao: „Nikola, ako smatraš da nešto nije korektno ili pošteno, molim te nazovi me i reci mi. Da se ne bi stideo zbog nečega o čemu ništa nisam znao…“.
Tada je gospodin Nikolić bio potpredsednik Srpske radikalne stranke, pa je posle postao predsednik novoosnovane Srpske napredne stranke, ali sada je predsednik Srbije. Valjda su kazivanja da u njegovom okruženju postoje (ne)dešavanja zbog kojih bi on mogao, i trebalo da se stidi, danas veća obaveza nego što je to bila ranijih godina. Predsednik države ne može da zna sve, a skoro ništa ako ljudi pored njega, ili daleko od njega, ćute. Postoje razlozi da mu se kaže da već od samog početka nije onako kako je, tokom izborne kampanje obećavao da će biti, kad on bude predsednik. I naravno da ću mu to reći i lično, kada budem imao prilike, i javno. Pa i sam Tomislav Nikolić je posle izborne pobede zatražio od gradjana pomoć rekavši u više izjava za medije: „Molim vas, kritikujte me…“.
Službe i šefovi nekih službi u Predsedništvu su, kao i njegovi najbliži saradnici, ti koji stvaraju plodno tlo i za kritiku ili za pohvale predsedniku. Ako ne ćutimo, ako odmah danas ukažemo na nekorektnosti i greške, kojih već ima, biće više verovatno da kasnije možemo mirne savesti da iznesemo i pohvale. Zato mislim da i mi ovde i naši tamo treba da reaguju na sva nedemokratska, nemoralna i „neevropska“ ponašanja. Kao i predhonoj vlasti i njima usta postaju puna tvrdnji da je Srbija deo Evrope, što i jeste. A ignorisanje obećanog, nepoštovanje transparentnosti i odbijanje da dostave medijama tražene (javne, ne tajne) dokumenti i spise, daleko je ne samo od Evrope, nego i od demokratije i civilizacije…
Moram da vas prekinem, jer ovo što govorite nameće zaključak da se „novi“ danas već ponašaju kao što su se bivši ponašali juče?!
Veoma je mali broj ljudi koji će da kažu da su srećni što se približavaju kraju životnog ciklusa… ali ja jesam. Razlog tome je što se nadam da samo budale ne shvataju da čovek koji je ušao u osmu deceniju života sve što govori… sve što pokušavam da učinim, nema veze sa mnom, već je to zbog naših mladih…
Godinama sam pratio vaš rad i posle vašeg prihvatanja ovog razgovora u nastavcima, ponovo sam pregledao sve dokumente i materijale koji su mi bili dostupni. Ima dosta toga o vama što je zaista i za mene bilo iznenađujuće, a da javnost to ne zna.
Janić:
Naravno da iz vremena ludih godina ima noći i dana, i u njima dešavanja, za koja ne bih voleo da zna moja žena. Ali je sigurno da ne postoji ništa što bi trebalo da sakrijem ili što sam krio od srpske javnosti.
Nisam baš siguram… gospodine Janiću. Ne znam samo da li da krenem od vašeg rođenja i detinjstva, ili da taj deo zasad preskočimo i počnemo od dana kada ste došli na čelo Saveza srpskih udruženja u Švedskoj? Naš razgovor će biti u stilu emisije TV Pink, „Trenutak istine“, i drago mi je da ste dozvolili da razgovor ilustrujemo vašim fotografijama i dokumentima. Ali da li govorite istinu ili ne, odlučiće od mene provereni dokumenti, koje imam u rukama i koje sam skupljao godinama.
Janić:
Istine se nikada nisam plašio, što ne znači da tvrdim kako nikada nisam provukao neku „belu“ laž, kod neke od mojih devojaka u mladosti ili kod moje sadašnje žene. Naravno da sam blefirao (što nije laž) kada sam igrao poker. Ali jesam lagao kada sam saobraćajne policajce, po putevima od Stokholma do Beograda, lagao da sam vozio 50 kilometara manje nogo što su oni tvrdili da sam vozio. Nažalost za te laži sam uvek morao dobro da im platim, najčešće na crno. Ali posle dogovorene cene i isplate na licu mesta, nisam lagao kada sam na njihova pitanja „Zašto bre čoveče voziš toliko brzo…“ odgovarao: „Žuri mi se u moj Beograd.“
OK. Sada ste u Beogradu, u vašem smo omiljenom hotelu i nema potrebe da žurimo. Imamo nedelju dana vremena jer ste u svakom danu u nedelji odvojili po tri sata samo za naš razgovor. Pa da krenemo…
D. Vukotic
Nastavak iduće sedmice.