Gospodine Janiću, dogovorili smo se da ovog puta pustimo deo vaših ranijih pisanja, posle emitovanja emisije Satelitskog programa RTS-a sa nazivom „Upoznajte Srbe u Švedskoj“. Vi ste tada reagovali jer je to bila ciljno osmišljena emisija da bi se javnosti predstavila jedna druga organizacija kao najbrojnija, čelna organizacija srpskih udruženja u toj zemlji. Ragovali su i ljudi iz drugih zemalja, naprimer iz Nemačke, što sam imao prilike da lično vidim…
Janić:
Da, ta emisija je bila puna laži i morao sam kao predsednik čelne, znači najbrojnije organizacije naše dijaspore u Skandinaviji, ne samo u Švedskoj, da reagujem. U kakvoj bi smo mračnoj i smrdljivoj jazbili bili, kada bi dozvolili i prihvatili da neko iz ličnih, ekonomskih ili političkih razloga, pravi sliku dijaspore kako se nekome sviđa, a ne kako zaista jeste. A još gore od toga je da se to dozvoljava na RTS-u, javnom servisu Republike Srbije, za koji njen direktor gospodin Tijanić u otvorenom pismu, koje je uputio Predsedniku Nikoliću prošle nedelje, tvdri da je to korektan, profesionlan i izuzetno cenjen medij u svetu.
Predlažem da pustimo vaš tadašnji tekst, a o neprofesionalizmu, što vi tvrdite da je u mnogim sferama neprihvatljivo prisutan na RTS-u, možemo drugom priliko.
Janić:
Slažem se…
„Pokušaj masovnog ubistva Srba u Švedskoj!

Izvršilac zločina je 05. novembra 2009. godine u 21:20 bio đavo, stvor koji se obično oslikava crnom ili crvenom bojom, sa dva zakržljala roga na glavi, lukava i nemoralna osoba. Da je njen zločin uspeo, odgovarala bi za genocid nad ciljnom grupom od više od jedanest hiljada ljudi. Naravno, pod uslovom da postoji Tribunal za režirane i pripremane medijske neistine. Ovakva svinjarija neće biti poslednja, jer ima njoj sličnih, onih koji sebi daju slobodu da hiljade ljudi brišu osmišljenom prevarom i tendeciozno prećutanom istinom.
Pokušaj masovnog ubistva Srba u Švedskoj je zbog nečije potrebe da se ignoriše istina da je Srpski savez u Švedskoj (ne mešati ga sa „Savez Srba“) najbrojniji predstavnik srpske zajednice u Skandinaviji. Zlodelo je počinjeno u TV emisiji „Upoznajte Srbe u Švedskoj“ kada je njen urednik, Jelena Đorđevic-Popović, ne trepnuvši izgovorila laž: „Savez Srba je čelna i najbrojnija organizacija Srba u Švedskoj„…
Da sam lično omznut od pojedinaca u ovoj redakciji (a naravno i od drugih i tamo i ovamo) ne smeta mi ni malo. Ali kakve veze ima i sme da ima, nečija lična mržnja prema meni, sa čelnom srpskom organizacijom u Švedskoj i njenim članovima? Činjenica je da me mala damica ne podnosi, iz razloga zato što sam joj u lice rekao da novinar koji sedi na jednom sastanku i sluša na njemu sve izgovoreno, a o tome informiše sve suprotno, kao što je ona činila, nije novinar nego ljigavac.
