Gospodine Janiću, kada ste govorili o tome da vas je gospodin Tomislav Nikolić zamolio da mu javite ako mislite da je u pitanju nešto zbog čega bi on mogao da se stidi, da li je to bilo u vezi sa novcem koji je dobio iz Švedske, kada je bio potpredsednik Srpske radikalne stranke?
Janić: Ne razumem o kakvom novcu govorite…
Ovih dana čuo sam u Beogradu priču da je od vas, navodno, dobio 5 000 evra, da je Nemanja Šarović bio posrednik, a da je novac primio Tomislav Nikolić.
Janić (smeje se): Neverovatno. Izgleda da Nikolića nikada neće ostaviti na miru i da će uporno pokušavati da ga uvuku u bilo kakve, pa i ovakve beznačajne prljavštine. Ti i slični scenariji su meni poznati od ranije, a mogu da pretpostavim ko je autor te bajke. Evo ovako: Vi znate da ja i ne prihvatam i ne shvatam zašto Srbija nikada, ni prethodnih godina, a ni sada, nije zainteresovana da se zna istina o dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije zadnjih decenija. Prvenstveno ne potpunu istinu o stradanjima srpskog naroda, mada se domaćoj javnosti predstavlja drugačije. Nekoliko pojedinaca iz naših udruženja u Švedskoj je 2006. godine htelo da u Beogradu otvori „švedsko srpski“ medijski centar. Centar bi stranim novinarima i TV reporterima, od trenutka kada slete na Beogradski aerodrom, pružao sve potrebne usluge. Osetili bi se dobrodošli, što bi nama bilo od koristi. Planirano je da bude i montažna oprema kako bi TV priloge i reportaže finalizovali i slali ih redakcijama širom sveta. U Pariskoj ulici je neka organizacija iz dijaspore, gospođa Škorić iz Kanade (ako se ne varam), imala prostorije i čuli smo da planiraju izlazak iz njih. U istom ulazu su i Koštuničina i Srpska radikalna stranka imali svoje kancelarije i igrom slučaja ispalo je da su i radikali imali prazne i veće prostorije koje su nama odgovarale. Uslovi su bili prihvatljivi, a trebali smo da snosimo i troškove totalnog renoviranja. Zidovi, plafon, parket, prozorski ramovi… sve. Na ulaznim vratima je bila slika gospodina Šešelja, velika koliko i vrata, a Nemanja Šarović, preko koga su vodjeni svi razgovori, pristao je da se slika ukloni. Ne što je smetala nama, već što je logično da bi novinari, sa slikom Šešelja na ulazu u medijski centar, imali razloga da posumnjaju u nepristrasnost istog. Krenuli smo sa renoviranjem i…
I kad je centar počeo sa radom?
Janić: Nikada, jer ništa nije bilo kako smo dogovorili. Još nismo ni okrečili, ni opremu uselili a počeli su da traže da plaćamo za ceo sprat i ono što nismo koristili… struju, telefon, komunalije…Kad se renoviranje privodilo kraju, Šarović nas je obavestio da Šešeljeva slika mora da ostane… Gospodin Nikolić je već bio potpisao „dogovor o saradnji“, ali na tom papiru nije bilo ni reči o važnim stavkama koje smo dogovorili sa Šarovićem i ja na to nisam stavio moj potpis. Od svih plaćanja i do tada datog novca, nešto oko 5.000 evra u današnjoj vrednost, oprostili smo se od svega i ključeve sređenog lokala predali Šaroviću.
Znači, piši propalo… Dobro, gospodine Janiću, postavio sam prvo pitanje o 5.000 evra i na to ste mi odgovorili. Hvala. Recite mi da li znate nešto o iznosu koji je dvadeset puta veći – 100.000 evra – a u vezi je sa SNS?
Janić: Znam… Znam i kada mačka pojede sir, a nekome odgovara da poslednje slovo „a“, u reči mačka, premesti i stavi ga ispred slova „k“, onda dobijamo zamenu polova, i svi dolaze do zaključka da je sir ćapio neki mačak. A šta je istina? Pa istina je da drugar i drugarica mačke nisu ni videli, ni omirisali pomenuti sir, i da su pacovi to izrežirali po inerciji ustaljene navike. Dakle da ne mudrujem… Meni se javio jedan čovek koji je hteo da pomogne kampanju SNS sa tom sumom, a koliko znam izostala je njihova saglasnost da o tome uopšte i razgovaraju, a kamoli da prihvate ponudu.
Prošle nedelje u objavljenom prvom delu razgovora, koji se odnosio na početak mandata gospodina Nikolića kao predsednika, rekli ste sledeće: „Ignorisanje obećanog, nepoštovanje transparentnosti i odbijanje da dostave medijama tražene (javne, ne tajne) dokumenti i spise, daleko je ne samo od Evrope, nego i od demokratije i civilizacije…“. Da li je ovo uopštena formulacija, ili postoji nešto konkretno što bi opravdalo tu vašu konstataciju?
