4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

Beskonačni razgovor (4)

Posle održanih izbora u Srbiji i sa novim predsednikom i novom vladom u mnogo čemu će doći do promena. Da li mislite da će se to desiti i po pitanju odnosa sa dijasporom, koja je veoma važna za Srbiju? Pet milijardi dolara, koje godišnje putem doznaka od naših ljudi iz rasejanja ulaze u Srbiju, nisu male pare. Ta suma čini 15% godišnjeg budžeta što je u mnogome doprinelo da ne dođe do socijalnih nemira.

Janić:

Malo je tužno da značaj trećine svojih građana, koji žive izvan njenih granica, Srbija vrednuje u novcu. Ali ako je tako onda treba reći i da je tih pomenutih pet milijardi samo suma koja dolazi putem doznaka. Bar još jedna milijarda se daje „direktno u rike“, kada su dijasporci na godišnjem odmoru u Srbiji, ili u posetama za novogodišnje i božićne praznike, venčanja, svadbe, krštenja i, nažalost, sahrane svojih rođaka. Nije zanemarljivo ni ono što šalju po mnogim „zemljacima“, prijateljima i poznanicima kada dolaze u rodni kraj. A o tome šta bi dijaspora mogla da učini i u čemu bi doprinela za časniju i sigurniju budućnost Srbije, za njen razvoj i poslovnost Srbije sa svetom, često sam govorio.

Zaista sam iznenađen da stavovi vaše organizacije i nekih drugih organizacija dijaspore u Evropi, koji su skoro u potpunosti identični sa vašim viđenjem poboljšanja imidža Srbije, što je kako ste rekli temelj boljoj Srbiji, nisu izazvali ozbiljniju reakciju srpskih vlasti. U čemu je problem?

Janić:

U ljudima, odnosno u neljudima. To govorim svakodnevno tokom protekle decenije. Neljudi su ljudima vukovi, kurjaci koji nisu svesni da će u svojoj bolesnoj želji da samo oni „žvaću“ polomiti zube. Svakim danom će biti sve slabiji i tako krezave će, kada prođu njihove godine i izgube moć, neka prljava lisica da ih izranjavi. Dok imaju snagu i vlast, dok su u vrhu nekog čopora, takve postaju odbojni kao životinje, a tome doprinose prdež i mahanje repovima onih koji su pored njih, srećni da su „sa njima“. Zbog takvog smrada koji zaudara i zbog prašine koju dižu, mnogi ljudi će se kloniti i od njih i od njihove takve Srbije. Kada odu, jer svi jednom odlaze, kada se vazduh pročisti i prašina koju su dizali slegne, tek onda vidimo šta nije urađeno od obećanog, a moglo je da se učini. Nažalost, ponekad su potrebne godine, a možda i decenije da bi se šteta popravila.

Na koju i kavu štetu direktno mislite?

Janić:

Na opštu destruktivnost u odnosima prema Srbiji. Dok javnost zapadnih zemalja nema informacije o svim dešavanjima tokom raspada Jugoslavije i građanskih ratova na ovim prostorima, ostaće učvršćena slika da je Srbija okupirala Hrvatsku, Bosnu, Kosovo… Ubeđenje građana mnogih zemalja da su jedino Srbi činili zločine, a da srpski civili nisu bili ubijani, klani i silovani, omogućuje njihovim vladama i medijima da nastave sa delovanjima koja su od koristi drugima a ne Srbiji. Bez promena te u mnogo čemu nekorektne i negativne slike o nama, Srbija će i dalje biti zemlja čiji će političari prihvatati sve i svašta, a građani će ostati dežurni kolektivni krivci, poniženi i iskorišćavani. U nadi da će i njima doći bolji dani, preživljavaće od danas do sutra u duhovnom i ekonomskom siromaštvu. Trpeće, jer medijei o tome neće izveštavati, nego će nastaviti sa ustaljenom praksom papagajisanja o Srbiji koju svet ceni i vidi je kao zemlju budućeg lidera na Balkanu. Tvrdiće da se reč „novih“ srpskih političara i čuje i bezrezervno poštuje i u Briselu i u Americi… A tamo se poštuje samo ono od čega oni imaju korist, a ne drugi, najmanje građani Srbije. Medijske slavopojke su danas posvećene istim ljudima koje su do pre par meseci svakodnevno pljuvali i optuživali za sve i svašta. Istovremeno „bivše“, koje su veličali, hvalili i o njima prećutkivali sve negativno, po hitnom postupku trpaju u ćošak srama, uvek pripremljen za sve koji nisu na vlasti. Na kukuruzu bi zapravo trebalo da kleče novinari i urednici, iz čijih su sećanja, posle objavljenih izbornih rezultata, nestale sve tvrdnje, dokumenti i dokazi na koje su se pre izbora pozivali pišući o onima koji su danas pobednici. Ili je tragična istina i realnost da u srpskoj državi postoji mađioničarska moć da preko noći sve loše može da postane dobro i obratno? Takvo „informisanje“ je štetno za državu a biće možda bolje tek kada medijski dupelisci budu u manjini, a većinu čine mediji koji su u dojučerašnjoj Srbiji bile časni izuzeci. Njihovi vlasnici su imali i imaju i dalje ekonomske probleme, ali su zadržali urednike koji imaju m… da se odupru svačijim pritiscima.

Zar nije isto tako i sa medijima u drugim zemljama? Da služe onima koji su na vlasti?