Svoju ljigavost ona je potvrdila i letos, kada je histerično jurila po hodnicima i kacelarijama RTS-a, jer su me njene kolege pozvale kao gosta u njihovu emisiju. Tada je pokazala ličnu sklonost za spletkarenje i laganje. Da bi sprečila moje pojavljivanje na RTS-u, ubeđivala ih je podacima iz „pouzdanih izvora“, da Nikola Janić ne predstavlja neku čelnu organizaciju i nema legitimitet da govori ispred dijaspore iz Švedske. Ova (ne)urednica redakcije Satelitskog programa je takođe, ne tako davno, nudila pojedincima u Švedskoj da ih direktno uključi u jednu od emisija, gde bi komentarisali (naravno negativno) moje e-pismo, koje se nije dopalo jednom političaru u matici. Istom onom kome se ne dopada ni jačanje organizovane srpske dijaspore. Ljudi, kojima je to ponudila, odbili su da u tome učestvuju. Drskost i naviku da gledaoce RTS-a informiše suprotno istini, što bi u normalnim uslovima moralo rezultirati otkazom ili uklanjanjem sa tog radnog mesta, nečija miljenica je potvrdila i petog novembra 2009, u još jednoj autorskoj emisiji. Znao sam šta je njoj svojstveno, ali nisam znao da je na RTS-u moguće da lična mržnja zaposlenog ili ispunjavanje nečije političke potrebe, dozvoljava uredniku da koristi RTS za svoje lično, bolesno zadovoljenje. Tačnije da u emisiji sa imenom „Upoznajte Srbe u Švedskoj“ prećuti najbrojniju srpsku organizaciju u Švedskoj i da članstvo te organizacije pripiše drugima. Odlučila se da prećuti članstvo Srpskog saveza, organizacije koja uvek može da dokaže svoju nesebičnost, kada je u pitanju narod od koga potiču njeni članovi. Naravno i konstantnu borbu u Švedskoj za ljudska prava i poštovanje naših ljudi, članova i jednog i drugog saveza, ali i za prava svih drugih, koji nisu članovi bilo kog našeg udruženja, a potrebna im je pomoć.
Odmah da naglasim, da ne bi bilo neosnovanih predpostavki i nagađanja: U sukobu ili nekoj, bilo kakvoj svađi, sa Ministrom Srećkovićem nisam. U matici Srbiji nemam nikakav biznis, ni bilo kakav drugi poslovni ili lični interes. U mojim godinama pojavljivanje u medijima mi i dalje nije neprijatno, ali sigurno da nije moja primarna potreba. Ono o čemo godinama nisam dozvoljavao da se u medijima piše i govori je ono što činim sa radošću i što daje i meni i mojoj porodici pozitivnu ličnu i ljudsku satisfakciju. Politikom nemam nameru da se bavim. Izdavač sam časopisa „Koreni“, a poseta na portalu www.koreni.net može da se uporedi sa više novina, koje izlaze i u matici i u rasejanju.
Kao čovek, dve decenije aktivan među našom dijasporom, dugogodišnji sam svedok neistinitih, ciljnih i režiranih informisanja o našim organizacijama i pojedincima. Imao sam bezbroj prijatnih, ali i neprijatnih susreta sa uticajnim i važnim ljudima, političarima i javnim ličnostima u Srbiji, u Švedskoj i u drugim zemljama. Znam šta govorim i siguran sam da je jedina mogućnost za bolje sutra naših mladih, da u istorijskim danima koji su pred nama obuzdamo i promenimo tok mutne reke. Ako to ne učinimo zajedno, preteća i neprozirna bujica će nastaviti da valja, da ruši pred sobom, da čupa i nosi u nepovrat sve što je temelj boljem životu. Da bi dijaspora mogla da učini onoliko kolika je njena realna moć, matica mora da zna kolika je i gde se nalazi ta realnost. Iz meni neobjašnjivih razloga politički vrh Srbije nikada nije pokazao interesivanje da to sazna. Naprotiv. Isto se odnosi i na deo medija.
Valjda mi, koji živimo jedni pored drugih u razim zemljama znamo više o nama, nego što to zna jedan nemoralan TV reporter koji, zavisno od interesa, određuje ko je ko među nama? Valjda mi, a ne oni, treba da biramo i odlučujemo ko nas predstavlja? Nažalost, to često nije neka gospođa ili neki gospodin koga su mediji i političar u matici odredili da je naš predstavnik. Takvim se, povoljnim „predstavnicima“ dijaspore, u javnosti obezbeđuje „legitimitet“ bajkama koje su stvorene u dogovoru sa urednikom, novinarom ili reporterom neke redakcije. Sud ni za to ne postoji, a pravdu i istinu ne možemo da tražimo od drugih medija u Srbiji, kada njihove kolege čitaoce ili gledaoce informišu neistinito. Kolegijanost? Verovatno. Ali baš takvo „nepisano pravilo“, omogućuje da se mrljama naružen krug, nezadrživo i dalje kotura. Niko se među takvima nije zapitao: koliko je zbog koturanja takve kolegijalnosti ostalo više gladnih u Srbiji? Koliko je bolesnih, u nedostatku skupih lekova, ostalo neizlečeno? Koliko porodica nema krova nad glavom, zato što su po navici nehumane predstavljali kao humanitarce, kukavice kao junake i neuspešne kao uspešne? Koliko je „lobističkih“ organizacija i pojedinaca, i koliko puta za poslednjih deset godina, „spašavalo Srbiju“ da ne bude ono što i dalje jeste? Da li znaju broj, zaista moćnih ljudi, u zapadnim zemljama prodornih i sposobnih, koji su zbog „nekome“ jeftino prodatih redova u novinama, ili minuta na tv ekranima, izabrali da ostanu pasivni posmatrači? Mnogi iz Engleske, Nemačke, Francuske… koje lično znam, ne žele da ih upoređuju sa „nekim“ X ili Y, onima koji odbijaju da shvate da njihov lični interes nije i interes matice i njenih građana?
Dakle, nisam verovao da je na RTS-u toliko toga izvan profesionalne i moralne kontrole.
Mnogo je „ubistvima“ koja su počinjena od ove redakcije. Često sa namerom, ne samo iz ličnih nego i iz političkih interesa, da se zaustave konstruktivne organizacije i sposobni među srpskim rasejanjem širom Evrope. A nikome od njih nije palo napamet da su takva njihova naprezanja zapravo sramota celog RTS-a. U svojoj skučenosti i slepilu nikako da shvate da postoje ljudi koje nečije, bilo čije laži o njima, ne parališu. Naravno da nije prijatno slušati o sebi ono što nisi, ali istovremeno to izaziva suprotnu reakciju i pokreće odlučnost da se istina „istera na čistac“.
Kada odgovorni, gospodin Tijanić na prvom mestu, sagledaju činjenice i vide mnoge dokaze, dokumente, e-postu i audio zapise, da RTS u mnogo čemu pomaže destruktivne potrebe Ministarstva za dijasporu, da marginalizuje neke organizacije i osobe u Nemačkoj, Francuskoj, Americi… doći ce do promene.
U dole priloženom isečku iz tabele objavljene od švedskih vladinih institucija „Integrationsverket“ i „Ungdomsstyrelsen“ (Doseljenički biro i Uprava mladih) vidi se neoboriv dokaz za laž RTS-a. Tabela pokazuje koliko članova imaju dve srpske organizacije u Švedskoj, i koliko članova imaju još četiri etničke organizacije sa područja bivše Jugoslavije:
Serbernas Riksförbund i Sverige, (Savez Srba) po RTS-u i bombastoj najavi male Popović Jelene, najbrojniji je i jedini Savez srpskih udruženja u Švedskoj ima tačno 6 788 članova.
Serbiska Riksförbund (Srpski savez) ima 11 069 članova. Po Satelitskoj redakciji Javnog servisa Srbije, specijalizovanoj za „istine“ o dijaspori, taj Savez srpskih udruženja u Švedskoj i njenih 11 069 članova (jedanest hiljada šezdeset devet) ne postoji!
Poslednja vest: Svi nestali članovi Srpskog saveza u Švedskoj, za koje se verovalo da su odlukom redakcije Satelitskog programa RTS-a i urednika Jelene Đorđević-Popović, pogubljeni, pronađeni su živi. Kao i uvek do sada, oni su i pored traume kroz koju su prošli, voljni da pomažu svoju maticu. Srpski savez i Savez srpske omladine Švedske, očekuje i dalje ono što se u demokratskim zemljama i od profesionalnih medija podrazumeva kao logičan nastavak pri sličnim sramnim dešavanjima: Izvinjenje zbog tvrdnje da najbrojnija, čelna srpska organizaciji u Skandinaviji, ne postoji.
Izvinjenje, koje nažalost nije stiglo, doprinelo bi pojašnjenju da u toj redakciji nisu svi isti. Ono je potrebno zbog drugih, korektnih novinara, a neophodno je porodicama i prijateljima članova Srpskog saveza koji su, gledajući emisiju „Upoznajte Srbe u Švedskoj“ poverovali da su 11 069 ljudi, njihovih najbližih nestali. Da ne postoje. U istoj toj redakciji se godinama vrše operacije „ulepšavanja, dogradnje i umnožavanja“. Ti hirurško-medijski zahvati su jednostavni i bezbolni jer je lako jednu beznačajnu grupu pojedinaca pretvoriti u moćnu organizaciju, ako to nekome u Srbiji omogućuje pravdanje nekome neosnovano datog novca i isplaćenih nepotrebnih putovanja. One organizacije koje ne pristaju ni uzmu, ali ni da daju novac, od godinama treniranih političara i urednika prestaju da postoje kao organizacije
Ostaje pitanje bez odgovora zašto je urednik emisije „Upoznajte Srbe u Švedskoj“ proglasila za najbrojniju i čelnu organizaciju onu koja ima preko četiri hiljade članova manje nego što broji članstvo Srpskog saveza? Da li je osobi koja ne zna da broji, dato nešto krupnije? Na primer, prijateljski savet da u noćima kada zbog griže savesti ne može da zaspi, broji hiljade crnih ovaca, koje će joj preskakanjem ograde omogućiti miran san. Ali, urednici Satelitske redakcije imaju iz navike neometane i mirne snove, jer je izgleda praksa da RTS, Golijat srpskih medija, posebno poštuje saradnike koji se ponavljalju sa netačnim informacijama o srpskoj dijaspori. Odgovorno tvrdim da ni „Koreni“ ni Srpski savez u Švedskoj, čiji sam ja predsednik, za laž nikada nisu nudili ili dali ni jednu ovcu, a za istinu izrazili zahvalnost i dužno poštovanje.
Uprava našeg saveza, ali i ja lično, godinama obuzdavamo osećaj za „revanšizam“, uglavnom kada nas šveđani, po ko zna koji put, pozivaju na razgovore zbog „anonimnih“ a ponekada i ličnih prijava koje su ti „čelni i cenjeni ljudi“ podnosili protiv nas instituciji koja dotira doseljeničke organizacije, ali i policiji i medijima… Prijavljivali su nas za sve moguće prekršaje, one koje mi nismo učinili a za koje imamo neoborive dokaze da su ih oni činili i da ih čine i dalje. Njihove prijave su rezultirale u obaveznim (po zakonu) sprovedenim istragama od švedskih institucija kojima su nas prijavljivali a rezultat tih istraga je uvek bio da su te njihove prijave bile neosnovane. Današnja tragedija je u tome da Javni servis veliča i propagira lažne pozive od lažnih ljudi, „upućene“ mladima u rasejanju i matici. Time se nameće potreba odgovornog razmišljanja o tome šta je od veće štete za sveukupno srpstvo: Da nastavimo da ćutimo? Da informišemo direktno i parcijalno i da sa nama vučemo teške kartonske kutije prepune materijala kojima dokazujemo gde je zlo? Ili da javno, u medijima u Srbiji i Republici Srpskoj, iznesemo svo crnilo na svetlo? Naravno da je sprega političara iz Srbije, sa ovakvim „njima potrebnim“ veliko zlo, ali zlo koje im omogućuje da budu to što jesu. Ne samo u Švedskoj. Nažalost!
Ćutnja redakcije Satelitskog programa posle dokazane njihove neistine je kap koja je prepunila času dugogodišnje arogantnosti. Možda reakcija ne bi bila ovako oštra, da glavni i odgovorni urednik Satelitskog programa RTS-a, gospodin Gligorijević, na lični zahtev, nije u hotelu „Moskva“ u Beogradu (pre pravljenja ove emisije) video dokumenta švedskih institucija o broju članstva naših organizacija u Švedskoj. I pored tog saznanja, on ne samo da nije sprečio sramotu, nego nije našao za shodno ni da se izvini. Gde mi (ili oni) žive? U kojoj zemlji još ima takvog bezobrazluka, da se brojka od preko šest hiljada objavi kao broj veći od jedanaest hiljada, a kada se ukaže i reaguje na njihovu „grešku“, da odgovorni ćute? Nema ispravke, nema izvinjenja, nema čak ni objašnjenja novim lažima, na primer da je ta namerna laž bila „slučajna“ greška urednika? Ko zapravo ćuti? Teško je poverovati u toliki cinizam i dvostruki (ne)moral, ali je istina da ćuti ista redakcija RTS-a, koja je i pravila i emitovala bezbroj programa o našim ljudima širom Evrope, koji reaguju na svaku izgovorenu laž zapadnih medija o Srbima, i traže izvinjenje i ispravku emitovanih netačnih informacija.
Možda čekaju da toliko budemo ludi i prihvatimo da je neistina na koju treba da reagujemo, samo ona koja je izgovorena u dugim medijima i kod dugih naroda, a ne kada je izgovorena na RTS-u. Ili čekaju da se za nekoliko godina promeni odnos broja članova u organizacijama, pa da onda progovore o tome kako su oni ipak govorili istinu? I to je moguće jer sigurno znaju da Srpski savez iz svog članstva isključuje udruženja koja nemaju najavljene aktivnosti ili koja ne deluju u interesu većine.
Inače, do sada napisano, ne treba shvatiti kao pisanje „protiv“ bilo koga, a apsolutno ne protiv druge organizacije, već isključivo kao dugo odlaganu obavezu da iznesem istinu o organizaciji čiji sam predsednik i ukažem na neprihvatljivo i konstantno varanje javnosti u Srbiji i u rasejanju. Istovremeno je ovo i poruka onima koji mi ovih dana javljaju o „vrućim telefonima“ i pripremi novih neosnovanih scenarija o meni ili o savezu. Onima koji se i dalje igraju „pokvarenih telefona“, da pojasnim na kom terenu igraju i koji je rezultat za očekivanje u toj igri: Nema ni takve, ni tolike greške, koju sam u životu učinio, da bi mi njeno skrivanje bilo važnije od istine, neophodne zbog većine naših ljudi i u rasejanju i u matici. Da li ovim pisanjem želim da stvorim utisak da sam bezgrešan? Ne, jer nisam. U mladosti sam igrao karte, opijao se, tukao se… i ne kajem se ni zbog jedne dobijene partije pokera, popijene flaše vodke ili naduvenog i danima ljubičastog oka, razbijenog nosa ili slomljenih zuba. Kad sve sračunam, najčešće sam ja bio plav i naduven, i mnogo više batina i udaraca sam dobio, nego što sam ih zadao „protivniku“. Ali se kajem zbog onoga čime sam se, tada, najviše ponosio. U ovim danima bih voleo da mi u sećanje ne dolaze slike zaokružene suzama devojaka, koje sam varao ili ostavljao. Hteo bih, kada bih mogao, a ne mogu, jer nisam mogao ni sebi kad je trebalo, da sada objasnim mladima, da ih navedem na dugačija razmišljanja i da se upitaju: Da li nam ta „intimnost“, sa strane puta, daje veće zadovoljstvo i pruža veću ljubav, od one koju imamo? Da li je vredna toliko nepotrebnih rastanaka i suza dece koja ostaju samo sa jednim, mladim, roditeljem? Naravno da ne. Ogromna većina se posle nekih „malih avantura“ vraća u isti zagrljaj iz koga smo svesno otišli u prevaru. Zapostavljanje bića sa kojom delimo i dan i noć, dokazivanje nečije muškosti sletanjem na svaki cvet koji nam zamiriše, a prvenstveno lični egoizam, nije dovoljno da se odgovori na pitanje: Zašto mi, „muškarčine“, sa radošću i ponosni na to, činimo nešto, zbog čega bi devojku, ili suprugu, tukli, nazivali je kurvom, pa i ubili, ako bi ona nama učinila to isto? E, toga se kajem. Što u svakom periodu mog života nisam vrednovao da zadovoljstva jednih nisu zadovoljstvo, ako ono može da bude uzročnik poniženja i patnje drugih. Kajem se, što nisam bio svestan da u svakom pčelinjem sletanju povređujem cvet. Kada su mi, neotvorene i stidljive, ili neke iskusne i razbuktale, sklopljenih ili širom raširenih očiju predavale svoju najdublju intimnost, davale na dar i neograničeno poverenje. I dok smo istovremeno napuštali stvarnost i stizali u najdivnije treptaje, u toplom i najnežnijem dnu pomešali poslednju kap erupcije naših uživanja, verovale su da sutra neću videti drugi cvet, i opet raširiti krila. Tih sletanja se kajem i od tih cvetova godinama tražim oprost, a ne zbog pijanstva, zbog nekome nepotrebno zadatih modrica a, još manje, od po meni potrebno ”farbanih” od drugih. Pijanstvo prođe za dan, modrice koje su takođe deo procesa ljudskog sazrevanja za nedelju… Dakle ni ja, ni bilo ko drugi, nije bezgrešan.
Ali ja nikada nisam falsifikovao, otimao i podmetao, ili širio neistine o drugima, a godinama „čistunci“ pokušavaju da mi pripišu sve i svašta. Iskreno rečeno, šta je mene briga što će, bez obzira koliko, neko možda govoriti a neko opet čuti ružne laži o Nikoli. Zaista me ne interesuje, a možda bi, i verujem da bi me interesovalo, da sam mlađi. Ali laž o „drugom delu“ Srba iz Švedske, gde se na tako perfidan način ignoriše organizacija sa više od 11000 ljudi, bez obzira ko stoji iza te gadosti, ne može da se oćuti. Siguran sam da će bumerang sa istinom, odgovor na svaku njihovu laž, dospeti do 90% organizacija našeg rasejanja i do veoma bitnih institucija i ljudi u Srbiji i Republici Srpaskoj. Verujem da će jednog dana i većina medija u matici i te kako biti zainteresovane za ono, što taj bumerang nosi sa sobom. Takođe sam siguran i da mora doći do otrežnjenja, do ignorisanja svih koji falsifikuju i izmišljaju. Do shvatanja da nam je istinito saznanje o nama samima, jedina mogućnost pomeranja sa utabane, veoma destruktivne i sve više klizave staze, kojom deceniju ide, i matica, i rasejanje. A ja, koji tvrdim da ne lažem, jer više nisam mlad i dugo imam samo jednu „devojku“, spreman sam ipak da izgovorim velike laži, ako to može bar malo da ubrza ozdravljenje od hronične epidemije među Srbima, čiji je virus sa oznakama: zavist, ljubomora, zloba, destruktivizam, egoizam i politička (ne)moć…
Dakle, evo nekoliko laži, koje sam spreman javno da izgovorim:
- Srpski savez u Švedskoj ne postoji, a ja sam sve što vi godinama lažete da jesam.
- Istina koju ja o vama iznosim je laž.