Janić: Naravno da se radi o konkreto neprijatnim iznenađenjima. Prvo da objasnim da u rasejanju postoji nekoliko vrsta organizacija i njihovih predstavnika, kao i u dijaspori cenjenih, voljenih ili omrznutih ličnosti. Ali najvažnije su njihove suprotnosti, jer jedni su oni koje nazivamo „skakavcima“, i nismo sigurni da je njihovo skakutanje za dobro matice, ali je od koristi njima, nekolicini političara i drugih u Srbiji uticajnih ljudi. To su uglavnom oni koji njihove usluge i (ne)mogućnost decenijama bezuslovno stavljaju u službu političara koji se nalaze na vlasti. Ponuda takvih je uvek dostupna, bez obzira koliko se brzo menjale političke strukture. Daću vam još dva primera. Jedna dama, koja skoro deceniju nema ništa sa dijasporom, imala je, kako je sama nudila, „ličnog sekretara za medije“, koji je omogućavao intervjue i objavljivanje nečijeg teksta, za 150 ili za 300 evra, bez obzira da li je istina ili laž. Ta usluga je i meni bila ponuđena ali sam je, naravno, odbio. Viđala se na skupovima kod Miloševića, pa je bila kod radikala, imala je podršku Koštunice, kako je sama tvrdila… da ne nabrajam i da završim da je ove godine „ispred dijaspore“ bila u kampanji sa Srpskim Dverima. Ali nikada nismo videli neki konkretan rezultat njenih „skokova u dalj“. O ljudima i organizacijama dijaspore pričaćemo satima i danima. To je neiscrpno poglavlje i tema, ali tema koja je u njenim važnim segmentima neistinito predstavljana javnosti. U medijima takođe postoje direktori i urednici „skakavci“, koji su uvek bili i ostali barjaktari pljuvanja „bivših“ a veličanja „novih“. Ili usluga za uslugu. Zamislite, naprimer, novinu koja se oglašava na portalu jednog ministarstva? Da li taj list može da bude neutralan? Da li ima neutralnost i volju da piše o prljavštinama i nezakonitim dešavanjima u tom ministarstvu? A razlog oglašavanja sigurno nije da bi povećali broj čitalaca, jer portal tog ministarstva nema ni 100 poseta dnevno. Jedne od najozbiljnijih novina iz matice su jedno vreme takođe bile prijatelji tog ministarstva i „reklamirali“ se na njihovom portalu. Pretpostavljam da je glavni urednik tog lista shvatio da je to isto kao kada bi objavili oglas preko cele strane i obavestili čitaoce da će se u tom listu pisati o dijaspori onako kako to zahteva ministar. Kasnije su se „skinuli“ sa sajta ministarstva. Uostalom o medijima imam deset puta više materijala, nego što vi imate u vašoj torbi dokumenata koju su vam kako kažete provera za ovaj razgovor.
Da li i u tome postoji razlog zbog čega bi ljudi bliski predsedniku Nikoliću trebalo da se stide danas, da se predsednik ne bi stideo sutra?
Janić: Delimično, a primarno je da se kod novog predsednika već dešavaju ponašanja koja su suprotna tvrdnjama i obećanjima pre i tokom njegove izborne kampanje, kad je izričito naglašavao da toga neće biti „kad ja budem predsednik“. Naprimer zašto ne daju tražene podatke o Kongresu srpskog ujedinjenja iz Amerike (ili iz Srbije?). Da li i on misli da je u redu što je ta organizacija uzela više od 600.000 dolara od (ili samo preko) Koordinacionog centra za Kosovo, a da ne znamo šta je uradjeno sa tim novcem? Lično mislim da predsednik Skupštine dijaspore Srba u okruženju, gospodin Gvozdenović, nije njen dobar predsednik. Ali on je izabran i on govori ispred „naše“ Skupštne, a ne Majkl Đorđević ili KSU. Ukoliko je pola tačno od onoga što je Mirjana Samardžija pisala delegatima o razgovoru Đorđevića i Nikolića, onda to prelazi sve granice pristojnosti u odnosima matice i rasejanja.
Gospodin Đorđević o kome govorite, da li je to nekadašnji predsednik KSU, koji je kupio jednu srpsku banku za manje od milion, a Slovencima je prodao za 25 miliona evra?
Janić: Da. I nije sam! Ali da se razumemo… Za koliko je neko nešto kupio a posle prodao, nema veze sa patriotizmom ili nepatriotizmom. Ono što je za nas važno, to je da znamo da li predsednik Srbije hoće da zna istinu o dijaspori, ili će da se uvuče u nešto zbog čega će se stideti i toliko crveneti, da nikada neće moći da povrati normalnu boju. Ljudi bliski njemu mnogo znaju, ali ima šta i mi znamo i šta hoćemo da znamo. Imamo zakonsko pravo i da pitamo i da dobijemo odgovor na postavljena pitanja. Sve će biti javno i transparentno – prvo je obećanje gospodina Nikolića, a ono je prvo i prekršeno. Ne odnosi se to na neke „državne tajne“, već na mešanje privatnog, stranačkog i državnog, što ne bi smelo da se skiva od jasvnosti. Meni je neverovatno se sa tom praksom, koju su do juče osudjivali „kod žutih“ počelo još pre nego što je Nikolić seo pošteno u predsedničku fotelju… Dajte da prekinemo za danas razgovor, deprimirajuće je… ili me pitajte nešto drugo, lepše, vrednije…
Dobro. Hajde da vas pitam o Koraćicu s polovine prošlog veka. Kako je to izgledalo tada, a kako vam vaše rodno mesto izgleda danas. Ili, šta vam je iz onog perioda ostalo u najboljem sećanju? Rodili ste se u ratnoj 1942. godini?
Janić: Te godine sam se rodio, ali nisam ratovao. Moje rano detinjstvo je neinteresantno iz dva razloga. Prvi je, da kada bih pričao o tome, pričao bi o nečemu šta su drugi meni pričali, a ja sam na razgovor pristao uz obećanje da ću sve rečeno moći i da dokažem. A kako da dokažem da li sam bio nevaljalo ili dobro dete? Moja tetka Darinka je govorila da sam bio nemoguć, a moja majka Ljubinka je tvrdila da sam bio i najbolje i najslađe dete…ko da smo mama i ja bili neki rod. Onda mladost… dečak… šutirnje krpenjače na poljani, pravljenje drvenog mača, luka i strele za koji sam verovao da je moćan kao da je oružje Robina Huda. Sećam se kako smo krali breskve u zadružnom voćnjaku između Sopota i Kosmaja, jer ja sam rođen u Sopotu, a bio sam dete kad smo se preselili u Beograd. Majka mi je iz Koraćice, pa zato govorim da sam i ja iz Koraćice. Postajanje mladića je stvorilo i ožiljke koje imam i koji me podsećaju na tuče po Beogradskim igrankama. Često bez razloga, ili da bi devojke videle kako sam neustrašiv. Grešio sam često što sam ispod oka pokušavao da vidim izraz lica devojke koja mi je zapala za oko, nego pokrete ruku „boksera“ ispred mene, pa je finalni rezultat tih dvoboja najčešće bio takav da me je rođena majka jedva prepoznala kad me ujutro budila da idem po hleb… Usta su mi bila negde ispod brade, nos dignut među naduvene oči, kroz koje sam jedva video prestrašenu majku koja je uplakana vrištala i dozivala oca: „Momire… Momire, ko je ovo u Nikolinom krevetu?“ Kao da i sad čujem njen glas. U tim godinama ništa nije boleleo, jer se tada otkrivaju lepote, čari i nežnost u spajanju dva mlada tela. Kada neumorno istražujete, uzbuđujete se i u neverici da novo, tek otkriveno, daje toliku slast i ispunjeni srećom, shvatate: to je to, život! Onda dolaze dani rešenja životnih zagonetki, i drhtite od uzbuđenja dok u treptajima svake čestice njenog tela, dobijate odgovor na zabrinutost da li ste voljenoj dali istu bezgraničnost, koju ste i vi osetili u njoj. Čarobni ciklus bez kraja su najupečatljivija sećanja iz mladosti. O tome da ćutimo.
Zašto da ćutimo? Zar niste rekli da je to deo života koga se rado sećate?
Janić: Jeste, ali ja ga se sećam za mene, a ne za čitaoce. Reći ću vam i da je moj otac znao kada će taj prvi i nezaboravni dan „doći“ jer mu je roditeljski senzor registrovao sve moje uzdahe i priče o ćerki profesorke pevanja. Pozvao me je jednog dana da dođem u njegovu radnu sobu i rekao: „Slušaj Nikola… i da su drugovi videli šta se dešavalo između tebe i devojčice, i pitali te o detaljima, nikada nemoj ni reči sa njima, ili sa bilo kim, da o tome progovoriš. Ljubav gubi draž i postaje prljava kada se upoređuje.“ Ako sam se 55 godina rukovodio savetom mog oca, zašto bih prestao danas? Inače to je dobar savet i rado ga prenosim mladima.
D. Vukotić
Nastavak iduće sedmice.
Prethodni nastavci: