4.6 C
Belgrade
petak. 7. februar 2025

Buy now

spot_img

Beskonačni razgovor (3)

Rekli ste, gospodine Janiću, da o vašem detinjstvu i vašoj mladost nema potrebe da govorimo jer, po vama, nema tu nečega što bi bilo posebno interesantno za čitaoce. Rekli ste takođe da od dolaska gospodina Nikolića na mesto predsednika Srbije, već postoje dešavanja koja su neprihvatljiva u civilizovanom i demokratskom društvu, a zbog kojih bi naš predsednik možda kasnije mogao da se stidi.

Janić: Tačno. Moje detinjstvo i odrastanje ne razlikuje se mnogo od većine vršnjaka u tadašnjoj Srbiji, odnosno, bivšoj Jugoslaviji. Dakle ne vidim da bi tu bilo nešto neobično ili posebno interesantno za čitaoce.  A sto se tiče okruženja gospodina Nikoliću, službi i njihovih šefova u Predsedništvu Srbije, koji svojim radom stvaraju osnov za njegov budući ponos ili stid, treba govoriti.

Treba govoriti odmah i ukazati na neprihvatljivo ili pogrešno, a ja ću se osvrnuti samo na deo koji se svodi na odnos između matice i rasejanja. Prvi utisak o ”novima” koji se nameće jeste da oni mogu da budu arogantniji i gori od bivših, po pitanju ignorisanja građana i nepoštovanja obaveze transparentnosti njihovog rada. Taj osećaj se pojavio još tokom izborne kampanje za parlamentarne i predsedničke izbore i on se nažalost, učvršćuje. A prema dijaspori, trećini građana Srbije, ponašaju se kao da smo šugavi ili da imamo vaške, pa nas zato zaobilaze. Doduše mi se u dijaspori često češemo po glavi, ali zbog neverovanja da im je nepoznat osnovni kodeks komunikacije među ljudima, što znači i između vlasti i naroda. Daću vam samo jedan mali primer, ali kako se kaže ”po jutru se dan poznaje”. Reportaže sa inauguracije predsednika Nikolića su prikazane na svim televizijama i informativnim programima. ”Da, ali samo su viđeni oni gosti koji su bili za pokazivanje…”, reče jedan čovek. Znači li to da je bilo i onih koje je trebalo sakriti od javnosti? ”Koreni” nisu jedini koji su hteli da vide spisak zvanica, i tek ako se uverimo u ono šta nam je rečeno da o tome informišemo čitaoce. U dva pismena zahteva, i jedan usmeno, zamolili smo da nam elektronskom poštom dostave spisak. Nisu čak ni odgovorili da im ne pada napamet da taj, javni dokument, učine dostupnim jednom od medija našeg rasejanja. U svim civilizovanim zemljama je odgovor (pozitivan ili negativan), neophodnost i stvar je osnovne pristojnosti. Usmeno mi je nagovešteno da je to ”malo diskretno”. Zašto? Ko je bio na inauguraciji našeg predsednika, a ko je sve odbio da dođe? Iz kojih razloga se od javnosti ta imena kriju? Mediji u Srbiji su dobili samo selektiranu informaciju o državnicima zemlja u okruženju, koji su odbili da prisustvuju inauguraciji, a ne ceo spisak pozvanih. Dakle, počeli su sa time da vas čak i ne informišu, da neće da vam daju ni ono što su po zakonu, i obećanjima predsednika Nikolića i gospodina Vučića da sa njima ”ulazimo u novu, transparentnu Srbiju”, dužni da vam daju. Svaki građanin ima prava da to zna i da na to dobije odgovor. Čak i da za to ne postoji poseban razlog, već samo iz radoznalosti. A Koreni, na osnovu podataka koje smo dobili, imaju dobar razlog da traže taj spisak. Ovakvu arogantnost u bivšoj vlasti, koju sam uvek činjenično kritikovao, sreli smo samo kod bivšeg ministra Srđana Srećkovića, koji je radio šta je hteo, muvao pa čak i javno lagao, a vlast na to nije reagovala. Tendencija koju pokazuju i ljudi i službe kod gospodina Nikolića, vidljiva je čak i pre nego što je Srbija dobili novu vladu. Zbog nove i drugačije Srbije treba iznositi sve što je i najmanje neprihvatljivo. Samo tako možemo da sprečimo ljude koji ne shvataju da su i izabrani i zaposleni da rade svoj posao unutar zakonima i civilizacijskim normama određenim okvirima. O ovome možemo da razgovaramo za nekoliko meseci, kada budemo imali više činjenica za ponovljeno i neprihvatljivo ili, daj Bože, za dobro i bolje nego što je bilo prethodnih godina.

Kad smo kod prethodnih godina… ako se slažete, da se na časak vratimo u prošlost i malo progovorimo o lepšim temama od ovih političkih? Vi ste bili glumac Niškog narodnog pozorišta, a u planu je bio i prelazak u pozorište na Crvenom Krstu u Beogradu. Šta se desilo te davne 1967 godine, kada se vaš život tako neočekivano promenio? Tog leta ste otišli na par dana u Švedsku, a u njoj ste već petu deceniju?

Janić: Tačno. Trebalo je da se vratim u zemlju… Najkraće opisano, taj, jedan od najvažnijih trenutaka u mom životu, izgledao je ovako: Na jednoj večeri sam video plavu švedsku Luciju; sreli nam se pogledi i tog trenutka sam znao da će mi biti žena; zamolio sam  prevodioca da je pita da li hoće da se uda za mene; pocrvenela je i rekla da nisam pametan; tri meseca kasnije pred matičarem smo izgovorili da: imamo dvoje dece, ćerku i sina (danas 45 i 37 godina) i dve unuke. Za 45 godina braka Majvor (moje majsko proleće, govori srpski) i ja nismo imali ozbiljne svađe, ne računajući on kad me grdi i prekorno kaže: ”Ništa nisi dobar. Jel ti tesko da budeš dobar”. Ne kaže: Jel ti teško, nego jel ti tesko. Al kad mi kaže, ”baš si šašav” tada slovo š izgovara bez greške.

Znači nije vam bilo ”tesko” da ostanete u Švedskoj? Veoma brzo ste naučili jezik i nastavili sa vašom profesijom glumca…

Janić: Tada mi namera nije bila da ostanem u Švedskoj, već da uzmem slobodno godinu dana, da bi Majvor naučila srpski, da bi bez problema imala normalan život, komunicirala sa mojom majkom, sa rodbinom i prijateljima… Međutim, nije bilo kako sam planirao. Tražili su da se vratim odmah, jer je trebalo da počnem probe jedne predstave sa koleginicom Radom Savićević. Čak su me i službenici ambasade pritiskali i pravili mi probleme s pasošem, a meni je bilo čiji pritisak neprihvatljiv. Rezultat toga je bio da sam bacio pasoš SFRJ. Iste te godine švedska režiserka Doreen Denning se vartila iz Amerike i ponudila mi jednu od uloga u ”Božićnom kalendaru”… i tako je krenulo.

Igrali ste u većem broju švedskih televizijskih drama i serija, kao i filmova švedske produkcije. Za neke od njih imam novinske isečke i kritike, recimo: ”Visoke zgrade”, ”Sincadus”, ”Babelova kuća”, Šta će se desiti sa „Alijom”… Takođe ste, posle dopunskog kursa, školovanja režije na Dramskom institutu (tada poznatom kao Bergmanova škola) i režirali. Ali meni je interesantna vaša uloga u igranom filmu ”Ne ostavljaj me samu”, jer ste po mnogim kritičarima magistralno odigrali ulogu makroa Jensa. Režiser filma Jan Haldof je čak medijima izjavio ”Janić je toliko dobro odigrao ulogu, da se plašim da će u javnosti imati problema”…

Janić: Zbog te uloge nisam imao problema sa onima koji su videli film, ali sam, mnogo godina kasnije, imao neprijatan ”problem” sa tadašnjim ambasadorom SRJ u Švedskoj, Aleksandrom Prljom.. ili on sa mnom. Ali jeste, (smeje se) bila je jedna neugodna situacija. Tema filma je prostitucija maloletne učenice, uvučene u taj svet, a ja sam igrao Jensa, beskrupuloznog makroa njene starije i oronule ”koleginice”. Dan posle svečane premijere filma ušao sam u NK, tada veoma ekskluzivnu (a danas prosečnu) robnu kuću u centru Štokholma. Na jednom od spratova u susret mi je dolazila žena sa ćerkom i kada su bile udaljene desetak metara, devojka je stala, uprla prstom u mene i glasno, skoro vičući rekla: ”Mama, mama, evo ga onaj užasni makro…”. Bilo je to i smešno i neugodno, jer niko od onih koji su me ”streljali” pogledima, a jedan stariji gospodin me gurnuo laktom i promrsio kroz zube ”đubre”, nije video sinoćnu premijeru i zaključili su da je pred njima pravi makro.

To su ”prijatne” neprijatnosti. O tom filmu su tada i neki mediji u Srbiji pisali i objavili su kritike. Ako nemate ništa protiv, da pogledamo sliku, isečak iz srpskih novina, koji je istovremeno bio i najava za drugi vaš film, „Umrećeš 10-og aprila”, koji je sedamdesetih godina pokrenuo veoma burne reakcije u švedskoj javnosti. U vezi tog filma niste imali neprijatnosti, već ozbiljan sukob sa hrvatskim ekstremistima u Skandinaviji. O pomenutom filmu, koji je dobio i nagradu na festivalu u Sofiji, kao i drami koju ste vi i vaša porodica preživljavali, razgovaraćemo detaljnije drugom prilikom. Interesuje me, da li ste vi svesni koliko ste cenjeni među našom dijasporom? O tome retko govorite.

Janić: Niko nije samo cenjen ili samo voljen, što je normalno. Važno je zašto vas ljudi mrze, zašto spletkare, zašto o mnogo čemu lažu i izmišljaju svakakve prljavštine o svakome ko im nije po volji i, najvažnije je, da znamo ko su te osobe. Ne zbog toga što vas ili mene neko ne voli, već što se takvi ljudi i njihove neproverene priče najčešće koriste od raznih interesnih grupa, stranaka sa čijom politikom se ne slažete, ili urednika u medijima koji odrađuju od nekoga naručen i prljav posao. Jedan primer je i maločas pomenuti ambasador SRJ, koji je inicirao priču, a njegove ulizice je širili, da sam ja prvi makro među štokholmskim prostitutkama, a znao je za uspeh filma, ”Ne ostavljaj me samu”. Drugi rigorozniji primer je Satelitski program RTS-a, koji je po nečijoj želji uradio emisiju ”Srbi u Švedskoj”, prepunu laži, i po kojoj postoji samo jedna ”čelna” srpska organizacija u ovoj zemlji. Srpski savez, čiji sam ja predsednik, nije pomenut mada smo tada imali duplo veće članstvo od organizacije koju su predstavljali kao jedinu. Emisija je prepuna netačnih podataka, neosnovanih izjava i laži, ali da ne bi brukali celu srpsku populaciju u Švedskoj, mnogo toga smo prećutali i nismo iznosili u javnost. Zapravo cilj takvih medijskih manipulacija, jer RTS nije jedini, osmišljen je da bi se marginalizovale one organizacije naše dijaspore, čiji članovi nisu krili svoj patriotizam i imali najviše uspeha u iznošenju istine o stradanju srpskih civila u građanskim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i tokom NATO bombardovanja.

Pripremajući se za razgovor sa vama pokušao sam da prikupim što više informacija. Osim što petu deceniju živite u rasejanju i dugogodišnji ste predsednik Srpskog saveza u Švedskoj, ima i drugih osnova za legitimitet da govorite o dijaspori. Kada se osnivalo ministarstvo za dijasporu u matici su mediji često pisali i govorili o gospođi Škoric iz Kanade, o Jasmini Vujić i Majku Đorđeviću iz Amerike, Dušanu Vidakoviću, vlasniku novina ”Vesti” iz Nemačke i Mili Alečković iz Francuske. Bio sam veoma iznenađen kada sam video rezultat ankete, ”Ko od navedenih je po vašem mišljenju najozbiljniji kandidst za mnistra za dijasporu“  koju je Srpski biznis pokrenuo medju našom dijasporom. Pored opcija „ne znam“, „ niko od navedenih“ i da „nije potreban poseban ministar za dijasporu“, navedena su i imena kandidata: Mira Beham i Milan Protić, koji je dobio samo 4 glasa, a od ukupnih 1854 učesnika ankete, Mila Alečković je dobila 12 glasova, Majkl Đorđević 38, dok je za vas glasalo više od 1500 ljudi, odnosno tačno 1516. Vi ste se i pored tako ubedljivog rezultata, ogromne razlike u glasovima, tada obratili pismom sa molbom da vaše ime skinu sa te liste. Zašto?

Janić: Jesam jer sam sam znao da meni tamo nije mesto i u to sam iskreno verovao. Isto sam verovao da tamo nije mesto ni ovim ljudima koje ste nabrojali… ali iz drugih razloga. Moje ubeđenje je bilo tada i ostalo je do danas, da onaj, bar mikoskopski doprinos koji bi mogao kao čovek da dam za dobro zemlje i naroda odakle su moji koreni, nije tamo (u Srbiji) nego ovde, ali za Srbiju.

D. Vukotić


Nastavak iduće sedmice.

Prethodni nastavci:

Beskonačni razgovor (2)
Beskonačni razgovor (1)

Povezani Prilozi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar
Ovde unesite svoje ime

Ostanite povezani

0FanovaLajkuj
0PratilacaZaprati
156PretplatnikaPretplatite se

Poslednji prilozi