- Ne postoje zapisnici, e-pošta i audio snimci…
- Ne postoje ni transkripti snimljenih razgovora i sastanaka uprava…
- Nikada nisam od nekolicine dobio priznanja u kojima navodite imenom i prezimenom odgovorne za planiranje izmišljotina i gadosti…
- Niste pisali ko vas je, i čime vas je, ucenjivao i prisiljavao da potpišete falsifikovana dokumenta i zapisnike, što bi im jedino omogućilo „da se oslobode Nikole Janića“.
Na ovako krupnim lažima i Baron Minhauzen bi se postideo. A, ako su vam takve moje „laži“ zabavne i potrebne, nabrojaću vam ih na još mnogo stranica. Dakle pokazao sam da zbog vas mogu da slažem. Zar ne bi bilo lepo da i vi pokažete, ako možete, da ste spremni da okončate vaše „škole života“ i to učinite tako što ćete se pokajati za mnogo toga? Budite ono što ja tvrdim da niste bili nikada. Požurite sa time, jer samo tako možete da izbegnete potrebu da i vi, u noćima bez sna, brojite ovce.
Najava nekoliko sledećih pisanja:
- Pitanja na koja Minsitastvo za dijasporu odbija da odgovori.
- Da li se dijaspore zaista ceni ili se od nje učinjeno i korisno prisvaja ili prećutkuje. Konkretni primeri.
- Potpisivanje ugovora Ministarstva za dijasporu i RTS-a o Satelitskom emitovanju.
- Dokle se stiglo u radu na digitalizaciji najavljene Arhive isine.
- Analiza emisije „Upoznajte Srbe u Švedskoj“ i u njoj od urednika i intervjuisanih izrečena istina, poluistina, i neistina.
- Upoređivanje aktivnosti dve čelne Srpske organizacije u Švedskoj
- Možda, a možda ne, šta su sve (pozitivno i humano) neprekidno činila neka udruženja Srpskog saveza
- Možda nekad, sada sigurno ne, šta smo moja porodica i ja, zahvaljujući njima, činili.
- Objavljivanje negativnih i uvredljivih (pretnji i psovki) i pozitivnih poruka i stavova koje sam primao od kada sam počeo ovo maratonsko pisanje, a naravno i pre toga.
Nikola Janić,
Predsednik Srpskog saveza Švedske
Izdavač časopisa „Koreni“
PS. Minut pre objavljivnja mog teksta iz Ministarstva za dijasporu je stiglo saopštenje o potpisanom Protokolu o zajedničkom projektu Ministarstva za dijasporu i RTS-a, o emitovanju Satelitskog programa. Od 1. januara 2010. godine program će ići za Evropu, SAD, Kanadu i Australiju a po izjavi ministra Srećkovića, imaće prvenstveno, političke implikacije.
Moja prva misao je da dijaspora ne sme da čeka i da mora što pre, radi neophodnog balnsa, da među kablovskim i Srelitskim televizijama u Srbiji, traži partnera koji bi imao i prostora za nepolitičku dijasporu. Nadam se da ugovoreni uslovi saradnje RTS-a i MzD nisu tajna, i posle dobijenog teksta o saradnji, „Koreni“ će o ovome pisati opširnije. Naravno posle obavljene analize tog dogovora.
Takođe mislim da hitno treba da krenemo sa razgovorima među nama u rasejanju, prvenstveno o pripremanju liste za potpisivanje i u rasejanju i u matici, o želji većine i zahtevu da za “ nas tamo“, RTS ne emituju poseban, namenski program, već ono što gleda Srbija, da isto gleda i rasejanje. U suprotnom, i nasuprot mišljenju gospodina Srećkovića, bilo bi to još jedno, do sada najopasnije delenje i selektiranje među srpskim narodom.“
Pripremio D. Vukotić
Nastavak iduće sedmice.
Prethodni nastavci:
Beskonačni razgovor (5)
Beskonačni razgovor (4)
Beskonačni razgovor (3)
Beskonačni razgovor (2)
Beskonačni razgovor (1)