Janić:

Nije isto i nije tako, ali ima slučajeva parcijalnih sličnosti. Uvek je bilo da onome ko plaća muziku, muzikanti sviraju šta on naruči. Razlika je u drskosti, arogantnosti i osećaju granice pri „naručivanju“, ili zahtevanju. U zapadnim zemljama mediji ne lažu beskrupulozno javnost o političarima njihove zemlje. Ne selektiraju i ne prećutkuju velike skandale, pronevere, uzimanje mita i korupciju uopšte, na osnovu političke pripadnosti i moći. Razlika je da, recimo u Švedskoj, za nesposobne nikada neće pisati da su nezamenljivi, ali će to ublažiti pretpostavkom da takvi mogu da „obavljaju“ posao dok ne dođe do promene. Za bolesne neće reći da su zdravi, već da „i pored slabosti mogu da izdrže teret obaveza“ dok im se ne nađe zamena… Dakle, za egzistencijalno važna dešavanja u državi, o političarima koji vode njihovu zajedničku zemlju, neće javnosti nikada predstavljati crno kao belo. Nažalost, kada su u pitanju druge države, prvenstveno na Balkanu, na bliskom Istoku ili bivše zemlje Sovjetskog saveza, dozvoljavaju sebi da lažu. Ali i tu ima granice i šire neistine samo dok im pod nos ne podnesete dokaze za suprotno onome o čemu varaju javnost (recimo o nekim dešavanjima na Kosovu, u Libiji, Siriji…) Te laži smatraju „belim lažima“ i one su potreba za ostvarenja političkih stavova njihove zemlja. Zapadne medije treba bombardovati činjenicama o globalnim dešavanjima tokom zadnjih ratova na prostorima bivše Jugoslavije i bombardovanja Srbije i Crne Gore. To je jedina mogućnost i osnov za sprečavanje, ili smanjenje daljeg plasiranja neistina o Srbiji i Srbima.

Da li ste sigurni da to ne mogu da učine srpski političari i diplomatska predstavništva koje Srbija ima širom sveta? Na osnovu čega zaključujete da najveći doprinos u tome može doći od naše dijaspore?

Janić:

Na osnovu decenijskog iskustva. Osim toga svi znamo da sve što se saopštava od naših ambasada smatra se srpskom propagandom, a ne istinom. To se ne objavljuje u zapadnim medijima, a ono što je objavljeno u srpskoj štampi ili je rečeno na RTS-u, o dešavanjima tokom rata, ne sećam da sam video preneseno u njihovoj štampi godinama unazad. A šta bi dijaspora mogla da čini, objasniću vam sa nekoliko primera o dešavanjima poslednje nedelje jula:

Marti Ahtisari je 28 jula izjavio: „Srbiji ne bi trebalo dozvoliti da uđe u Evropsku uniju dok ne bude priznala Kosovo. Srbija je odavno izgubila pravo nad Kosovom. Ona se godinama loše ponašala prema Kosovarima“, rekao je Ahtisari, dobitnik Nobelove nagrade za mir.

U saopštenju, Srpsko nacionalno veće severnog Kosova i Metohije od 29. Jula, koje je potpisao predsednik Veća Milan Ivanović, rečeno je da je da ta Ahtisarijeva izjava pokazuje da je on i dalje „plaćenik albanskih separatista“.

Tih dana se oglasio i američki Stejt department o verskim slobodama u Srbiji i ukazao na to da su u našoj zemlji zabeleženi slučajevi „društvenog maltretiranja i diskriminacije“ zbog verskih ubeđenja. U tom izveštaju je bilo reči i o situaciji na Kosovu, a upoređujući  formulacije o Srbiji i opise o dešavanjima na Kosovu, i nepismeni bi primetili bezobraznu pristrasnost i namenu američkog izveštaja.

Šta može naš predsednik Nikolić da učini? Koje značenje ima za Srbe na Kosmetu, saopštenje Srpskog nacionalnog Veća severnog Kosova objavljenog u par naših medija, da je Ahtisari plaćenik albanskih separatista? Šta može naša diplomatija, naši mediji, javni servis Srbije, dični RTS i urednici koji su godinama izvršavali nečije naredbe da minorizuju onu dijasporu koja može da učini ono što svi oni zajedno ne mogu.

Mi možemo na izjavu Ahtisarija da pošaljemo hiljade mejlova sa odgovorima, sa činjenicama o gorim dešavanjima Srbima i dugim narodima u dugim zemljama, ne u Srbiji, medijima, parlamentarcima, nevladinim organizacijama… i isto to po pitanju izveštaja Stejt departmenta i da navedemo kakve su situacije u drugim i demokratskim zemljama po pitanju verskih (ne)sloboda. Možemo da zahtevamo zaustavljanje selektivnog i na granici diskriminatorskog odnosa prema Srbiji. To može poštena dijaspora, a ne „Srećkovićeva“. Može ona dijaspora kojoj je važna budućnost naše matice i njenih građana. Takve izjave i takva reagovanja su odbrana Srbije i ona moraju da budu kontinuirana i koordinirana među sveukupnom srpskom dijasporom. A zašto nije tako, nastavićemo o tome u sutrašnjem razgovoru, ako se slažete.

Da, gospodine Janiću. Hvala vam na današnjem razgovoru. Tužno je čuti sve ovo što ste rekli… i tragično; jer znam da govorite istinu i da ste u pravu. Mislim da bi trebalo da pristanete da objavimo dokumenta i dopise koji potvrđuju da srpski predstavnici koče istinu o Srbima, znači koče Srbiju!

Janić:

Možda… Ali nastavićemo tu priču drugom prilikom…

D.Vukotić


Nastavak iduće sedmice.

Prethodni nastavci:

Beskonačni razgovor (3)
Beskonačni razgovor (2)
Beskonačni razgovor (1)

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi